Protiv Hitlera je pokrenuto više urota i izvedeno više atentata, no niti jedan pokušaj likvidacije nije bio uspješan. Najbliže cilju došao je atentat koji se dogodio 20. srpnja 1944. godine. U to je vrijeme već svima bilo jasno da je rat za Njemačku izgubljen. Skupina koja je organizirala “najuspješniji” atentat na Hitlera bila je raznolika i sastavljena od osoba različitih ideologija, premda se većina njih mogla svrstati u konzervativne nacionaliste. Iako se ovaj atentat zna nazivati “udarom zakašnjele savjesti” to ne može biti dalje od istine jer je ova heterogena grupa imala vrlo pragmatične ciljeve. Kao prvo i osnovno trebalo je zaustaviti daljnje uništavanje i spasiti zemlju i sebe, a to je značilo sklopiti što prije mir sa Saveznicima i preuzeti vlast.
Među najvažnijim urotnicima grof Stauffenberg
Sudionici urote bili su odreda visoki vojni časnici, od kojih su neki od početka bili protivnici Hitlera, ali su mnogi bili dio njegove ‘mašinerije’ smrti, poput zloglasnog Arthura Nebea ili Eduarda Wagnera. Jednu od najvažnijih uloga u ovom atentatu imao je pripadnik moćne njemačke aristokratske obitelji Claus von Stauffenberg. Ovaj je mladi časnik za domovinu već do tada dao doslovno oko, ruku i nekoliko prstiju preostale ruke. Kako se nakon ovog teškog ranjavanja u Tunisu nije mogao vratiti u borbu imenovan je časnikom glavnog stožera te je u tom svojstvu prisustvovao Hitlerovim redovitim sastancima u stožeru za Istočno bojište, koji je bio smješten u Vučjoj jazbini, na teritoriju današnje Poljske.
Aktovka je pod stolom
Urotnici su željeli zajedno s Hitlerom ubiti i njegove najbliže suradnike poput Himmlera. Cilj je bio nakon njihove likvidacije aktivirati vojne snage koje bi preuzele vlast u sklopu operacije Valkira i oformile vladu za pregovore sa Saveznicima. Tog sudbonosnog dana Stauffenberg se iz trećeg pokušaja odlučio na izvršenje atentata. Spustio je svoju aktovku pod stol, a zatim je napustio prostoriju pod izlikom telefonskog poziva, što nije bilo neobično jer su časnici često cirkulirali. Vani je zapalio cigaretu i pričekao eksploziju, a potom se uputio prema automobilu. Nakon što je napustio područje dobro čuvanog stožera avionom se vratio u Berlin, gdje je trebalo pokrenuti operaciju preuzimanja vlasti.
Luda sreća
U eksploziji koja se dogodila u 12 sati i 42 minute bilo je više poginulih, no Hitler nije bio među njima. Vjerojatno se pitate pa gdje je to Stauffenberg ostavio aktovku. Aktovka je postavljena na dobro mjesto u blizini Hitlera i vjeruje se da je tamo i ostala da bi on bio likvidiran. No jedan od časnika ju je pomaknuo kako bi bolje vidio karte na stolu, a time je, ne znajući potpisao samom sebi smrtnu presudu. Hitler je iz ove eksplozije izašao samo s lakšim ozljedama ruku i nogu iako njegova odjeća osobito hlače su odavale drugačiji dojam. Najgora ozljeda je bila vezana uz trajni gubitak sluha na jedno uho. Ono što se može zaključiti da je Hitlera tog dana pratila luda sreća. Za njegovo preživljavanje je bitno i to što je, kažu, zbog ekstremne vrućine sastanak tog dana prebačen iz betonskog bunkera u baraku. Da se sastanak održao u bunkeru vrlo je moguće da zbog veće jačine udara u gotovo hermetički zatvorenom prostoru Hitler ne bi preživio.
Uhićenja i likvidacije
Stauffenberg je nakon eksplozije krivo pretpostavio da je Hitler mrtav zbog čega je odmah krenuo za Berlin U kaosu u Vučjoj jazbini jedan od stražara je primijetio da je Stauffenberg napustio prostoriju bez aktovke te je to prijavio osobnom Hitlerovom tajniku Martinu Bormannu. Prilikom grofova uhićenja, kao i uhićenja njemu najbližih osoba došlo je do kratke pucnjave. Ubrzo su uhvaćeni i strijeljani još iste noći. Navodno je Stauffenberg prije likvidacije uzviknuo: “Živjela naša sveta Njemačka!”. Nedavna istraživanja su pokazala da je glavni organizator operacije bio visoki njemački časnik Henning von Tresckow kojega je zbog prebacivanja na Istočno bojište zamijenio u njezinom vođenju Stauffenberg. Tresckow si je pak sam presudio dan nakon neuspješnog atentata. Ubio se aktivacijom ručne bomba na ničijoj zemlji između ruskih i njemačkih linija. Uslijedila su daljnja uhićenja, u kojima je zatvoreno više od 7000 osoba, a njih nešto malo manje od 5000 je pogubljeno.
Kažu da je Hitler tražio da se urotnici pogube kao stoka, te su jednim dijelom ubijeni davljenjem klavirskim žicama koje su visjele na kukama za stoku, a sve to kako bi im smrt bila što sporija. Fotografije njihova ubijanja su posebno dostavljane Hitleru kako bi uživao u svojoj osveti. Ono što je utješno u cijeloj priči što njegov užitak nije bio dugog vijeka.
Piše: Sonja Kirchhoffer
