Razred ptica, životinja iz koljena kralježnjaka, danas broji preko devet tisuća vrsta. Osvojile su sva staništa Zemlje, od krajnjih polova, preko pustinja i morske pučine. Tijelo im je kratko i čvrsto, prekriveno perjem, sa snažnim prsnim mišićima za pokretanje krila, a kosti su im šuplje, pojačane unutrašnjim potpornjima. Snažne noge služe im za izbacivanje tijela u zrak kada započinju letjeti, odnosno ublažavanje udara pri slijetanju, a kljunovi im se razlikuju po obliku i namjeni. Većinom dobro lete, no neke, poput pingvina i nojeva, tu su sposobnost izgubile hodom evolucije. Metabolizam ovih toplokrvnih životinja je brz, pa trebaju dosta hrane. Jedna od njihovih važnih odlika jest selidba – u proljeće kreću iz zimovališta u krajeve gdje se gnijezde. Nakon othranjivanja mladih, u jesen se ponovno selidbenim pravcima vraćaju u svoja zimovališta. Smatra se da su se ptice razvile iz gmazolikih predaka, vjerojatno manjih dinosaura koji su se zadržavali na drveću i hranili kukcima. Najbolji je primjer fosilna ptica Archaeopteryx litographica iz razdoblja jure, koja je živjela prije 150 milijuna godina. Kako su izgledale u davnoj prošlosti, svjedoče mnogobrojna paleontološka otkrića. Za vas smo odabrali četiri novijeg datuma!
Kljunovi kao sonde
Neke od ptica koje plijen traže u zemlji na kljunovima imaju specijalni organ – pomoću njega detektiraju vibracije pod površinom. Ovo nevjerojatno “šesto čulo”, koje znanstvenici nazivaju “udaljenim dodirom”, posjeduju članovi obitelji ptica trkačica, primjerice kiviji, te močvarica, kao što su ibisi. Zanimljivo, sličan organ, koji im zapravo ničem ne služi, posjeduju emui i nojevi, ptice koje ne traže hranu pod površinom. Kod njih se po svoj prilici radi o rudimentima koji tijekom evolucije nisu nestali, odnosno funkcionalno redudantnim organima poput kostiju stražnjih udova kod kitova i pitona.
U nedavno objavljenoj studiji, južnoafrički znanstvenici dokazali su da je ovo jedinstveno čulo postojalo još u razdoblju krede, kod drevnih litornitida, predaka današnjih ptica trkačica. “Ostatke ovih organa više smo puta imali priliku proučiti u fosilnim nalazima. Riječ je o koštanim udubljenjima u njihovim kljunovima”, objašnjava glavna autorica studije Carla du Toit, znanstvenica s Instituta afričke ornitologije na Sveučilištu u Cape Townu. “Upravo zbog tih udubljenja, njihovi kljunovi funkcionirali su kao svojevrsne sonde”. Litornitidi, ptice malenih tijela te dugačkih nogu i kljunova, koegzistirale su s dinosaurima. Sposobnost adaptacije, u koji se ubraja i ovakav kljun, omogućila im je preživljavanje. Štoviše, dokazi sugeriraju da su se organi za “udaljeni dodir” razvili iz osjetljivih njuški njihovih predaka, donosaura.
Pernati Herkul
Prije nekoliko godina, na Novom Zelandu pronađeni su ostaci divovske papige u fosiliziranom obliku. Ispitivanja su pokazala da je živjela prije više od devetnaest milijuna godina, bila dugačka gotovo jedan metar te težila nevjerojatnih – sedam kilograma! Zbog njene impresivne veličine i snage, međunarodni tim paleontologa papigu je nazvao Herkul.
Otkrivena je nedaleko od rudarskog grada St. Bathansa na jugu zemlje, području na kojem znanstvenici već četvrt stoljeća istražuju drevne fosilne naslage. “Herkul je, po našim sadašnjim saznanjima, najveća papiga koja je ikad postojala. Svojim golemim kljunom vjerojatno je mogla smrviti sve što je poželjela, a pretpostavljamo da nije jela uobičajenu hranu današnjih papiga te da se možda gostila i manjim pripadnicima svoje vrste”, ispričao je paleontolog Mike Archer. “Vrlo je vjerojatno da je ovakva ptica bila u gornjem dijelu hranidbenog lanca”.
Zašto su fosili ptičjih kostiju rijetki?
U blizini Willistona, gradića na istoku Floride, volonteri iz Muzeja prirodne povijesti prije četiri su godine otkrili fosilne ostatke izumrle, znanosti ranije nepoznate vrste čaplje. U čast Eddieja Hodgea, vlasnika zemljišta na kojem su kosti ptice pronađene, nadjenuli su joj ime “Taphophoyx hodgei”.
Ovaj gostoljubivi čovjek i ranije je puštao stručnjake i amatere da do mile volje kopaju po njegovu posjedu, svjestan činjenice da je izgrađen na području bogatom ostacima iz prapovijesti. Na dan kad je čaplja koja je po njemu nazvana pronađena, okolicom je tumaralo gotovo sedam stotina entuzijasta, a same kosti pronašle su dvije mlade volonterke, Toni-Ann Benjamin i Sharon Shears. I sam Hodge otprije je uključen u projekte, a među njegovim zadacima je premještanje prljavštine i upravljanje drenažom.
Znanstvenici su utvrdili da je ptica živjela prije pet milijuna godina, dijelivši dom sa sabljastim mačkama. Smatraju je srodnicom današnje tigrove čaplje, vrste koja živi u Srednjoj i Južnoj Americi. Ovo otkriće vrlo je dragocjeno: ptičje se kosti, naime, ne fosiliziraju dobro jer su šuplje, pa je prava rijetkost pronaći ih ovako dobro očuvane.
Izumrla ptica neletačica zapanjujuće je slična današnjim pingvinima
Uspoređujući fosilizirane kosti prapovijesnih životinja, paleontolozi su otkrili zapanjujuće sličnosti između plotopterida, ptica neletačica koje su prije trideset milijuna godina nastanjivale područja današnje Sjeverne Amerike, Kanade i Japana, i vrste pingvina koja se gegala prostranstvima današnjeg Novog Zelanda prije šezdeset dva milijuna godina.
“Za razliku od pingvina, koji su preživjeli do današnjeg dana, plotopteride su izumrle prije otprilike dvadeset pet milijuna godina”, ispričao je voditelj istraživanja Gerald Mayr, dodajući kako je njegov tim, sastavljen od američkih i novozelandskih stručnjaka, kosti ove morske ptice usporedio s onima u tri vrste gigantskih pingvina – Waimanu, Muriwaimanu i Sequiwaimanu – te otkrio brojne poveznice.
Naime, oba reda karakteriziraju dugački ravni kljunovi s nosnicama nalik na proreze, zdepasta uspravna tijela pokrivena gustim perjem, kosti ispunjene uljevitom srži te kratka krila, slična perajama i prilagođena plivanju a ne letenju. Pripadnici jednog i drugog reda bili su vrsni plivači, koji bi u sekundi zaronili u vodu u potrazi za plijenom, vješto navigirajući svojim specifično građenim krilima, no ujedno i nespretni hodači po kopnu te neletači. Još ih je nešto povezivalo – bili su prokleto veliki. Najveće vrste u rodu plotopterida bile su duže od dva metra, dok su pingvini mogli izrasti do metar i pol.
Riječ je, objasnio je Mayr, o primjeru evolucijske konvergencije, podudarnosti u građi tijela koja se javlja u organizama koji su filogenetski međusobno posve neovisni, ali žive u sličnom okolišu. “Plotopteridi i pingvini živjeli su u različitim hemisferama, udaljeni milijunima godina, no slično su izgledali, kretali se i jeli. Da ih kojim čudom možemo oživjeti i staviti jedne pored drugih, jedva da bismo ih golim okom razlikovali!”.
Piše: Lucija Kapural
