Kralj vojvođanske starogradske pjesme, kompozitor, tekstopisac, etnomuzikolog, višestruki kasački šampion, golubar, kazališni glumac koji je od kavane napravio teatar, džentlmen starog kova… Sve to je Zvonko Bogdan, čovjek čija karijera traje već pola stoljeća.
Glazba mu je, kaže, u krvi: otac Stipan, kovač i potkivač konja, godinama je pjevao u somborskom “Bunjevačkom kolu”, a majka Maca, domaćica, nerijetko bi mu se pridruživala u zboru. “Otac je bio vrijedan čovjek. Ali, kad bi poslu došao kraj, počinjalo je ‘drugo poluvrijeme’. Mnogo je puta stizao kući u cik zore, s obaveznom pratnjom tamburaša, pa bi se još dugo sviralo i pjevalo”, pisjeća se. Kao dječaka, roditelji su ga poslali djedu Stipanu na salaš u periferiji Sombora. Ondje je osjetio svu punoću života: red kojim je dobroćudni djed vodio domaćinstvo, rad u jutarnjim satima, igranje karata i babino pričanje priča uvečer… Dok je od djeda Stipana usvojio radne navike, od drugog djeda, Franje, baštinio je hedonističku crtu. Fijakerist po zanimanju, Franjo je volio život, napose pjesmu i kavanu. Bio je iznimno muzikalan – maestralno je svirao tamburicu, a čak je, negdje pred Prvi svjetski rat, trebao snimiti ploču.
U Somboru je Zvonko završio ekonomsku školu. Knjiga ga, priznaje, nije zanimala, brojke još manje. Privlačilo ga je nešto posve drugačije – gluma. Talentiran i ustrajan, dobio je probni angažman u Somborskom kazalištu, a nakon mature seli u Beograd u želji da upiše tamošnju glumačku akademiju. Neuspjeh na prijemnom ispitu označio je početak jedne druge karijere: počinje pjevati po beogradskim kavanama. Iz temelja je promijenio tu vrstu nastupa. Nije, naime, htio pjevati za “bakšiš”, po narudžbi pijanih i zalutalih gostiju, nego dirnuti svakog posjetitelja u dušu. U tome je nedvojbeno uspio. Najduže se zadržao u “kavani svog života”, hotelu “Union”. Godinama su ljubitelji starogradskih pjesama, sevdalinki i mađarskih romansi svraćali u Kosovsku 11. Znalo se: rezervacija i kravata obavezne. Zbog Zvonka su u “Union”” dolazili stari Beograđani, studenti iz unutrašnjosti, poslovni ljudi u prolazu, pjesnici, zaljubljenici… Kavansko pjevanje podigao je na najviši profesionalni nivo. Muzičari koji su ga pratili nisu smjeli kasniti ni sekunde, morali su izgledati elegantno, a Zvonko im je strogo zabranio da jedu u vrijeme programa.
Unatoč slavi koju je doživio u “Unionu”, nije se obogatio. Godinama je pjevao za plaću i disciplinirano čekao svaki “prvi” u mjesecu da ode po nju. “Union” je bio “pjesma nad pjesmama”, ali i “labuđi pjev”. Nakon te kavane, nigdje više nije “za stalno” pjevao. Osim komponiranju, posvetio se uzgoju konja i golubova, a sa suprugom Mirjanom dobio je dvoje djece. Kaže da mu je najveći kompliment to što za njegove pjesme kao što su “Ej salaši”, “Ko te ima, taj te nema” i “Fijaker stari” misle da su – narodne!
Piše: Lucija Kapural
