Slučaj zlostavljanog i ubijenog “djeteta iz kutije”: Doveo do dugotrajne i opsežne policijske istrage u kojoj je zatražena i pomoć vidovnjaka

Tko je bio dječak koji je nađen u kartonskoj kutiji u šumi u Philadelphiji? Zašto ga nikada nitko nije tražio? Kakva je mučenja prošao u svom kratkom životu? Ukoliko Vas zanimaju odgovori na ova pitanja, od kojih će neka ostati bez odgovora, pročitajte idući tekst.

Pronalazak izmrcvarenog dječjeg tijela

Godine 1957. u šumi (vidljiva na fotografiji) u gradskoj četvrti Fox Chase u Philadelphiji krivolovac John Stachowiak je pronašao tijelo malenog dječaka, pažljivo položeno u kartonsku kutiju. U pitanju je tip kutija koje je od 30-ih godina 20. stoljeća počela proizvoditi tvrtka JC Penney, kao svojevrsne ležaljke za novorođenčad. Kako je krivolovac bio u strahu od policijskih pitanja slučaj nije prijavio, ali nekoliko dana kasnije dječakovo tijelo je našao jedan student. Ni on nije odmah prijavio nalazak mrtvog djeteta. Poslije se predomislio i obratio policiji 25. veljače 1957. Nađeno dijete je bilo staro između 4 i 6 godina. Dječak je bio gol i zamotan u jeftinu kariranu dekicu. Njegova je glava bila puna modrica, a kosa mu je bila odrezana vjerojatno nakon smrti. Činilo se da je umro od udarca koje je dobio po glavi. Na tijelu je imao više kirurških ožiljaka: jedan na gležnju, drugi na preponama, a jedan ispod brade, vrlo specifičan u obliku slova L. Djetetovo je tijelo prije pronalaska u šumi ležalo nekoliko tjedana.

Opsežna istraga


Policija je pokrenula slučaj pod nazivom “Američko nepoznato dijete”. Istraga je pokrenuta 26. veljače 1957. godine. Na šumski teren izašlo je nešto manje od 300 novaka policijske akademije kako bi potražili moguće ostatke povezane s dječakovim ubojstvom i ostavljanjem, no sve pronađeno nije pružilo nikakav novi trag. Policija je izradila i fotografiju dječaka na kojoj je bio prikazan kako je izgledao za života.
Slučaj je dobio veliku medijsku pozornost, a policija je izradila na stotine tisuće letaka u nadi da će relativno brzo saznati identitet djeteta. Kako to obično biva policija je dobila na tisuće dojava o njegovom mogućem identitetu, ali nijedan nije otkrio tko je dijete iz kutije. Provjera djetetovih otisaka prstiju, također, nije pomogla. Zbog brojnih ožiljaka na tijelu pretpostavilo se da je dječak prije smrti morao biti hospitaliziran te su provjerene i lokalne bolnice, ali ni to nije pomoglo.

Angažiranje vidovnjaka

Istražitelj Remington Bristow se posvetio ovom slučaju i vodio ga je sve do svoje smrti 1993. godine. U njegovo rješavanje, tijekom dugog vremenskog razdoblja, Bristow je potrošio na tisuće svojih dolara i veliku količinu  slobodnog vremena. Bristow je neovisno o svom angažmanu doveden u “slijepu ulicu”, zbog čega se odlučio na angažiranje vidovnjaka iz New Yerseya. Ovaj ga je doveo do udomiteljske kuće koja je bila udaljena 3,5 km od mjesta na kojem je nađeno djetetovo tijelo. U kući je kasnije pronađena kutija slična onoj u kojoj je nađeno tijelo dječaka. Na konopcu za rublje uočio je istu vrstu jeftinih dekica kojima je tijelo dječaka bilo umotano. Smatrao je da je dijete bio plod veze između očuha i njegove pokćerke i da su se ovo dvoje tako riješili neželjenog djeteta. Kako nije bilo konkretnijih dokaza za potkrijepu njegovih sumnji istraga je zatvorena.

Slučaj preuzima novi istražitelj

Poručnik Tom Augustine preuzeo je slučaj 1998. Augustine se odlučio vratiti prvom tragu koji je vodio do udomiteljske obitelji i pri tome je angažirao za pomoć i nekoliko umirovljenih policajaca koji su intervjuirali udomiteljsku obitelj. Pokazalo se da je, u međuvremenu, došlo do sklapanja braka između pokćerke i očuha. Ustanovili su da je par imao dijete koje je umrlo od strujnog udara iste godine kada je nađeno tijelo dječaka, a slučaj je potvrdila dokumentacija iz mrtvačnice. Iste je godine ekshumirano dječakovo tijelo kako bi se uzeo uzorak njegove DNA.

Novi trag 2002.

Novi tračak nade pojavio se devet godina nakon Bristowljeve smrti 2002. Naime, psihijatar iz Cincinnatija je kontaktirao policiju tvrdeći da njegova pacijentica Martha ima podatke o ubijenom djetetu. Martha je tvrdila da je njezina majka, po struci knjižničarka, bila nasilnica koja je fizički i psihički zlostavljala nju, kao i dijete koje je kupila 1954. godine od njegovih roditelja. U tom trenutku Martha je imala jedanaest godina. Dječak se prema njezinim tvrdnjama zvao Jonathan i bio je zatočen u podrumu, pothranjen i izložen fizičkom i psihičkom nasilju, kao i seksualnom zlostavljanju. Ono što je zanimljivo da je Martha znala podatke koje policija nikada nije objavila u javnosti. Tako je navela da je dječak povratio u kadi pečeni grah, nakon čega je njezina majka udarala djetetovom glavom o pod. Naime, istražitelji su utvrdili da su u njegovom želucu nađeni ostaci pečenog graha, kao i da su mu ruke bile smežurane jer je očito uoči smrti bio u vodi. Isto tako je navela da je dječak imao prvotno dugu kosu. Forenzičar Frank Bender razvio je teoriju da je žrtva možda odgajana kao djevojčica što može biti posljedica majčine nastranosti jer je seksualno zlostavljala i svoju kćer. Martha je policiji ispričala da ju je majka nakon ubojstva natjerala da joj pomogne riješiti se djetetova tijela. Njezini tadašnji, ali i bivši susjedi izjavili su da nikada nisu vidjeli tog dječaka, a kako je žena bila mentalno nestabilna istraga je ponovno došla do “mrtve točke”.

Pokušaj iz 2016.

Godine 2016. dva su autora Jim Hoffmann i Louis Romano povezali kupnju dječaka i njegovu prodaju, zahvaljujući saznanju da je muškarac iz Memphisa u Tennesseeju prodao svog sina. Nakon toga je napravljena analiza DNA jednog člana osumnjičene obitelji, no već iduće godine utvrđeno je da nije riječ o obitelji ubijenog djeteta.

Američko nepoznato dijete

Na grobu dječaka umjesto imena stoji natpis “Američko nepoznato dijete”, a stanovnici grada još uvijek obilaze grob i na njemu ostavljaju cvijeće i plišane igračke. Unatoč požrtvovanosti više istražitelja dječak se i dalje vodi kao nepoznato dijete. Augustine je svojevremeno izjavio “Volio bih kada bih mogao staviti ime na taj nadgrobni spomenik. Osim moje djece, ovo je najvažnija stvar u mom životu.” Sve je izglednije, nažalost, da će na spomeniku ostati postojeći natpis, i da nikada nećemo saznati konačnu verziju priče, premda Marthina priča ima dosta uvjerljivih elemenata i možda pruža odgovore na neka od postavljenih pitanja. To što susjedi nisu vidjeli dijete ne znači da ono nije živjelo u Marthinoj kući, no treba uvažiti činjenicu da je sama osoba koja  ispričala ovu priču bila žrtva teškog zlostavljanja; zbog čega je proglašena nepouzdanim svjedokom, no pitanje je tko bi bio mentalno stabilan nakon takvog djetinjstva.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari