Za prerano ugaslom zvijezdom plakala je čitava bivša Jugoslavija

Pjevala je najnježnije ljubavne pjesme ali život prema njoj nije bio osobito nježan. “E, kad bi ljudi znali koliko sam nesretna, nitko me ne bi volio!”, svojedobno se povjerila bliskom prijatelju. Donosimo zanimljivosti o Silvani Armenulić (1939. – 1976.), kraljici sevdalinki i jednoj od estradnih prvakinja bivše države!

Rođena je u Doboju, pod imenom Zilha Barjaktarević. Bila je treće od desetero djece slastičara Mehmeda Barjaktarevića i žene mu Hajrije, a očeva riječ u kući je morala biti zadnja. U teško poratno doba, kad je valjalo zasukati rukave i izboriti se za ono najosnovnije, njena želja da postane pjevačica otpisana je kao neozbiljna. Zilha je, međutim, bila tvrdoglava.

Sa nepunih šesnaest, bježi kod tetke u Sarajevo i počinje pjevati po kafanama. Umjetničko ime Silvana uzela je po tada popularnoj glumici Silvani Mangano, čiji je film “Gorka riža” posebno voljela. Mnogo godina kasnije, kad postane velika zvijezda, priznat će koliko joj je u to vrijeme bilo teško: “Upravo u kafanama leži zametak moga kroničnog straha od budućnosti. Jer, kad muzika ugasne, kad čaše prestanu zvečati a raspjevani gosti odu svojim kućama, ja ostajem potpuno sama, pitajući se postoji li za mene sutra”.

Silvana je bila suverena vladarica scene koja se protezala od Triglava do Đevđelije. Kad bi baršunastim glasom zapjevala “Rane moje”, “Da sam ptica”, “Kraj potoka”, “Moj dilbere”, “Ciganine sviraj” ili “Sama sam”, publika je kao u transu pjevala s njom, a njen veliki hit “Što će mi život bez tebe, dragi” jugoslavenske mladenke redovito su pjevale novopečenim muževima na vjenčanjima. Bila je ikona stila i nikad nije dopuštala drugima da je šminkaju ili joj rade frizuru. Ljudi su upijali svaki detalj iz njenog života, koji se doimao poput bajke. Znali su, primjerice, sve o njenom vjenčanju za tenisača Radmila Armenulića, o haljinicama koje je kupovala kćerkici Gordani, o ludoj vožnji u raskošnim automobilima… Nitko, međutim, nije znao da je svekrva nije prihvaćala zato što je muslimanka, da joj otac nikad nije oprostio što se udala za Srbina (u rodini grad će se vratiti tek na njegov sprovod: za Mehmedova života nije smjela prekoračiti kućni prag u staroj dobojskoj čaršiji!), da je bila pred razvodom s Radmilom, koji je promijenio bravu na vratima njezina još neotplaćenog stana… Bile su to tajne koje je, uvijek damski decentna, ponijela sa sobom u grob.


Desetog dana listopada 1976. godine, Silvana je izgubila život u stravičnoj prometnoj nesreći na autoputu Beograd-Niš, kod mjesta Kolari: njen automobil pretvoren je u hrpu lima nakon što je podletio pod kamion. S njom su u smrt otišli Rade Jašarević, šef Narodnog orkestra Radio-televizije Beograd, koji je upravljao vozilom, i trudna sestra Mirsada, koja je blaženo spavala na zadnjem sjedalu. Pjevačica Lepa Lukić također je trebala biti s njima na putu, ali je zbog iscrpljenosti prespavala koncert s kojeg se trojac vraćao. Šokirana zbog smrti bliske prijateljice, nikad više nije sjela za volan!

U to vrijeme kolale su maštovite teorije o Silvaninoj smrti. Jedni su tvrdili da je Jašarević, koji nije ni znao da je dijabetičar, pao u šećernu komu dok je bio za volanom; drugi su vjerovali da je pjevačicu ubio visoki službenik Državne bezbednosti čije je udvaranje uporno odbijala; treći su govorili da je zvijezda predosjetila vlastitu smrt. U ovome zadnjem možda i ima istine: kao da je naslućivala kraj, u intervjuu koji je dala nekoliko tjedana prije pogibije neočekivano je rekla: “Nemojte me zaboraviti!”. Želja joj je uslišana. Silvaninom sprovodu prisustvovalo je gotovo stotinu tisuća ljudi, oplakivali su je milijuni iz svih država tadašnje Jugoslavije, a njene pjesme i danas razgaljuju duše slušatelja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari