Grupa Yammat označila je prekretnicu na hrvatskoj sceni, a iz nje su se kasnije izrodili drugi odlični bendovi koji su nastavili svirati u ritmu novog elektro, zapravo elektro pop vala. Iako je cijela stvar s grupom Yammat završila neslavno iz nje je proizašlo puno toga novog i dobroga. Vjerujemo da mnogi glazbu doživljavaju kao orijentir u vremenu pa im je ona neka vrsta osobnog vremeplova. U tom smislu mnogima je “Plan B” i danas jedna od koordinata kojoj se rado vraćaju u svom “putovanju kroz vrijeme”. U svakom slučaju Yammat, a onda i Aleksandar Ljiljak kao njegov svojevrsni alter ego ostavili su prepoznatljiv trag u vremenu i prostoru. Aleksandar koji je naš današnji sugovornik ostvario je i nakon Yammata uspješnu karijeru.
1.Mnogi smatraju povijest najdosadnijim predmetom u školi – jeste li vi bili u toj skupini ili ste možda nastavu povijesti doživljavali od malena na drugačiji, recimo ozbiljniji način? Neovisno u koju biste se kategoriju od te dvije svrstali – pojasnite nam svoj doživljaj povijesti.
Dobro mi je poznato da mnogi nastavu iz povijesti smatraju dosadnom i svojevrsnim gubljenjem vremena, ali sebe nikad nisam ubrajao u tu skupinu. Pripadao sam malobrojnim “čudacima” koje je povijest privlačila toliko da sam čak pohađao izbornu nastavu u 7. i 8. razredu. I danas volim povijest, predstavlja mi misaoni vremeplov i po onoj kratkoj definiciji smatram ju jednom od učiteljica života.
2. U životu nas kao osobe oblikuje puno toga, naši roditelji, prijatelji, nastavnici, ali i povijesna lica, no isto tako mogu nas oblikovati potezi nestvarnih likova koji su izronili sa stranica knjiga ili pak s filmskog platna. Zanima nas koje su vas osobe iz svijeta glazbe inspirirale i koji je razlog te inspiracije? Da li vas sada inspiriraju isti glazbenici kao i prije 20-ak godina, ili se ti uzori mijenjaju, kao što se uostalom i mi mijenjamo?
Uzori se kroz godine mijenjaju, ali jedna stvar je neobično bitna. To je autentičnosti. Svaki glazbenik, posebno autor koji stvara iz jake unutarnje potrebe i bez filtra za mene je vrijedan divljenja jer i sam znam kako izgleda proces nastanka pjesama koje ostaju. Malo je u tom procesu racionalnih elemenata. Poruke koje ostaju iza takvih pjesama nerijetko se nametnu same i svatko je pozvan da iz takve intuitivne kompozicije izvuče za sebe neku bitnu poruku.
3. Jeste li se ikada razočarali u svoje uzore? Je li razočaranje, ako se dogodilo, dovelo do radikalnog brisanja te osobe s liste vaših uzora, što je pretpostavljam teško u glazbenoj-stvaralačkoj branši, ili ste pristaša one da je ljudski griješiti?
Iako me uvijek zanimao i privatni život umjetnika, s vremenom sam naučio odvojiti djelo od osobe i promatrati ih i ocjenjivati različitim mjerilima. Svaki čovjek griješi, sazrijeva, a ako ima sreće doživi starost, dok njegovo djelo ako je vrijedno i ako nešto predstavlja ljudima, može trajati i stoljećima.
4. Biste li željeli susresti nekoga od svojih glazbenih idola i ako da, koja biste mu pitanja postavili, ili možda ne biste s njim razgovarali već recimo prije svirali?
Neke od glazbenika koje sam volio i cijenio sam imao prilike i osobno upoznati, razgovarati s njima, a s nekima čak i svirati i mogu reći da su svi odreda bili samo ljudi od krvi i mesa koji su u nekom trenutku posijali energiju koja traje i danas.
5. Da li svojom glazbom želite prenijeti neku od poruka primjerice svojoj djeci, i uopće generacijama koje dolaze, a ako da, koja bi to bila poruka?
Više se radi o tome da svojoj djeci želim prenijeti i nadam se da sam u tome uspio, jednu vrstu fokusiranosti na esencijalno i reći im da je nepotrebno opterećivati se nevažnim i perifernim pojavama, kao i da je često sve stvar sreće, spleta okolnosti, slučajnosti, a manje teškog i napornog rada kad težimo svojim ciljevima.
6. Kako vidite hrvatsku glazbenu scenu prije i poslije Yammata, ali i kako procjenjujete publiku, je li se od tada promijenila i, ako je, u kom smislu?
Neskromno bi bilo scenu dijeliti do i od pojave Yammata, ne pridajem si tako velik značaj. Možda sam nehotično pokrenuo jedan tip energije u stvaralaštvu koji se onda proširio. Danas je vrijeme ubrzano, a scena podijeljena na tisuće rukavaca, kako kod nas tako i u svijetu i teško je precizno i sa sigurnošću ocijeniti ju i procijeniti što će biti neki novi globalni trend.
Aleksandar nam nažalost nije otkrio svoje glazbene uzore, ali je podijelio s nama neka svoja razmišljanja. Nemalo smo se iznenadili kada smo saznali da za razliku od većine voli povijest i da ju ne doživljava kao “dosadnu staru gospođu” već kao vječitu inspiraciju od koje se može i treba učiti. Ono što njega pokreće je autentičnost u stvaralaštvu u kojoj je, kako sam kaže, malo racionalnih elemenata, a s čime se možemo samo u potpunosti složiti. Po pitanju života drugih umjetnika ispostavilo se da on, nažalost naših čitatelja, “ne voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto” pa se onda i ne može razočarati u osobnosti drugih umjetnika jer ga na kraju krajeva ne zanimaju tuđi životi već samo djela. Sebe skromno doživljava kao nekoga tko se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu, no za generacije koje su stasale uz Yammat nešto se tada promijenilo na našoj sceni. Bo je to početak novog vala s modrnim urbanim zvukom koji je u sebi bio, i još uvijek je duboko nostalgičan. I kako kažu riječi pjesme “Muzika” našeg sugovornika:
“Ovdje sve isto je
ovdje se sporo zivi
a brzo umire
Muzika ostane
muzika,
muzika ostane.”
Ako ništa muzika je ono što nam doista uvijek ostaje i čemu se vraćamo, pa je tako i Ljiljakova glazba, kao i druga glazba vala koji je započeo s Yammatom, za nas urbane nostalgičare, uvijek sigurno utočište.
Razgovarala: Sonja Kirchhoffer
