Od erotike do društvene kritike: Priča o dva kabareta

Priča o “Crazy Horseu” počinje 1951. na broju 12 Avenije George V. Ondje, na mjestu nekadašnjega vinskog podruma, propali slikar Alain Bernardin otvorio je kabaret s golim plesačicama kao glavnom atrakcijom i mađioničarskim točkama u pauzama od njihovih nastupa.

Parižani su se isprva bunili protiv mjesta “sumnjivog morala” u prestižnoj četvrti, pa su gradske vlasti često zatvarale klub. Srećom, bilo je više onih koji su u Bernardinovom kabaretu prepoznali vizionarski pothvat. Tijekom narednog desetljeća, “Crazy Horse” je postao jedan od najprestižnijih hramova ženske ljepote te kultno mjesto pariškoga noćnog života. Bernardin je uistinu ostvario svoj san: od striptiza je stvorio umjetnost, a u njegovom objektu su se, kroz godine, opuštali J. F. Kennedy, Albert od Monaca, Alfred Hitchcock, Roman Polanski, Liz Taylor, Madonna…

Klubom je upravljao do misteriozne smrti 1994. Službeno se radilo o samoubojstvu, no mnogi su vjerovali da mu je netko “pomogao” pri prelasku s ovoga na onaj svijet. Kako bilo, “Crazy Horse” je prešao u ruke potomaka, a 2005. na mjesto kreativne direktorice dolazi Andrée Deissenberg, nekadašnja voditeljica “Cirque du Soleila”. Uređenje interijera ostalo je isto kao u Bernardinovoj eri – prostorom dominiraju blještava ogledala, veliki šank i crvene fotelje, a centralno mjesto pripada kanapeu u obliku usana, djelu Salvadora Dalíja. Nisu se promijenili ni rigorozni kriteriji za odabir plesačica. Ljepota, talent i plesno umijeće samo su preduvjeti – one koje se smiju nadati da će ući među odabrane moraju biti visoke između 168 i 172 centimetara, teške od 52 do 54 kilograma, s prirodnim grudima veličine 34 B. Jasno je definiran čak i razmak između bradavica – ne smije biti veći od 27 centimetara!

U jeku Prvoga svjetskog rata, u mirnom Zürichu posijana je klica onoga što će postati jednim od najsubverzivnijih pravaca u umjetnosti – dadaizma. Heterogenu zajednicu iseljenika, umjetnika i revolucionara objedinio je buntovni duh njemačkog pjesnika Huga Balla. Kad je 1916. nagovorio vlasnika derutnog kluba “Holländische Meierei” da njemu i “mokroj braći” ustupi ugostiteljski objekt za održavanje “pjesničkih večeri i sličnih aktivnosti”, ovaj mu je, njušeći profit, ponudio stražnje prostorije. Ballova nevjenčana supruga Emmy Hennings latila se metle i krpe kako bi prostor dovela u red, a nekoliko dana kasnije na zgradi se pojavio natpis pisan njenim neurednim rukopisom: “Cabaret Voltaire”.

Ballovi zemljaci Hans Richter i Richard Huelsenbeck, Rumunji Tristan Tzara i Marcel Janco te Alzašanin Hans Arp bili su duša novootvorenog kluba i onog što će ubrzo biti prozvano dadaizmom. Premda su ovi umjetnici uzajamno bili vrlo različiti, povezivala ih je mržnja prema društvenom poretku, koji je u konačnici i doveo do rata.

Kroz Tzarine i Ballove manifeste, malo-pomalo se kristalizirao smisao pokreta. U traženju novog izričaja, dadaisti su negirali sve ustaljene vrijednosti. Težili su uništenju zakonitosti logike, ismijavali pojam “vječne ljepote” u umjetnosti, veličali anarhiju i besmisao. Ukratko, trebalo je srušiti sve, da bi se od elemenata srušene kulture konstruirao novi svijet. Program koji su održavali u “Cabaretu Voltaire” uvelike je nalikovao onome što danas zovemo happeningom. Pjesnici su čitali naoko besmislena djela praćeni zvonima ili lupanjem po praznim kutijama, ili bi pak simultano čitali svatko svoje stihove.

Huelsenbeck, zaljubljenik u afričke ritmove, svoju je poeziju pjevuckao udarajući o bongose. Hennings, jedina žena među izvođačima, to je činila prebirući po balalajci koju je, uzgred rečeno, svirala očajno. Janco, nekoć revan student arhitekture, vješao je svoje apstraktne reljefe po zidovima, ispuštajući neartikulirane krikove. Arp je, u skučenim, zadimljenim i slabo osvijetljenim prostorijama kabarea, izlagao papirnate artefakte u shizofrenim bojama, da bi ih po završetku programa izgazio nogama. Najjezičaviji u družini, Tzara, specijalizirao se pak za vrijeđanje publike, koje je nerijetko znalo prerasti u šakački sukob. Primitivni ples pod maskama, golotinja, nasilne provokacije i sveopća kakofonija bili su konstanta dadaističkih večeri. Težeći neprestanoj negaciji, pokret se nakon nekoliko godina iscrpio, a klub je prešao na konvencionalnije oblike zabave.