Osim kompulzivnog nagona za nanošenjem boli i odsutnosti empatije, u biografiji većine serijskih ubojica naći ćemo još jednu poveznicu – narcisoidnost. Upravo zbog činjenice da su sami sebe stavljali u središte svemira, mnogi od njih imali su potrebu objelodaniti svijetu što su učinili. Pisma koja su slali policiji, medijima i obiteljima žrtava uvid su u umove koji jedva da su funkcionirali kao ljudski. Donald Harvey, Albert Fish, Henry Holmes i Gary Ridgway samo su neki od monstruma koji su se okušali u ovakvom vidu korespondencije.
Vjerojatno ste čuli za morbidne retke u kojima ubojica niza prostitutki u londonskoj četvrti Whitechapel, u kriminalnim analima zapamćen kao Jack Trbosjek, potakno opisuje svoje zločine, izazivajući predstavnike zakona da ga uhvate. Nešto manje od stotinu godina kasnije, na drugom kontinentu, isto je činio čovjek poznat pod nadimkom koji je samom sebi nadjenuo, Zodijak. Ono po čemu se potonja dvojica razlikuju od ostalih ubojitih skribomana jest činjenica da nikada nisu privedeni licu pravde. Njihov identitet do dana današnjeg je ostao nepoznat.
Istraga zločina koje, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u sjevernoj Kaliforniji počinio Zodijak službeno je još uvijek otvorena, no šanse da će u njoj doći do pomaka vrlo su tanahne. Premda su ga detektivi uspjeli nedvojbeno povezati sa “samo” pet umorstava i dva brutalna napada, većina onih koji su na ovaj ili onaj način bili uključeni u slučaj pretpostavlja da je stvarni broj njegovih žrtava znatno veći. To je, uostalom, tvrdio i sam počinitelj – ponosno je isticao da je čak trideset sedmero ljudi otpremio na onaj svijet.
POSLJEDNJI UZDAH U ALEJI UZDAHA
Dana 20. prosinca 1968. godine, oko deset sati uvečer, sedamnaestogodišnji David Arthur Faraday parkirao se u šumarku u okolici kalifornijskog grada Benicije. Nije ga odabrao slučajno – poznato kao “Aleja uzdaha”, to skrovito mjesto bilo je popularno odredište zaljubljenih srednjoškolaca, koji su ondje, daleko od očiju roditelja, uživali u nježnim dodirima. Upravo s tim ciljem ondje su došli David i godinu dana mlađa Betty Lou Jensen, učenici srednje škole Hogan, slagavši roditeljima da idu na božićni koncert. Nažalost, našli su se na krivome mjestu u krivo vrijeme. Njihov prvi spoj ujedno će biti posljednji.
Okrvavljena tijela mladog para nešto iza 23 sata pronašla je vremešna gospođa, koja je vodila psa u šetnju. Pozvala je policiju, a ovi su, analizirajući mjesto zločina, uspjeli djelomično shvatiti što se dogodilo. Tragovi su sugerirali da se drugo vozilo parkiralo iza Faradayeva starog “Ramblera” te da je vozač izišao iz njega te kišem metaka kalibra 22 zasuo ljubavnike. Betty Lou uspjela je otvoriti vrata i napraviti dva koraka prije nego što je dobila pet metaka u leđa. Ostala je na mjestu mrtva. Njen dečko, koji je pogođen u glavu, nekim čudom je još bio živ u trenutku dolaska policije, no nikakvu pomoć nije im bio u stanju pružiti. Preminuo je na putu do bolnice.
Ono što je istražiteljima nedostajalo bio je motiv – zašto bi, pobogu, netko na tako okrutan način ubio dvoje bezazlene djece? Kako psihopatologija serijskih ubojstava u to vrijeme još nije bila dokumentirana, policajci su se okrenuli uobičajenim sumnjivcima – ljubomornim bivšim partnerima. Siroti mladić s kojim je Betty Lou hodala pola godine ranije ispitan je više puta, a jedna linija istrage pokušala je povezati žrtve sa svijetom narkotika… Da oba ta smjera vode u slijepu ulicu, postalo je jasno nakon sedam mjeseci, kad je, samo šest i pol kilometara dalje, ubojica ponovno udario.
DAN NEZAVISNOSTI
Premda su kod ovog zločina korišteni meci kalibra 9 mm, modus operandi bio je gotovo identičan. I ovaj put, meta mu je bio mladi ljubavni par. Te vrele srpanjske noći, na američki Dan nezavisnosti 1969. godine, dvadesetdvogodišnja Darlene Farren i tri godine mlađi Michael Mageau sjedili su u automobilu parkiranomu parku Blue Rock Springs, u rodnom Valleju. Dvoje studenata razmjenjivalo je nježnosti kad se pokraj njih parkiralo drugo vozilo. Uznemirena, Darlene je predložila svome dragom da se odvezu dalje, a baš kad je ovaj htio ubaciti mjenjač u brzinu, drugi vozač je “sjeo” na gas i ostavio ih same. “Vidiš da nema razloga za brigu… Čovjek je možda samo zalutao”, Mageau je pokušao je smiriti partnericu, mada je i njegov glas drhtao. “Mislim da bi nam ipak bilo pametnije otići”, procijedila je djevojka. Nažalost, oboje su došli do zaključka da su od muhe napravili slona. Darlenine riječi odjekivat će u mislima njenog voljenog narednih godina, vraćajući mu se u noćnim morama, pomiješane s grižnjom savjesti.
Petnaestak minuta kasnije, onaj automobil se, naime, vratio te zaustavio iza njih. Iz njega je izišao krupan muškarac, s baterijskom svjetiljkom u jednoj i “Lugerom” u drugoj ruci. Darlene je uspjela tek kratko vrisnuti prije nego što je zauvijek utišana s tri metka. Napadač se počeo udaljavati, kad je čuo kako Mageau stenje. Vratio se te u svaku žrtvu ispalio po dva metka. Premda je bio ranjen u lice, vrat i prsa, žilavi mladić uspio je preživjeti te policiji još u kolima hitne pomoći dati opis napadača. Prije nego što je izgubio svijest, opisao ga je kao bijelca smeđe kovrčave kose, visokog između 180 i 185 centimetara, snažnije tjelesne građe, starog između 25 i 35 godina. Precizniji nije mogao biti, budući da ga je napadač bio zaslijepio baterijskom lampom.
Nedugo nakon što je mladi par dopremljen na odredište – on u bolnicu a ona na zavod za patologiju – u policijskoj postaji Valleja zazvonio je telefon. Čovjek s druge strane žice mirnim je glasom priznao zločin, kao i onaj počinjen sedam mjeseci ranije. Na liniji je ostao dovoljno dugo da detektivi lociraju poziv: otkrili su da je upućen iz telefonske govornice, tek nekoliko ulica udaljene od njihove postaje. Kad su stigli do nje, telefon se još uvijek ljuljao na žici, no od pozivatelja – trostrukog ubojice – nije bilo traga ni glasa. Njihova nada, da će pronaći upotrebljiv otisak prsta u govornici, rasplinula se vrlo brzo – počinitelj je nosio rukavice.
DUŠE ROBOVA
Istražiteljima je počelo svitati da imaju posla sa serijskim ubojicom, no bez motiva i tragova, nisu znali kamo krenuti. Manje od mjesec dana nakon drugog zločina, trag za kojim su čeznuli pružio im je – sam ubojica. Koncem srpnja, redakcije “Vallejo Times Heralda”, “San Francisco Chroniclea”, i “The San Francisco Examinera” primile su ubojičina pisma. Bila su identična, a u svakom od njih bio je priložen kriptogram od 408 simbola. Pošiljatelj je dao naslutiti kako će policajci, ako budu dovoljno pametni da dešifriraju kriptograme, pronaći podatke o njegovom identitetu. Nadalje, zaprijetio je kako će, ako spomenute tiskovine ne objave njegove zagonetke na naslovnoj stranici, tijekom vikenda ubiti dvanaestero ljudi.
Nakon višesatnog sastanka uredništva, samo je “San Francisco Chronicle” objavio kriptogram, ali ne na naslovnoj već na četvrtoj stranici, s komentarom policije da nije sigurno je li njegov autor ubojica ili tek netko tko se odlučio neslano našaliti. Za pošiljatelja je to, čini se, bilo dovoljno – stravičnu prijetnju nije ostvario. Štoviše, novine koje su objavile njegovu mozgalicu tjedan dana kasnije je “nagradio” još jednim pismom. U njemu se prvi put predstavio imenom koje će narednih godina izazivati jezu žiteljima Kalifornije. “Dragi uredniče, piše vam Zodijak”, stajalo je crno na bijelom, a na dnu stranice bio je priložen zagonetni simbol, križ unutar kruga koji je mnoge podsjetio na metu. U svoj budućoj korespondenciji s medijima i policijom, taj znak stajat će umjesto potpisa.
Ovo pismo važno je iz dva razloga. Kao prvo, istražitelji su shvatili da je autentično – pošiljatelj je naveo detalje o ubojstvima koji nikada nisu bili objavljeni. Drugo, godinama je bilo jedino Zodijakovo pismo čiji kriptogram je razbijen. Ono što nije pošlo za rukom policijskim stručnjacima uspio je ostvariti bračni par umirovljenika, pasioniranih rješavača rebusa i zagonetki. Donald i Bettye Harden, supružnici iz Salinasa, dešifrirali su tajanstvenu poruku. Bila je napisana bez interpunkcije i s nekoliko namjernih tipfelera, kako bi je bilo što teže odgonetnuti. Evo kako je glasila: “VOLIM UBIJATI LJUDE TO JE PUNO ZABAVNIJE NEGO UBIJATI ŽIVOTINJE PO ŠUMAMA A ČOVJEK JE NAJOPASNIJA OD SVIH ŽIVOTINJA UBIJANJE ME UZBUĐUJE KAD UMREM PONOVNO ĆU SE RODITI U RAJU I SVI KOJE SAM UBIO POSTAT ĆE MOJI ROBOVI NEĆU TI REĆI SVOJE IME JER ĆEŠ ME POKUŠATI USPORITI U SKUPLJANJU ROBOVA ZA ŽIVOT NAKON SMRTI”. Na dnu kriptograma stajao je potpis “EBEORIETEMETHHPITI”, koji ni amaterski razbijači šifri ni policajci nikada nisu uspjeli razbiti. Riječ “raj” bila je napisama pogrešno (“paradice” umjesto “paradise”), što će se ponavljati i u budućim Zodijakovim pismima, u kojima je izazivao istražitelje da ga otkriju, rugajući se njihovoj nesposobnosti.
KRVAVI PIKNIK
Jutro 27. rujna 1969. godine bilo je vedro, bez oblačka – idealno za piknik. Dvoje odličnih studenata Sveučilišta Pacific Union, dvadesetogodišnji Bryan Hartnell i dvije godine starija Cecilija Shepard, odlučili su provesti opušten dan u prirodi, kao nagradu za naporno “grijanje stolice” i nedavne uspjehe na ispitima. Opredijelili su se za kratko putovanje do Berryesse, najvećeg jezera u okrugu Napa. Umjesto uživanja u nježnim dodirima i slasnim zalogajima, u tome idiličnom krajoliku mladi par će pronaći strah, bol i smrt.
Bryan i Cecilia ležali su na dekici na obali jezera, na otočiću pješčanim sprudom povezanim s gradićem Twin Oaksom, kad je njihov mir prekinulo pucketanje grančica. Podigavši pogled, ugledali su prizor iz noćne more: polaganim ali sigurnim korakom, približavao im se krupan čovjek s crnom kukuljicom na glavi, sličnom onoj kakvu su nekoć nosili krvnici. Ono najstrašnije, međutim, nije bila njegova odjeća, već predmet koji je stezao u ruci: mladi studenti našli su se s pogrešne strane njegova pištolja.
Oboje trezveni i razumni, potisnuli su nalet panike te pokušali smireno razgovarati s došljakom. Isprva, činilo se da taj pristup donosi plodove. Muškarac im je, također mirnim glasom, objasnio da je upravo pobjegao iz zatvora Dear Lodge u Montani te da mu je potreban njihov novac i automobil kako bi se domogao Meksika. “Ako budete surađivali, neće vam pasti ni dlaka s glave”, obećao je mladiću i djevojci. “Uzmite sve što imamo… Nećemo vam praviti probleme”, odvratio je Hartnell. Stranac je naredio momku da veže svoju partnericu užetom koje je izvadio iz ruksaka, a nakon što ga je ovaj poslušao, uzeo je drugi komad užeta te zavezao poslušnog studenta.
Koliko je stajao iznad svojih sputanih žrtava teško je reći, no očito dovoljno dugo da Bryan shvati kako se ne radi ni o kakvoj pljački. “Gotovi smo”, riječi su koje su se formirale u njegovu umu i prije nego što je došljak izvadio nož iz ruksaka te počeo mahnito ubadati njega i njegovu voljenu. Ostavivši ih da leže u lokvi krvi, prišao je njihovom automobilu te na haubu urezao znak Zodijaka, kao i sljedeću poruku: “20-12-68/4-7-69/27-9-69, nožem”. Radilo se, dakako, o datumima kad je počinio stravične zločine. Završivši s tim poslom, nazvao je policiju s telefonske govornice, obavijestivši ured šerifa okruga Napa o svojoj novoj žetvi robova za raj. Ovaj put, istražitelji su na slušalici pronašli djelomičan otisak dlana, no nisu ga imali s čime usporediti. Ubrzo je pronađen i zlosretan par – otac i sin, koji su bili pošli u ribolov, otkrili su ono za što su pretpostavili da su trupla. Bryan i Cecilia su, međutim, još uvijek bili živi. Jezivo grgljajući, hrabra mlada žena uspjela je policajcima opisati ubojicu. Na putu do bolnice, pala je u komu iz koje se nikad više nije probudila. Njen partner preživio je napad.
ONA KOJA SE IZVUKLA
Dva tjedna kasnije, 11. listopada 1969. godine, krupan muškarac ušao je u taksi u San Franciscu. Sjeo je na stražnje sjedalo te rekao odredište. Prije nego što je vozač, sredovječni Paul Stine, pokrenuo vozilo, putnik mu je prislonio cijev pištolja na potiljak i povukao obarač. Stine je ostao na mjestu mrtav. Zločinu su svjedočila trojica tinejdžera, koji su odmah telefonirali policiji. Na dojavu se odazvao Don Fouke, mladi redarstvenik koji je bio samo dva bloka udaljen od mjesta zločina. Potrčavši, mimoišao se s krupnim bijelcem, no jedva da je na njega bacio pogled – ta dispečer mu je rekao da je počinitelj crnac. Kako je do kobne zabune došlo, do današnjeg dana nije objašnjeno, no izvjesno je da se Fouke mimoišao sa zloglasnim Zodijakom. Bila je to jedinstvena prilika da se neuhvatljivi ubojica privede licu pravde. Takva prilika više se neće ponoviti.
Nekoliko dana kasnije, na adresu “San Francisco Chroniclea” stigla je poveća koverta. U njoj se nalazio komadić košulje natopljen Stineovom krvlju, koji je Zodijak upravo s tim ciljem otrgnuo. Da ne bude nikakve zabune, detaljno je prepričao svoj posljednji zločin, uključujući trenutak mimoilaženja s policajcem.
Njegov sljedeći zločin, koji je srećom ostao samo u pokušaju, bio je još podmukliji. Dana 22. ožujka 1970. godine, 22-godišnja trudnica Kathleen Johns vozila se iz San Bernardina u Petalumu, u posjet majci. Na stražnjem sjedalu, udobno zavaljena u dječjoj sjedalici, spavala je njena desetomjesečna kći. U trenutku kad je prolazila pokraj Modesta, vozačica je primijetila da joj automobil iza nje daje znak svjetlom, te je stala na prvom ugibalištu. Vozač koji joj je signalizirao parkirao se iza nje, a potom izišao iz automobila i prišao joj, ljubazno se osmjehujući. “Oprostite što vam smetam, no primijetio sam da vam je stražnje svjetlo otpalo… Ako želite, mogu vam to popraviti, imam alat u prtljažniku”, rekao je stranac. Johns mu je zahvalila, a čovjek je nakon nekoliko minuta uistinu popravio svjetlo te se, veselo pozdravivši novu znanicu, odvezao dalje cestom. Isto je pokušala napraviti i ona, no nije daleko dospjela: čim je pokrenula automobil, volan joj je doslovce ispao.
Njen “dobri Samaritanac” vratio se nakon nekoliko minuta, ponudivši joj prijevoz. “Večeras doista nije vaša noć”, našalio se muškarac u trenutku dok je s uspavanom kćerkicom sjedala na suvozačko mjesto. Dakako, upravo on se pobrinuo da to ne bude njena noć – istražitelji će kasnije shvatiti da je onesposobio automobil one koja mu je trebala postati žrtvom. Ono s čime Zodijak nije računao jest to da će se naoko krhka ženica pokazati kao pravi borac.
Da nešto nije u redu, Johns je shvatila kad je vozač prošao pored benzinske stanice, mjesta na koje ju je obećao odvesti. U sat i pol, koliko su zajedno sjedili u automobilu, prošli su još nekoliko stanica, no njen suputnik ponašao se kao da niti jednu ne vidi. Kad se konačno zaustavio na jednom križanju, mlada žena je shvatila da je pred njom prilika koju mora iskoristiti. Bez riječi, dohvatila je kvaku te s djetetom iskočila iz automobila. Gonjena adrenalinom, trčala je bez okretanja, da bi se skrila u nekom grmlju pokraj ceste.
