Epska operacija kralja Luja XIV. ili kako je jedan zahvat na stražnjici preokrenuo medicinsku struku

Fotografija: History Channel (The Columbian).

Jeste li ikada osjeti bol u području anusa? Kralj Luj XIV. je, i uz to i imao istovremeno i druge simptome poput krvarenja, groznice i visoke temperature. Za razliku od puka kraljevi, kao i sva elita imaju poseban tretman, i neke se stvari po tom pitanju nikada ne mijenjaju. Nasreću, neke su se stvari promijenile.

Kraljevo osjetljivo zdravlje

Luj XIV. je bolovao od raznih bolesti i bio je osjetljiva zdravlja od djetinjstva. Tako je još kao dijete prebolio male boginje zbog čega je do kraja života nosio jasno vidljive ožiljke na licu. Uz to su ga u odrasloj dobi mučile brojne kronične bolesti poput reume, gihta, urinarnih infekcija, problema sa zubima i drugih. Drugim riječima ni kraljevi nisu pošteđeni bolova običnih smrtnika.

Dijagnoza nakon niza klistiranja

U veljači 1686. pojavio se problem s kraljevom bolnom stražnjicom, a njegovi su liječnici pohitali brže-bolje pomoći mu oblozima i klistiranjem. Nakon niza klistiranja shvatili su da je ta metoda u ovom slučaju uzaludna. Kralj nije mogao sjediti od bolova, a liječnici su nakon nekoliko mjeseci vijećanja i kraljeve agonije došli do zaključka da on pati od analne fistule.


Kralj koji smrdi

Nije tajna da higijena u 17. stoljeću nije bila na visokom nivou. Sam Luj XIV. nije bio pristaša kupanja, a teške perike, puderi i još teži parfemi činili su zrak u njegovoj blizini gorim. Možda je najbolje svjedočanstvo o tome kako je “mirisao” francuski kralj ostavio ruski veleposlanik koji je zabilježio iduće: “Njegovo veličanstvo Luj XIV. smrdi poput divlje životinje”. U osnovi sve je smrdjelo i puk i aristokracija, kao i sam kralj. Ta nehigijena je  problem Luja XIV.  učinila gorim nego što bi to bilo u normalnim suvremenim uvjetima održavanja redovite intimne higijene.

Liječnici na pijedestalu, a kirurzi-brijači na dnu

Liječnici su se u ono vrijeme klonili operacija jer su one sa sobom nosile veći rizik od neuspjeha, stoga su te poslove za njih odrađivali drugi. Bio je to odličan način da sa sebe speru svu krivnju ako se za to pokaže potreba. Te druge poslove obavljali su kirurzi, s tim da su postojale dvije različite razine kirurgije. Jedna je bila niža i obuhvaćala je samo dvije godine naukovanja, a druga je podrazumijevala čak 6 godina učenja “zanata” uz mogućnost produžetka specijalizacije na dodatnih 7 godina.

Jedan pametan brijač-kirurg

Uglavnom u svibnju je odlučeno da operaciju izvede brijač-kirurg Charles-François Félix de Tassy. Nakon što je pregledao pacijenta, a pri čemu je zasigurno bio nervozan jer je znao da je mnogo toga na kocki, mudro je zatražio šest mjeseci priprema za operaciju. U tih šest mjeseci je eksperimentirao u Parizu na zatvorenicima. Računa se da je njegovim eksperimentima podvrgnuto 75 osoba koje su bile dobra zdravlja. Operacije su izvođene s promjenjivim uspjehom i neki su pacijenti preživjeli, a neke ne, u kolikom postotku nije poznato. Treba nadodati da u ono vrijeme nije bilo anestezije i antibiotika što je čitavu stvari činilo rizičnijom. Na sreću po Luja XIV. Charles je znao što radi i tijekom tih mjeseci eksperimentiranja je usavršio kako sam postupak rezanja fistule tako i instrument s kojim će ju rezati, a to je bio polukružni skalpel kojega je on suzio. U operaciji je koristio uz ovaj kružni skalpel, i retraktor kojim je podigao kožu kako bi ušao unutra sa svojim suženim nožićem.

Kralj pelenaš

Kralj je operiran konačno 18. studenog 1686. u 7 sati ujutro. Uz njega je bilo nekoliko njemu najbližih osoba poput tadašnje ljubavnice, sina, ispovjednika i liječnika. Operacija je uspjela, a navodno je trajala tri puna sata, iako danas čitav postupak ne traje duže od 60 minuta. Izvedena je bez anestezije pa ipak prisutni tvrde da kralj nije ni glasa ispustio, u što je teško za povjerovati, i vrlo je vjerojatno da ga njegovi najbliži nisu željeli prikazati kao slabića, barem ne za javnost. Nakon operacije, kažu da je morao nositi pelenu, a bio je još neko vrijeme prikovan za krevet. Rana je zacijelila početkom siječnja 1687. godine, nakon čega je mogao ponovno sjesti na svog konja.

Mudri kirurg je pak obilato nagrađen za svoj trud. Dobio je u novcu, u današnjim vrijednostima, nešto malo manje od 2 milijuna dolara, kao i posjede te neizostavnu titulu. U vrijeme operacije Luj XIV je imao 48 godina. Nakon toga je poživio još 24 godine.

Ova je operacija dovela je do krucijalnih promjena u položaju kirurga koji su vrlo brzo nakon nje dobili sasvim zasluženo respektabilan položaj u medicinskoj struci.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari