Joseph Goebbels svojedobno je izrekao čuvenu, kasnije često citiranu rečenicu: “Tisuću puta ponovljena laž postaje istina”. Da je zloglasni nacistički ministar propagande po tom pitanju bio u pravu, pokazuju brojni primjeri iz povijesti. Mnogo puta ponovljene kroz usmenu predaju, legende i anegdote o važnim ljudima i događajima iz prošlosti bivaju prihvaćene kao povijesna istina. Mnoge od njih su, međutim, puka izmišljotina ili su pak debelo “napuhane”. Evo nekoliko primjera!
Je li Neron doista svirao violinu dok je Rim gorio?
Ako bismo odlučili sastaviti listu najluđih i najokrutnijih rimskih careva, ime Lucija Domicija Nerona (37. – 68.) stajalo bi pri samom vrhu. Prema modernim kriterijima, posljednji potomak julijevsko-klaudijevske kuće mogao bi se svrstati u kategoriju serijskih ubojica. Trovanjem Britanika 55. godine, otvorio je dugački niz jezivih zločina, među kojima je bilo i dizanje ruke na rođenu majku. Kad imamo jednu takvu osobu, živopisnu koliko i omraženu, anegdota o njoj neće manjkati… Pa ni onih koje s istinom nemaju veze. Možda najpoznatija iz te kategorije kazuje da je pomahnitali vladar svirao violinu dok je vatrena stihija gutala Rim, istodobno pjevajući prigodnu “numeru” o padu Troje. Jedino što je u ovoj priči činjenica jest to da je Rim 64. godine zahvatio stravičan požar – u šest dana, koliko je buktio, uništio je sedamdeset posto građevina i odnio brojne živote. Premda nas ne bi iznenadilo to da je osoba Neronova mentalnog sklopa u tom trenutku odlučila zasvirati, to jednostavno nije bilo moguće. Kao prvo, u trenutku kad se vatra razbuktala uopće nije bio u gradu – nalazio se u šezdesetak kilometara udaljenom Antiumu (današnji Anzio). Kao drugo, violinu nije mogao svirati iz jednostavnog razloga – taj instrument stvoren je tek stoljećima kasnije. Neron je, istinabog, bio glazbenik, navodno jako talentiran, no nije gudio po violini već je prebirao po žicama kithare, grčkog glazbala sličnog harfi. Izvor mita o Neronovoj “solaži” za vrijeme požara jest jedan Tacitov zapis. Čuveni povjesničar je, istinabog, naveo podatak da se radi o glasini a ne o pouzdanoj informaciji.
Kako su se doista zvale Kolumbove karavele?
Dana 3. kolovoza 1492. godine, Kristofor Kolumbo zaputio se na veliku prekooceansku ekspediciju u Indiju. S posadom od devedeset ljudi, raspoređenom na tri karavele (“Santa Maria”, “Pinta” i “Niña”), krenuo je iz luke Palos de la Frontera u Andaluziji, da bi, nakon dva mjeseca plovidbe, stigao na bahamski otok Guanahani, koji je prozvao San Salvador. Sam Kolumbo nalazio se na prvom od spomenutih brodova, impresivnim plovilom s jarbolom visokim 26 metara i golemim crvenim križem na bijelim jedrima. Na Božić 1492. “Santa Maria” se nasukala na pješčani sprud pred otokom Hispaniolom. Brod je bio toliko oštećen da ga se više nije moglo popraviti, ali slavni moreplovac nije očajavao – ta imao je još dva broda na kojima je mogao nastaviti put prema Indiji! Zanimljivo, od drveta sa zlosretne “Santa Marije” izgrađeno je prvo španjolsko naselje u Americi, La Navidad, što na španjolskom znači Božić. U njemu je ostalo živjeti tridesetak Kolumbovih mornara. Ovo je, ukratko, priča koju ste čuli o Kolumbovom “otkriću” Amerike. U njoj su sporne dvije stvari. Kao prvo, pogrešno je pisati o otkriću Amerike znamo li da su ljudi na tom kontinentu već živjeli tisućljećima. Štoviše, Kolumbo čak nije prvi europski istraživač koji je stigao do te destinacije – skupina vikinških pomoraca do Kanade je doplovila oko 1000. godine. Druga sporna stvar su imena karavela. U petnaestom stoljeću, brodovi su nazivani po svecima, pa se jedna od Kolumbovih “barčica” vjerojatno uistinu zvala “Santa Maria”. No, spekuliraju povjesničari, “Niña” i “Pinta” po svoj prilici su nadimci koje su Kolumbovi mornari dali pobožnije nazvanim plovilima. Prema jednoj teoriji, pravo ime “Niñe” bilo je “Santa Clara”. Kako se “Pinta” uistinu zvala, nije poznato.
