U prošlom nastavku velike teme o povijesti Tajvana pisalo smo Čang-kaj šekovom sklanjanju na taj otok nakon što je Mao Ce-tung, stojeći na vratima Nebeskog mira u Pekingu, 1. listopada 1949. objavio stvaranje Narodne Republike Kine. Na otoku, Čang utemeljuje svoju Republiku Kinu, smatrajući to privremenim rješenjem, utočištem za skupljanje snaga za udar po komunistima i preuzimanje kontrole nad kopnom. Ondje će, međutim, ostati do kraja života, što će lokalnom življu donijeti tešku patnju.
Bijeli teror
Čang je u mnogočemu bio zrcalni odraz svoga smrtnog neprijatelja Maoa. Na predsjedničkom položaju, koji će držati do smrti, uspostavio je autoritarni režim i jednostranačku vladavinu Kuomintanga. Ratni zakoni, koji su bili na snazi od 1949. pa sve do 1988., doprinijeli su, istinabog, gospodarskom boomu, ali su i dali odriješene ruke Čangu da čini što god je htio. U četiri desetljeća tzv. “bijelog terora”, progona zbiljskih i imaginarnih protivnika Kuomintanga, na Tajvanu je nestalo više desetaka tisuća ljudi. Nacionalističke trupe pogubile su brojne intelektualce, a simpatiziranje komunizma vodilo je u tamnicu, uz primjenu vrlo maštovitih metoda torture.
Tu sudbinu, jezivu koliko i apsurdnu, iskusio je književnik Bo Yang. Njegov krimen? Pjesnička sloboda! Prevodio je, naime, strip o mornaru Popaju s engleskog na kineski. Radilo se o broju u kojem Popaj i njegov sin dospijevaju na nenaseljeni otok te ondje organiziraju izbore za upravitelja. U predizbornoj kampanji, Popaj je držao govor u kojem je upotrijebio uvodnu riječ “fellows”. Yang, duhovit koliko i nepromišljen, preveo ju je s “vojnici i sunarodnjaci”, što je fraza kojom je Čang započinjao svoje govore. Prevoditelj je uhićen. Možda zbog višesatnog mučenja, priznao je da je komunistički agent što, dakako, nije bio. Dobio je dvanaest godina robije.
Kuomintang je kontrolirao sve medije. Svi kandidati na lokalnim izborima bili su članovi vladajuće stranke, iz jednostavnog razloga – ostale stranke bile su zabranjene. Građanima je zabranjeno da putuju u inostranstvo i da slušaju glazbu sa zapada. Propagiran je konfucijanski moral, no samo deklarativno. Čangova diktatura uvelike je “bacala” na onu Maovu. Svakog jutra, prije odlaska na posao, Tajvanci su se morali triput pokloniti nekoj od njegovih brojnih skulptura.
Postojao je još jedan problem – golema ekonomska nejednakost. Došljaci su posjedovali sve resurse; starosjedioci rintali od jutra do mraka za koricu kruha. Poput Japanaca ranije, vlada je odlučila da Tajvance treba preodgojiti. To je uključivalo zatiranje njihovih identitetskih osobina. Ukinuta su gotovo sva građanska prava, a nepotizam i korupcija bile su dvije konstante otočkog života. Na Tajvanu, Čang Kaj-šek je bio gospodar života i smrti. “Otišli su psi, došle su svinje”, govorili su lokalci, dakako šaptom.
S vremenom, Čang shvaća da je uvođenje demokratskih minimuma imperativ. Kuomintang počinje dopuštati sudjelovanje Tajvanaca u lokalnim izborima za čelnike općina. Jednim udarcem ubijene su dvije muhe: mržnja lokalaca prema vladajućoj kasti se smanjila, a ovakve promjene bile su i sjajna propaganda, u smislu slanja ljupke razglednice “slobodne Kine” na zapad.
Sedamdesetih godina, dolazi do zaokreta u odnosu međunarodne zajednice prema Tajvanu. NR Kina polagano izlazi iz izolacije, a 1971., nakon sastanka Maoa i Nixona, SAD uspostavljaju ured u Pekingu. Uz to, komunistička Kina “otima” Tajvanu mjestu u UN-u. Za Čang Kaj-šeka, bila je to gorka pilula.
Made in Taiwan
Čang Kaj-šek Tajvanom je “drmao” sve do smrti. Oči je zauvijek zaklopio 5. travnja 1975., nakon srčanog udara. Zakleti neprijatelj Mao uspio ga je nadživjeti punih 17 mjeseci. Baš kao Maoa, povijest ga pamti kao kontroverznu figuru: dok pristaše naglašavaju da je ujedinio naciju u borbi protiv Japana, suzbijao komunističke utjecaje, omogućio ekonomski razvoj kako na kineskom kopnu tako i na Tajvanu, poboljšao položaj žena u društvu te sačuvao kinesko nacionalno blago, protivnici ga opisuju kao fašističkog diktatora na čeku korumpirana režima koji je gušio građanske i političke slobode.
Čang Kaj-šeka je na mjestu predsjednika Republike Kine i vođe Kuomintanga naslijedio sin Čang Čing-kuo, koji je također vladao do smrti. Pod njegovom upravom, nastavlja se proces započet pod palicom generalissimusa te tajvanska ekonomija postaje jedno od čuda Dalekog Istoka. Razvija se kemijska, tekstilna te napose elektronička industrija (Tajvan danas proizvodi dvije trećine čipova na svijetu), ulaže se u izumiteljske centre (na mnogim proizvodima koje danas koristimo piše “made in Taiwan”).
O kakvom je zamahu riječ svjedoči sljedeći podatak – godine 1979., otočki bruto nacionalni dohodak bio je šest puta veći od onoga na golemu kineskom kopnu! Polako se mijenjala i politička klima. Čang Čing-kuo dopušta oporbi da stvori stranku, a otvara i razgovore s NR Kinom. Ipak, bilo bi pretjerano o Tajvanu pisati kao o demokratskom antipodu komunističke Kine, jer otok ima kratku tradiciju demokracije. Prvi slobodni višestranački izbori održani su tek 1996. godine.
Piše: Lucija Kapural
