Bordeli sa “ženama za utjehu”, namijenjeni japanskim vojnicima

Relativno nedavno smo saznali za termin žena za utjehu, pa smo odlučili proučiti što se točno iza tog nazivlja krije. Danas ćemo podijeliti s vama jedan dio te duge priče. Spomenute žene bile su do 90-ih godina 20. stoljeća gotovo nepoznate javnosti. Postavlja se pitanje zašto je tome tako, a vi zavirite u članak i otkrijete odgovor na to, i druga pitanja.

Seksualno ropstvo

Godine 1932. Lee Ok-Seon je bila van kuće kada joj je prišla uniformirana skupina muškaraca i nasilno je uvukla u automobil. Tog je dana zadnji puta vidjela svoje roditelje. U tom trenutku Lee je imala samo četrnaest godina. Njezin se život u gradu Busanu, smještenom u današnjoj Južnoj Koreji zauvijek promijenio. Odvedena je u bordel za opsluživanje japanskih vojnika. Tamo je postala jedna od brojnih žena za utjehu, kako su ih nazivali japanskih vojnici i vlada, a sve to kako bi ublažili činjenicu da su prisiljavali žene na prostituciju ili što je još gore na seksualno ropstvo. Do žena ili bolje rečeno tinejdžerica su dolazili otmicama ili prevarama pa su preko lažnih oglasa varali i zarobljavali žene koje su potom prisilili na prostituciju. Smatra se da je između 1932. i 1945. čak do 200 000 žena bilo primorano na ovu sramotnu rabotu.

Službena odluka cara Hirohita nakon silovanja u Nankingu


Ovi bordeli su se naglo proširili nakon nakon silovanja u Nankingu, u kojem su japanske trupe sravnile cijeli kineski grad, i silovali nekoliko desetaka tisuća Kineskinja. Kako bi se takvi slučajevi spriječili car Hirohito, zabrinut za ugled Japana, odlučio je proširiti vojne bordele. U njima su bile zastupljene žene iz cijele Azije, ali i Europljanke. Među njima je najviše bilo Kineskinja i Korejki. Raspon starosti im je bio obično između 14 i 20 godina. Žene su često premlaćivanje, a znale su biti silovanje i do 40-ak puta dnevno. U dokumentaciji japanske vojske se ne nazivaju ženama za utjehu već jedinicama ratnih zaliha, što ukazuje na potpunu dehumanizaciju žena, sindrom od kojega još uvijek patrijarhalno japansko društvo pati. U tom su poslu sudjelovale i same siromašne Japanke.

Sterilnost, trudnoća i na kraju velika smrtnost

Stalna silovanja, kao i upotreba tadašnje kemijske kontracepcije izazvala su u velikom broju slučajeva kasniju sterilnost žena za utjehu. Mnoge su oboljele od spolno prenosivih bolesti. Velika većina njih je poginula ili ubijena do kraja rata, tako se procjenjuje da ih je 90 posto izgubilo živote do 1945. godine. Naime, što je rat duže trajao te se sve više komplicirao i pogoršavao zdravstveni položaj ovih žena pnajivše jer je bilo sve manje medicinskih zalih.
Nakon rata njihov je problem ignoriran. Istina je počela izlaziti u javnost tek u osamdesetim godinama 20. stoljeća. No, japanska vlada nije prihvaćala nikakvu odgovornost za seksualno ropstvo sve do 1992. godine, kada je profesor Yoshimi Yoshiaki našao dokumente koji potvrđuju izravnu upletenost vlade u organizaciju bordela. No, stigma tih žena se nastavila i nakon toga. Prvo tiho priznanje japanske vlade se dogodilo  1993. godine. Danas je još nekolicina ovih žena na životu, a one i dalje čekaju javnu i iskrenu ispriku, kao i prikladnu odštetu za izgubljenu mladost i uopće protračene života.

Kako je rekla jedna od silovanih i porobljenih žena, i dok su se muškarci iz rata vraćali sa silnim medaljama na prsima, žene za utjehu su iz njega izašle s teškim teretom zbog kojega su mnoge posegnule i za oduzimanjem svojih života jer se nisu mogle nositi s teškoćama vezanim uz sram i izolaciju, kojima su bile dodatno izložene nakon rata.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari