Od Kaligule i Nerona, preko Richarda III. i Ivana Groznog, do Pola Pota, Hitlera i Staljina, povijest je puna monstruma koji su moć zloupotrebljavali na najgori mogući način. Dok su njihova imena poznata i osnovnoškolcima, o grozotama koje je počinio belgijski kralj Leopold II. uglavnom se šuti… Nažalost, to nije neuobičajeno kad je u pitanju povijest kolonijalizma u često zaboravljenom dijelu svijeta, Africi.
Ovaj koštunjavi muškarac kvrgavog nosa, dugačke brade i kao ugalj crnih očiju dobio je nadimak “bijeli kralj crne smrti”, koji mu je savršeno pristajao: čovjek kojem bi danas vjerojatno bio dijagnosticiran antisocijalni poremećaj ličnosti, laički poznatiji kao psihopatija, odgovoran je za smrt više od deset milijuna ljudi – a u tu brojku nisu uračunati milijuni osakaćenih muškaraca i silovanih žena!
Jedno od najkrvavijih poglavlja u povijesti Konga počelo se ispisivati na drugoj strani svijeta, u Berlinu. Na konferenciji na kojoj se odlučivalo o sudbini kolonijalne Afrike, teritorij tamošnje druge najveće države 1885. godine je dodijeljen belgijskom kralju u privatni posjed. Ovaj gramzivi, okrutni čovjek dobio je tako igralište od 2.344.000 kvadratnih kilometara, spremno za eksploataciju.
Leopold II. nipošto nije bio jedini europski državnik svoga vremena koji je smatrao da je nacionalna veličina proporcionalna resursima “iscijeđenim” iz kolonija, ali je metoda kojom je to činio – efikasna koliko i nehumana – bez presedana. Prirodni resursi Konga, države sedamdeset šest puta veće od Belgije, bili su golemi: bakar, bjelokost, sirova guma, zlato i dijamanti samo su neki od njih. Leoplod ih je htio sve, a Slobodna država Kongo postala je, ironično, carstvo robova.
Ako mu domoroci, primjerice, ne bi isporučili dnevno propisanu dozu kaučuka – a kvote su bile nerealno visoke – pripadnici “Force Publique”, kraljeve privatne vojske, kažnjavali su ih bičevanjem odnosno, za ponovljeni prijestup, odsijecanjem ruke, stopala ili penisa. U slučaju da bi “nevaljali radnik” pobjegao, bez udova su ostajala njegova djeca. Onima koji su bili dovoljno ludi da se pobune, glave bi završile pribijene na palisade, a jednom su vojnici – svi odreda kršćani – čitavu obitelj prikucali za takvu drvenu ogradu, i to na način da njihova trupla tvore oblik križa!
Leopold je obeshrabrivao svoje trupe u korištenju vatrenog oružja jer, kao što je pragmatično naglasio, “svaki metak košta”. Ponekad bi, iz čiste zabave, Belgijanci spaljivali čitava sela, a žene su trpjele sve zamislive vrste seksualnog nasilja, čiji kraj mnoge ne bi žive dočekale. Dječji radni logori nicali su kao gljive poslije kiše. Jedan od vojnih zapovjednika, stanoviti Van Kerckhoven, imao je cvjetnjak ukrašen s dvadeset jednom domorodačkom glavom. Ukratko, pod vladavinom bijelog čovjeka, crni Kongo pretvoren je u pakao na zemlji.
Vijesti o genocidu s vremenom su došle do Europe (jedan od prvih koji su progovorili o Leopoldovoj tiranskoj vladavini Kongom bio je američki vojnik James Washington Williams – opisujući ih u pismu predsjedniku SAD-a, prvi je upotrijebio izraz “zločin protiv čovječnosti”).
Omiljena igračka, Kongo, kralju je konačno oduzeta 1908. godine, pod pritiskom međunarodne zajednice, no za strahote koje je počinio nikad nije odgovarao pred zakonom. Prodajom gume, koja se dobiva iz kaučuka, zgrnuo je basnoslovno bogatstvo, kojim se rado razmetao u domovini. O svojim zlodjelima pričao je kao o “pokrštavanju i napretku” odnosno “jedinom načinu da se civiliziraju lijeni i pokvareni crnački narodi”. Umro je spokojno, u dobi od sedamdeset četiri godine.
Piše: Lucija Kapural
