Veliki filozof Schopenhauer žene je smatrao stvorenjima lišenim razuma i poštenja!

“Sunce prži vječno podne” – tako je naše postojanje opisao Arthur Schopenhauer (1788. – 1860.), filozof koji bi nepripremljena čitaoca lako mogao nagnati da se baci kroz prozor. Svojim ekstremnim pesimizmom, možda je najpotpunije izrazio duh razočaranja devetnaestog stoljeća u odnosu prema optimizmu prosvjetiteljstva i iznevjerenim idealima Francuske revolucije. Prema njemu, svijet nije racionalan, već je očitovanje bezumne volje, slijepog nagona za životom. Takva volja, koja proizlazi iz nedostatka, nikad ne može biti zadovoljena, pa su bol i nesreća neminovno iskustvo života… Života koji se svodi na šest dana bijede i sedmi dan dosade. Ovaj svijet je, dakle, najgori od svih mogućih, a Hegelova koncepcija napretka puka je iluzija – svjetska  povijest besciljno je lutanje. Što nam preostaje? Pod utjecajem indijske filozofije, protiv svjetske boli naučava askezu, odricanje od života, negaciju volje, umrtvljenje, utapanje u Nirvanu, tišinu praznine nebitka.

U Schopenhauerovom slučaju, filozofsko djelo bilo je odraz ličnosti svoga tvorca. Čangrizavi samac, već izrazom lica davao je do znanja da nije tu kako bi uživao. Možda najodbojniji vid njegove mizantropije bio je stav prema ženama. U djelu “Parerga i paralipomena”, zbirci kraćih ogleda iz filozofije povijesti, teorije književnosti, parapsihologije, praktične etike i pedagogije, nanizao je toliko ženomrzačkih opaski da bi se i pripadnicama ljepšeg spola koje feministkinje smatraju jezičavim muškaračama digla kosa na glavi. “U našem, monogamnom dijelu svijeta, oženiti se znači svoja prava raspoloviti a dužnosti udvostručiti. Ali, kad su zakoni ženama dali ista prava kao ljudima, trebali su im onda dati i ljudski razum” jedan je od bisera iz eseja “Über die Weiber” iz spomenutog djela. Mudrac je “opleo” i po ženskom fizikusu: “Taj rod, niskoga rasta, uskih pleća, širokih kukova i kratkih nogu, lijepim je mogao nazvati samo spolnim nagonom zaslijepljeni ljudski intelekt. Već sam pogled na stas žena kaže nam da one nisu određene ni za velika duševna ni tjelesna djela”. Žene su, nastavlja on, zakinute za osobine poput pravednosti, poštenja i savjesnosti, dane samo muškarcima, a uz to nemaju nikakvih posebnih talenata: “Nemaju pravog smisla ni osjećaja ni za glazbu, ni za poeziju, ni za slikarsku umjetnost. Ako se time razmeću, riječ je o pukom majmuniranju iz želje za dopadanjem.” Što je, dakle, damama činiti? Schopenhauer i za to ima rješenje: “Žena se ne odužuje životu onim što radi, već onim što trpi: bolovima kod porođaja, brigom za dijete, pokornošću pred čovjekom”. Konačni zaključak? Žene su sexus sequior, zaostali drugi spol, a njihova priroda je da služe muškarcima. Schopenhauerov odnos prema ženama treba promatrati iz konteksta vremena: u povećanju broja onih emancipiranih, filozof je vidio znak propadanja modernog društva. Njegovim riječima, “prava europska dama je biće koje uopće ne bi trebalo egzistirati; trebale bi postojati domaćice i djevojke koje se nadaju da će to postati, pa se stoga ne odgajaju za aroganciju, nego za domaćinstvo i podređenost.” Zanimljivo, jedna od tih groznih emancipiranih žena bila je njegova rođena majka, bogata udovica te uspješna spisateljica Johanna Schopenhauer, s kojom je do kraja života imao vrlo hladan odnos.

Piše: Lucija Kapural

Komentari