Kako se morala osjećati začuvši korake koji se približavaju, ne usudimo se niti pomišljati. “Izađi, neću ti ništa!”, na čistinu ju je pokušao namamiti stranac, osvjetljujući okolicu džepnom baterijom. Johns će kasnije ispričati kako je u njegovom glasu jasno mogla osjetiti porugu. Srećom, njen progonitelj je nakon nekog vremena odustao, strahujući valjda da ga ne uoči netko od vozača koji su prolazili tom cestom.
Prestravljena, žena je čučala u svome skloništu barem još pola sata, a potom je stopirala do prve policijske postaje. Dajući izjavu, na zidu je primijetila crtež zbog kojeg joj se iz usta oteo vrisak. Radilo se o fotorobotu ubojice Paula Stinea, napravljenom na osnovu svjedočenja trojice maloljetnih svjedoka. “To je on… To je čovjek koji mi je htio nauditi!”, objasnila je žena istražiteljima.
ISTI RUKOPIS?
Sljedeće pismo Zodijak je poslao Paulu Averyju, reporteru “San Francisco Chroniclea” koji je pokrivao njegov slučaj, i to na Noć vještica. Uz uobičajeno ruganje nesposobnosti snaga zakona, u njemu je preuzeo odgovornost za zločin počinjen 1966., dvije godine prije nego što je likvidirao svoje prve službene žrtve. Radilo se o brutalnom umorstvu osamnaestogodišnje Cheri Jo Bates u sveučilišnom gradu Riversideu. Istraživši taj slučaj, Avery je otkrio brojne podudarnosti s ostalim Zodijakovim zločinima.
Dana 30. listopada 1966. godine, brucošica Bates do 21 sat je učila u knjižnici na kampusu. Kad se ova zatvorila, krenula je prema svojoj studentskoj sobi. Do nje nikada nije stigla: sljedeće jutro, njeno tijelo je pronađeno nekoliko metara od knjižnice, između dvije napuštene zgrade koje su trebale biti srušene u sklopu renoviranja koledža. Istraga je pokazala da je nesretna djevojka divljački izbodena nožem. U blizini je pronađen muški sat marke “Timex”, s otrgnutim remenčićem. Kazaljke su se zaustavile nekoliko minuta iza ponoći, no obdukcija je pokazala da se napad dogodio mnogo ranije, vjerojatno odmah po Cherinu izlasku iz knjižnice. Tadašnji istražitelji su zaključili da je počinitelj namjerno postavio kazaljke na to vrijeme, kako bi ih naveo na krivi trag. Pretraživši zadnje mjesto na kojem je djevojka viđena, knjižnicu, otkrili su još nešto: stih “Umoran sam od života ali ne želim umrijeti” urezan u jednu klupu. Promatrajući fotografiju tog retka, Averay je protrnuo – rukopis je sablasno nalikovao onome Zodijakovom. Zaključivši kako je riječ o istom počinitelju, svoja otkrića prenio je u novinama. Premda policajci nikada nisu pridodali Cheri Jo listi Zodijakovih zločina, većina istražitelja bila je uvjerena da ju je ubio njihov čovjek. Njihove slutnje potvrdio je ugledni grafolog, ustvrdivši kako je rukopis u Zodijakovim pismima identičan onome na klupi.
GLAVNI SUMNJIVAC
Novo Zodijakovo pismo, u kojem ovaj priznaje odgovornost za još niz zločina, stiglo je 1974., nakon čega mu se izgubio trag na pune tri godine. Do tog trenutka, policajci su ispitali preko dvije i pol tisuće sumnjivaca, no njihovi napori nisu rezultirali uhićenjem. Jedno se, ime, međutim isticalo u gomili – ono Arthura Leigha Allena. Najveći broj istražitelja Zodijakovih umorstava i danas vjeruje da je upravo on bio njihov čovjek.
Allenovo ime prvi je put iskrsnulo u istrazi nakon napada na Bryana Hartnella i Ceciliju Shepard. Toga dana, ovaj krupan muškarac kovrčave smeđe kose rekao je prijateljima da ide roniti. Kući se vratio okrvavljen, a susjed koji je uočio nož na prednjem sjedalu njegova automobila prijavio ga je policiji. Tijekom ispitivanja, Allen je ispričao kako je kobnog dana, odustavši od ronjenja, zaklao neku kokoš i priredio si roštilj. Objasnio je da je krv koju su “zabadala” vidjela pripadala toj životinji. Dvije godine kasnije, ponovno je završio u policijskoj postaji. Ovaj put, prijavio ga je dugogodišnji prijatelj – detektivima je ispričao kako se Allen, puno prije nego što su ubojstva počela, znao potpisivati kao Zodijak i pričati o svojoj želji da oduzme ljudski život. Psihološki profil ubojice, koji su izradili vrhunski stručnjaci, odgovarao je onome Allenovom. Radilo se o usamljeniku s kvocijentom inteligencije genija, frustriranom zbog beznačajnog posla na kojem je bio zaglavio. Pretraga njegova doma, skromne prikolice, dodatno je alarmirala istražitelje: prostorija je bila puna prepariranih životinja, hladnog i vatrenog oružja te neobičnih seksualnih pomagala. Radilo se, međutim, o pukim indicijama. Niti jedno oružje nije se moglo povezati s ubojstvima. Usporedba osumnjičenikova rukopisa s onim Zodijakovim nije dala jasan rezultat – utvrđena je određena sličnost, no ne i apsolutna podudarnost. Michael Mageau i Bryan Hartnell, preživjele Zodijakove žrtve, nisu bile sigurne je li Allen čovjek koji ih je napao. Nadalje, otisak njegovih prstiju nije odgovarao onome pronađenom na Stineovom taksiju. Potonja činjenica nije razuvjerila detektive – čovjek Allenove inteligencije lako je mogao podmetnuti neki tuđi otisak. Znali su, međutim, da nemaju dovoljno za podizanje optužnice. Allen se našao na slobodi.
U zatvoru je završio zbog nepovezanog slučaja, zlostavljanja djetata. Indikativno, na državnim jaslama odmarao se od 1974. do 1977. godine, u periodu kad policajci i novinari nisu primili niti jedno Zodijakovo pismo. Nekoliko mjeseci po njegovom izlasku na slobodu, na adresu “San Francisco Croniclea” stiže kratka poruka, potpisana znakom sličnim meti. “Vratio sam se!”, riječi su koje su stajale u njoj.
Arthur Leigh Allen umro je 1996. godine, od srčanog udara. Do dana današnjeg, nisu se prestajali javljati ljudi uvjereni da znaju tko je Zodijak. U srpnju 2016. godine, bivši agent FBI-ja John Cameron iznio je niz posrednih dokaza da je stvarni počinitelj bio Edward Wayne Edwards, čovjek koji je pet godina ranije skončao u zatvoru, osuđen zbog pet umorstava. Otkrio je, naime, da je pokojni kriminalac u svojim autobiografskim zapisima spomenuo detalje o Zodijakovim ubojstvima koji nisu bili poznati javnosti. Godinu dana kasnije, stanoviti Dennis Kaufman policajcima je ispričao da je zloglasni ubojica bio njegov pokojni očuh Jack Terrance, među čijim stvarima je pronašao kukuljicu kakvu je Zodijak nosio tijekom napada na jezeru Berryessa. DNK analiza, kojom se pokušala provjeriti njegova priča, bila je neodređena. Još jedna žena tvrdila je da je njen otac Zodijak, no istražitelji su joj prestali davati pažnju kad su otkrili da je ranije tvrdila kako je njen tatica bio Hohn F. Kennedy.
Posljednji komadić zagonetke zvane Zodijak riješen je u prosincu 2020. godine, kad je David Oranchak, web dizajner iz Virginije, uz pomoć australskog matematičara Sama Blakea i belgijskoga softverskog inženjera Jarla Van Eyckea uspio dešifrirati još jedan Zodijakov kriptogram. FBI je potvrdio njegovu autentičnost, no i izrazio sumnju kako će im ta informacija pomoći pola stoljeća nakon posljednjeg Zodijakova zločina. Kako bilo, sadržaj dešifrirane poruke je sljedeći: “NADAM SE DA SE ZABAVLJATE POKUŠAVAJUĆI ME UHVATITI NE BOJIM SE PLINSKE KOMORE JER ĆE ME TO RANIJE POSLATI U RAJ A SADA IMAM DOVOLJNO ROBOVA DA RADE ZA MENE”. Riječ “paradise” i ovaj je put bila napisana kao “paradice”. Ako nešto kao što je raj postoji, uvjereni smo da to nije Zodijakovo konačno odredište…
Piše: Lucija Kapural