Je li carski rez nazvan po Cezaru?
Carski rez, zahvat porađanja djeteta kroz trbušnu stijenku, izvođen je još u drevnom Egiptu, a u Europi je prvi put primijenjen 1610. godine u Wittenbergu. Prema popularnome mitu, zahvat je nazvan po rimskom državniku Gaju Juliju Cezaru, koji je došao na svijet na ovaj način. Za to ne postoje ozbiljni argumenti. Naime, u rimsko doba, taj medicinski postupak – čiji je cilj spasiti novorođenče – u pravilu je završavao smrću majke. Budući da je Cezarova majka Aurelija doživjela sinovu invaziju Britanije, vrlo je vjerojatno kako veliki vojskovođa nije rođen kroz trbuh. Istina o genezi tog pojma, smatra većina stručnjaka, jest ova: djecu rođenu tim zahvatom Plinije naziva caesares, što bi, u slobodnom prijevodu, značilo “sječeni”.
Jesu li u “vještice” iz Salema skončale na lomači?
Pogonjeno praznovjerjem, suđenje vješticama u američkom gradiću Salemu, srcu tadašnje engleske kolonije Massachusetts Bay, između veljače 1692. i svibnja 1693. na optuženičku je klupu dovelo je više od dvije stotine nevinih ljudi. Histerija u ovoj puritanskoj enklavi započela je kad su se dvije rođakinje, devetogodišnja Betty Parris i dvije godine starija Abigail Williams, požalile da ih nepoznat netko grize usred noći, tjerajući ih da se previjaju u agoniji. Sa snažnom sumnjom u crnomagijsku rabotu, vodeći lokalni umovi odlučili su ispitati stvar… S pogubnim posljedicama po zdravlje lokalnog življa. Devetnaestero ljudi – četrnaest žena i petorica muškaraca – proglašeno je krivima za vještičarenje, šurovanje s Nečastivim i slične opačine te osuđeno na smrt. No, suprotno raširenoj predodžbi, nitko od njih nije završio na lomači: većina je obješena. Gilesa Coreya, “vješca” koji je odbio tražiti pomilovanje, mučitelji su slučajno zgnječili teškim kamenom dok su pokušavali iz njega izvući priznanje. Još petero optuženih umrlo je u zatvoru.
Je li Marija Antoaneta doista izrekla ciničnu rečenicu “Neka jedu kolače”?
Pri spomenu Marije Antoanete, mnogima će napamet pasti cinična rečenica koju je posljednja francuska kraljica navodno izrekla kad su je upozorili da seljaci nemaju ni za kruh: “Neka jedu kolače!”. Većina povjesničara, međutim, smatra da te riječi nikada nisu izišle iz kraljičinih usta. Za revolucionare, bila je utjelovljenje dvorske rastrošnosti koja je francuski narod gurnula u bijedu. U tom kontekstu su joj se po svoj prilici “prišile” spomenute riječi. Zanimljivo je da su se, s ponešto izmjenjenim detaljima, pripisivale i brojnim vladarima prije Marije Antoanete. U jednoj takvoj priči, izgovara ih njemački plemić iz šesnaestog stoljeća – predlaže da njegovi podanici jedu slatni kruh zvan Krosem. U inačici koju povezujemo s Marijom Antoanetom, ta rečenica u glasi “Qu’ils mangent de la brioche”. Prvi put se pojavila 1767. godine, u djelu francuskog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua, pripisana neimenovanoj “velikoj vladarici”. Budući da je Marija Antoanete tada imala samo dvanaest godina, nije se moglo raditi o njoj.
Piše: Lucija Kapural
