Piše: Hrvoje Spajić
Pripadnici Waffen-SS-a izrasli su iz redova nacističke stranke te time bili neraskidivo povezani s njezinim “idealima” i ciljevima. Hitlerova stranka nije sprječavala zločin, već je bila zasnovana na njihovu poticanju. SS je bio glavni instrument u provođenju terora Adolfa Hitlera tijekom “Noći dugih noževa”. Polazeći od rasizma i šovinizma, nacistička stranka veličala je superiornost “arijske rase”. Tijekom 19. st. francuski diplomat Comte de Gobineau popularizirao je ideju o “arijevskoj” rasi sastavljenoj od onih koji govore indoeuropske jezike. Oni su navodno zaslužni za svaki napredak koji je učinila ljudska vrsta i također su moralno superiorni Semitima, „žutima“ i „crnima“. Nordijski, ili germanski, narodi smatrani su najčišćim Arijevcima. Nacisti su bili opsjednuti tom idejom i ona je bila osnova za zločinačke progone “nearijevske” populacije.
U svojoj knjizi “Mein Kampf” Hitler je iznio teoriju o “nadmoćnosti nordijsko-germanskog čovjeka”, tobože utjelovljenog u Nijemcu. Hitler, Himmler i drugi njegovi suradnici kroz mješavinu osobnih predrasuda i njihova čitanja djela poput “Esej o nejednakosti ljudske rase” Comtea de Gobineaua, “Osnova devetnaestog stoljeća” Houstona Stewarta Chamberlaina i “Čovjek i nadčovjek” Friedricha Nietzschea stekli su uvjerenje kako svi oni pripadaju superiornoj rasi – rasi gospodara. Oni su tu rasu nazvali “arijskom” na temelju pisanja filologa Friedricha Maxa Müllera koji je preminuo 1890. On bi, da je danas živ, bio zaprepašten kada bi vidio nacističku manipulaciju i izvrtanje svoje teorije.
Nacistički vođe tu su “arijsku rasu” prozvali Übermensch (“nadljudi”) prema iskrivljenom tumačenju djela njemačkog filozofa F. Nietzschea koji je preminuo 1900. Nacisti su “nadljude” predvidjeli kao nove gospodare svijeta, dok su narode poput Židova, Roma i Slavena (Poljaci, Srbi, Rusi, Bjelorusi i Rusini) prozvali Untermensch (“podljudima”). Crnački narodi također su tretirani kao “podljudi.” SS organizacija postala je stjegonoša nacizma i njegovih ciljeva. Kao takva je postala odgovorna za provođenje rasne politike Trećeg Reicha, politike koja je odobrila istrebljenje nekoliko milijuna ljudi. Straža koncentracijskih logora i Einsatzgruppen svojom su aktivnošću izravno umiješani u masovna ubojstva i Waffen-SS jednako je tako asistirao tijekom provođenja Himmlerove rasne politike kroz svoje duboke veze s njima.
Antisemitizam u Njemačkoj
Antisemitizam je stoljećima bio prisutan u Europi, tinjajući ispod površine, čekajući da bude zapaljen. U gotovo svakoj zemlji koju su okupirale postrojbe Hitlerova Trećeg Reicha Nijemci su naišli na domaće stanovništvo, ponekad u velikom broju, koje je sudjelovalo u proganjanju Židova. U nekim od najgorih zločina počinjenih tijekom toga mračnog razdoblja sudjelovali su i stranci služeći zajedno s Nijemcima. Antisemitizam u Njemačkoj postojao je znatno prije pojave nacionalsocijalizma, ali u mnogo pasivnijem obliku i ništa ekstremniji od antisemitizma u drugim europskim zemljama. Kada je Hitler došao na vlast 1933., iskrivio je brojne podatke u želji da pridobije što veći broj Nijemaca za svoje ekstremističke poglede. Gotovo svaka njemačka obitelj pretrpjela je težak gubitak u Prvome svjetskom ratu izgubivši muža, sina ili brata u borbi. Kasnije su opet stradale u privrednoj depresiji i masovnoj nezaposlenosti. U takvim neprilikama Židovi su postali njemačko “žrtveno janje”.
Ubrzo nakon završetka Prvoga svjetskog rata pojavilo se čvrsto uvjerenje kod Nijemaca o legendi “uboda nožem u leđa”. Nebrojene tisuće njemačkih obitelji smatrale su da su njihovi voljeni žrtvovani u ratu koji zemlji nije donio ništa te su bili ogorčeni na političare koji su se složili s uvjetima predaje. Predsjednik vlade koja je potpisala Ugovor u Versaillesu, kancelar Friedrich Ebert, bio je Židov. Kako je poslijeratna Njemačka utonula u potpuni kaos, jedna od velikih opasnosti koju je opazio prosječni građanin bila je da će u Njemačkoj doći do boljševičke revolucije poput one u Rusiji. Jedna od vodećih osoba u komunističkom pokretu u Njemačkoj bila je Židovka Rosa Luxemburg. Na taj način, povijesnom slučajnošću, antisemiti u Njemačkoj prezentirali su dva “žrtvena janjeta” za koje su se okrivljavali mnogi njemački problemi čime je lažno poduprta njihova teorija o židovsko-boljševičkoj prijetnji.
Statistike pokazuju da su tijekom kaotičnog razdoblja nakon Prvoga svjetskog rata u Njemačkoj Židovi imali velikog udjela u ekonomskoj i socijalnoj sferi zemlje. Oko 17% bankara u Njemačkoj bilo je židovskog porijekla, 10% doktora bili su Židovi, a 25% trgovina na malo i zapanjujućih 79% robnih kuća bilo je u židovskom vlasništvu. Ti podaci ujedno pokazuju da je većina njemačkih Židova jednako trpjela od problema nezaposlenosti i rastuće inflacije. No, uzeti izvan konteksta, kao što je to učinila nacistička propaganda, ti su podaci postali moćno oružje u Hitlerovim pokušajima da prikaže Židove ne samo djelomično odgovornima za njemačke probleme već i da su oni bili među onima koji su najmanje trpjeli u tim teškim ekonomskim vremenima za zemlju. U skladu s nacističkom propagandom Židovi su se bogatili i prosperirali dok je ostalo njemačko stanovništvo gladovalo. U stvarnosti, u pokušaju da olakšaju probleme svojim mušterijama nežidovskog porijekla, velik broj poslovnih ljudi Židova pružao je mogućnost produljenja otplate njihovih kredita. To su mnogi Nijemci koji su se našli u teškim ekonomskim problemima često upotrebljavali protiv njih samih, prikazujući Židove kao cinične lihvare. Mladim Nijemcima odraslima tijekom toga vremena lako je bilo povjerovati da su Židovi ti koji su uzrok njemačkih problema.
Hitlerovim dolaskom na vlast dolazi do povećanja protužidovske propagande jer su nacisti željeli indoktrinirati njemačku mladež od najranije dobi. Učitelji koji nisu simpatizirali nacionalsocijalizam brzo su zamijenjeni onima spremnima bespogovorno širiti riječi nacističkih teoretičara. Mnogi budući grenadiri Waffen-SS-a odrastali su u takvoj atmosferi predrasuda i nepovjerenja, čak i mržnje, prema Židovima. Zajedno s tim, vrijeme provedeno u Hitlerovoj mladeži i kasnije priključivanje Waffen-SS-u mnoge je od njih zadojilo priličnom dozom antisemitizma. Nacisti su za mladež uspostavili organizaciju Hitlerjugend (“Hitlerova mladež”) u kojoj joj se ulijevalo učenje o “krvi i tlu”. Iako je obvezno služenje u Hitlerjugendu za 17-godišnje osobe muškoga spola uvedeno šest mjeseci prije izbijanja rata, sve do rujna 1941. u članstvo te organizacije nisu trebale stupiti osobe ženskog spola. Granica ulaska u tu organizaciju tada je pomaknuta na one dobi 10 godina pa naviše. Himmlerov SS pokazao je velik interes za Hitlerjugend, gledajući na tu organizaciju kao na potencijalni izvor za regrutiranje najbolje njemačke mladeži u SS. Sve to, zajedno s daljnjom političkom i rasnom indoktrinacijom nametnutoj velikoj većini (osobito straži koncentracijskih logora ili Einsatzgruppen osoblju), pretvorilo je te rasne predrasude u sveopću mržnju koja je rezultirala potpunom ravnodušnošću prema patnjama i smrti milijuna ljudi.
Duboka isprepletenost s istrebljivanjem stanovništva
SS nije bio monolitna organizacija, već se ona sastojala od četiriju glavnih grupa. Kao prvo, SS je bio sastavljen od organizacija poput Gestapa i SD-a (Allgemeine-SS) čiji su pripadnici služili u Reichu i okupiranoj Europi ili u pozadini borbenih zona. Drugo, postojala je divizija Totenkopf kao dio Waffen-SS-a, ali nerazmrsivo povezana s jedinicama čuvara logora. Treće, postojali su strani dobrovoljci koji su služili u Njemačkoj u redovima SS-a i, četvrto, postojale su tzv. klasične divizije u čije su redove primani isključivo Nijemci (Reichsdeutsch). Gestapo i SD bili su duboko upleteni u progon i istrebljenje židovske populacije u Njemačkoj i u okupiranim zonama. U toj represiji bez premca u okrutnosti u povijesti najozloglašenije bile su Einsatztgruppen, jedan od sigurnosnih organa SS-a (točnije, RSHA). Te su trupe izgledale istovjetno vojnim postrojbama i djelovale su uz samu liniju bojišnice slijedeći u stopu njemačku vojsku u njezinim osvajanjima. No, te postrojbe nisu imale nikakvu vojnu zadaću, a njihova je namjena bio isključivo zločin. Einsatzgruppen su odgovorne za masovne progone i likvidacije “nepoćudnog” civilnog stanovništva. Njihova zločinačka aktivnost osobito je pogodila Poljsku i zemlje Sovjetskog Saveza.
Plin namijenjen masovnom ubijanju u Auschwitz-Birkenau dolazio je upravo iz Centralnog sanitetskog skladišta Waffen-SS-a.
Prije svojeg prebacivanja u logor velik broj ljudi koji je popunjavao osoblje u koncentracijskim logorima služio je u postrojbama ratujući na bojišnici. Primjerice, ozloglašeni doktor Josef Mengele služio je kao liječnik u jednoj postrojbi Waffen-SS-a prije nego što je s bojišnice nakon ranjavanja 1942. poslan na “dužnost” u Auschwitz. Čuvarska služba u logorima bila je sredstvo pripremanja budućih pripadnika vojnih divizija Waffen-SS-a da bi se u njih učvrstilo ideološko uvjerenje i spremnost na zločine, a kasnije su i pripadnici vojnih postrojbi (obično ranjenici ili sposobni upravitelji) s fronte vraćani na službu u logorima. Oko jedna petina čuvara logora (otprilike 10 000) sudjelovala je u borbenim postrojbama Waffen-SS. Brojni budući nacistički specijalisti za kontrolu i eksploataciju istoka služili su u postrojbama Waffen-SS. Među njima se nalaze Ernst-Heinrich Schmauser, Jürgen Stroop i Friedrich Jeckeln, kasniji policijski vođe, te Erich Tschimpke i Ernst Hellerich, ekonomski savjetnici za iskorištavanje okupiranih resursa. Od zapovjednika divizija Waffen-SS šestero njih su prethodno vršili dužnosti u koncentracijskim logorima, a svaka divizija imala je obično dvoznamenkasti broj nižerangiranih časnika koji su ranije služili u koncentracijskim logorima. U godini 1942. zbog administrativnih je razloga odlučeno da jedinice popunjene stražom koncentracijskih logora dođu pod nadzor Waffen-SS-a. Na taj su način pripadnici straže logora dobili standardne Waffen-SS platne knjižice i nosili standardne odore Waffen-SS-a. Tako su sada svi čuvari logora mogli tvrditi kako su u tom pogledu pripadali vojnicima, neovisno o borbenom iskustvu zbog čega je došlo do jaza među njima. Čak su i vojnici ozloglašene divizije Totenkopf sebe smatrali drukčijima od čuvara logora, kako za vrijeme rata tako i nakon njega.
Zločini divizije Totenkopf
U kronologiji zločina Waffen-SS-a treba poći od osobe već spominjanog SS-Obergruppenführera (generala) Theodora Eickea. Prije rata on je bio na čelu spomenute Totenkopfverbände i odgovoran za podizanje i organizaciju koncentracijskih logora. Kao fanatičan nacist istaknuo se brutalnošću pri progonu svih “neprijatelja” režima. Bez razlike je uništavao glavne “neprijatelje” Reicha s jednakim žarom kao i dojučerašnje prijatelje i kolege iz stranke za likvidacije vodstva SA organizacije 1934. Pri osnivanju Waffen-SS-a on je od svojih čuvara logora formirao i borbenu diviziju Totenkopf (3. SS-ova divizija Totenkopf). Kao njezin zapovjednik odgovoran je za zločine koje je divizija počinila jer je upravo on poticao i tolerirao takve ekscese. Tako je, primjerice, na borbena vozila i tenkove svoje divizije dao da se napiše parola “nećemo zarobljenike, hoćemo mrtvace”. Zgrožen takvom bezobzirnošću, koja se uostalom protivila i samoj Ženevskoj konvenciji, feldmaršal Walter Model, kao zapovjednik armije u kojoj je divizija Totenkopf u to vrijeme bila raspoređena, izdao je zapovijed da se takvi natpisi odmah izbrišu. Jedan od najpoznatijih zločina koji je divizija počinila bila je likvidacija zarobljenih britanskih vojnika kraljevske pukovnije Norfolk 27. svibnja 1940. u Francuskoj. Nakon borbe prsa u prsa kod mjesta Le Paradis razoružani su Britanci nemilosrdno postrijeljani na licu mjesta iz automatskog oružja. Iako je taj čin naišao na osudu i gnušanje Vrhovnog zapovjedništva njemačke vojske, Himmler je zaštitio zapovjednika neposredno odgovornog za taj zločin. Bio je to SS-Obersturmführer (natporučnik) Fritz Knochlein koji je preživio rat, no nakon što je otkriven, bio je osuđen pred britanskim sudom i obješen. Taj je zločin bio bezobzirna osveta zbog velikih gubitaka koje je pretrpjela Knochleinova postrojba.
Osim zločina nad Britancima u Francuskoj divizija je u mnogim prigodama likvidirala pripadnike francuskih kolonijalnih trupa smatrajući ih “rasno inferiornima”. Ta postrojba postala je posebno ozloglašena na istočnom ratištu. Na istočnom su ratištu pojedini dijelovi divizije stekli zlu reputaciju zbog brojnih počinjenih zločina. Veći dio vojnika te divizije bili su bezobzirni fanatici pa je tako 1941. nakon okruženja kod Demjanska izginulo 80% pripadnika. Kao takvi bili su idealni za posao čuvara u logorim smrti pa su mnogi njeni pripadnici postavljeni na bitne zapovjedne položaje u logorskom ustavu. Jedan od suradnika Eickea, Paul-Werner Hoppe, nakon ranjavanja 1942. poslan je u logor Auschwitz kao novi čelnik čuvarske službe, a rat je dočekao na čelu logora Stutthof.
Einsatzgruppe
Po Himmlerovoj naredbi formirani su posebni paravojni odredi smrti, Einsatzgruppe koje su imale zadatak očistiti osvojene teritorije od Židova, Roma, komunista i drugih. Osnovane su pod
upravom SS-Obergruppenführera Reinharda Heydricha. Nakon invazije na Poljsku dobile su zadatak pratiti normalne vojne jedinice i čistiti Poljsku od intelektualaca, Židova, svećenika, homoseksualaca, plemstva i drugih. Kasnije su prikupljali Židove i zatvarali ih u geta u gradovima sa željezničkim vezama u pripremi za njihovo konačno uklanjanje. Brojni Židovi protjerani su i u sovjetski teritorij. Za invaziju na Sovjetski Savez formirane su četiri grupe (A, B, C i D) u kojima su dobar dio pripadnika činili posebno premješteni pripadnici Waffen-SS-a. Oko 30% pripadnika Einsatzgruppe A bili su iz redova Waffen-SS-a. Od ljeta 1941. do ljeta 1942. pripadnici tih skupina uspjeli su pobiti oko milijun osoba. U tome su im pomogli Waffen-SS, lokalni kolaboracionisti, razne milicije kao i pripadnici Wehrmachta. Postupak se pokazao previše neučinkovitim i logistički kompliciranim, a zbog gubitaka u borbi protiv sovjetskih vojnika dio pripadnika morao je biti vraćen u postrojbe Waffen-SS. Čitava je jedna satnija iz Einsatzgruppe A pripojena jednoj od pukovnija divizije Totenkopf.
Prve postrojbe zadužene za genocid
Konjičke pukovnije Waffen-SS-a, od kojih je početkom kolovoza 1941. sastavljena SS-ova konjička brigade (SS-Kavallerie-Brigade), nastale su od konjičke regimente SS Totenkopfa u devetom mjesecu 1939. godine. Za vrijeme njemačke invazije na Sovjetski Savez počele su sustavno ubijati odrasle muškarce, žene i djecu židovskog podrijetla, ali i pripadnika drugih manjina ili nacistima nepoćudnih grupa. U sedmom mjesecu 1941. konjičke pukovnije dobile su zadatak da pacificiraju partizanski otpor u području Polesja u blizini Pripjatskih močvara. Prema internim izvješćima njeni pripadnici pobili su oko 800 muškaraca i žena zbog navodnog podupiranja partizana. Nakon tog zločina uslijedio je posjet Heinricha Himmlera policijskim zapovjednicima u pozadini fronte. Nakon njega formirana je konjička brigada koja je od Himmlera dobila naredbu pobiti sve Židove, a žene otjerati u močvare (njem. “Ausdrücklicher Befehl des RF-SS. Sämtliche Juden müssen erschossen werden. Judenweiber in die Sümpfe treiben”). Uslijedio je pokolj – prema dokumentima ubijeno je 13 788 “pljačkaša” te je 714 ljudi zarobljeno. Nevjerojatno je da je zapovjednik Jahaće bojne 2. SS-ove konjičke pukovnije (Reitendes Abteilung, SS-Kavallerie Regiment 2) pokušao provesti naredbu doslovno pa je žene (s djecom) poslao na utapanje u močvaru. Budući da je močvara duboka samo metar, žene su morale biti ubijene na drugi način. U izvješćima su zapovjednici konjičkih postrojbi govorili o “dežidovizaciji” (njem. Entjudung) čitavih naselja. Ubijeni su se kodno nazivali kao “pljačkaši”, no zapravo se radilo o Židovima. Do kraja devetog mjeseca na području Pripjatskih močvara pobijeno je više od 25 000 osoba. Njihovi “uspjesi” naveli su Himmlera da naredi masovna ubijanja židovskih žena i djece u svim dijelovima okupiranoga Sovjetskog Saveza.
Istočnoeuropski dobrovoljci
S prvim većim neuspjesima na istočnom ratištu Himmler je napustio svaki pokušaj rasne selekcije pri novačenju u postrojbe Waffen-SS-a. Na taj način u redovima Waffen-SS-a našli su se Balti, Slaveni, muslimani, Albanci i dr. Formiranje kasnijih postrojbi popunjenih stranim dobrovoljcima bio je odraz Himmlerove želje za osobnom moći i slavom, dok su se na njihovu obuku potrošili dragocjeno vrijeme i resursi, a da se pritom nisu postigli željeni rezultati. Većina tih postrojbi bila je slabe vojničke vrijednosti ili čak nikakve, ali su zato bile spremni činiti zločine. U svojim akcijama protiv partizana na Balkanu muslimanske divizije Handschar i Skanderbeg počinile su brojne zločine.
Isto tako, priličan broj Rusa i Balta dobrovoljno se priključio Waffen-SS-u. Među njima Balti su stekli visoku borbenu reputaciju pokazujući u borbi veliku hrabrost i odlučnost, osobito braneći svoje domove od omražene sovjetske okupacije. Nekoliko latvijskih i estonskih dobrovoljaca bilo je visoko odlikovano, a baltičke SS-ove postrojbe uglavnom su stekle poštovanje kod Nijemaca. Kada je riječ o ruskim i ukrajinskim dobrovoljcima, situacija je bila nešto drukčija. Većina tih dobrovoljaca pristupila je SS-u zbog njihove mržnje prema komunizmu, iako je bilo mnogo onih koji su željeli iskoristiti prigodu i dobiti dodatan obrok i plaću ili doći u bolji položaj od svojih neprijatelja. Velik broj onih priključenih SS-u iz iskrenih razloga bio je razočaran dobivši nove dužnosti. Primjerice, pripadnici 30. borbeno-grenadirske divizije SS-a (Weissruthenische Nr. 1), umjesto da se bore protiv sovjeta, bili su upućeni u Francusku radi sudjelovanja u akcijama protiv tamošnjih partizana. Zato nije ništa neobično što moral i efikasnost te postrojbe nisu bili na zadovoljavajućem borbenom nivou.
Većina istočnoeuropskih dobrovoljačkih divizija, izuzevši baltičke SS-ove postrojbe, pokazale su se beznačajnima u vojničkom smislu, a njihove su akcije bile ispunjene brojnim i najgorim zločinima počinjenima u ratu. Himmler je odbijao prihvatiti te divizije kao prave pripadnike Waffen-SS-a, što je vidljivo iz nomenklature upotrebljavane u službenom imenovanju tih postrojbi. Na primjer, službeni naziv divizije Handschar bio je 13. Waffen-Gebirgs Division der SS (13. borbeno-grenadirska divizija SS-a). To je razlikovalo te dobrovoljce od ostalih pripadnika SS-a, tretirajući ih kao ljude u službi SS-a, ali ne i kao istinske pripadnike SS-a. Prema propisima, naime, pripadnicima tih divizija bilo je čak zabranjena upotreba SS-ovih runa na ovratniku, a bile su predviđene posebne oznake za te postrojbe. Propisi su bili vrlo često ignorirani i pripadnici tih postrojbi nosili su ipak SS-ove rune na svojim ovratnicima. Unatoč tim neznatnim razlikama, vojnici istočnoeuropskih divizija nosili su standardne odore Waffen-SS-a i svi su imali standardne platne knjižice SS-a, iako katkad istodobno ispisane latinicom i ćirilicom. Stanovništvo, kao i poslijeratni istraživači ratnih zločina, zanemarivali su tako malu razliku koja je postojala između tih dobrovoljaca i “pravih” pripadnika Waffen-SS-a.
Prinz Eugen
Ova dobrovoljačka divizija formirana je nakon invazije na Jugoslaviju i njene podjele. Njeni prvi članovi bili su Švabi iz Banata, no unatoč tzv. dobrovoljačkoj prirodi, mnogi su etnički Nijemci prisilno postali njenim članovima. U njen sastav uključene su brojne zločinačke jedinice. Primjerice, satnija čuvara iz logora smrti Chelmno 1943. je premještana u sastav feldžandarmerijske jedinice 7. SS-ove divizije Prinz Eugen. Povod tome bio je privremeni prestanak rada logora Chelmno nakon što su istrijebljeni svi Židovi u području (logor se planiralo uništiti sa svim dokazima, ali kasnije je ponovno otvoren da se ubiju svi zatvorenici logora u Lódźu). Njenim je članom u osmom mjesecu 1942. postao i Victor Brack, organizator nacističkog plana istrijebljenja mentalno bolesnih i invalida (Action T4). Jedinica je počinila brojne zločine. Zajedno s još dvjema divizijama 1943. je ubila 3 370 civila, a 1 722 je zarobila i deportirala u logore. U Crnoj Gori pobili su i mučili brojne stanovnike područja oko Nikšića u Crnoj Gori, a izvješća o zločinima izazvala su bijes zapovjednika Wehrmachta kao i pobudila potrebu za osvetom u partizana. Počinila je zločine u selima Rotimlja (kraj Stolca), Košutica (kraj Sokolca) i drugima u okolici Imotskog, Sinja i Splita. Civili su ubijani kao osveta za gubitke ili zbog sumnji za kolaboraciju s partizanima.
Najozloglašenija strana Waffen-SS postrojba-a
Zasigurno najozloglašenija postrojba Waffen-SS-a bila je 29. Borbeno-grenadirska divizija SS-a (Russiche Nr.1) pod zapovjedništvom Bronislava Kaminskog. Kaminski je bio visoko obrazovan čovjek koji je tečno govorio njemački i prije rata napravio je karijeru u kemijskom inženjerstvu. Nakon što je neko vrijeme proveo u sovjetskom radnom logoru, fanatično je zamrzio komuniste. Nijemci su mu poslije prepustili zapovjedništvo nad malobrojnom postrojbom s kojom se Kaminski dokazao kao vješt organizator i administrator, ali je ostavljao dojam previše ambiciozanog i arogantnog čovjeka. Iako je Nijemcima služio dobro, nemilosrdno je progonio partizane. Zadovoljni njegovim akcijama, Nijemci su dopustili proširenje Kaminskovih snaga koje su u jesen 1943. činile privatnu vojsku približne brojnosti 10 000 ljudi, u čijim se redovima nalazio i određen broj zarobljenih tenkova. Iduće godine, 1944., snage Kaminskog uzele su zvučnu titulu Ruske oslobodilačke narodne armije – RONA ili POHA na ćirilici – kao svoj naziv.
Zbog postignutih “uspjeha” protiv partizana Himmler se počeo zanimati za snage Kaminskog koje će ubrzo doći pod nadzor Waffen-SS-a. RONA je primljena u SS kao Sturmbrigade RONA, dok se Kaminskom dodijelio čin Waffen-Brigadeführera (brigadira). Jurišna brigada RONA na kraju je stekla status divizije (29. Waffen-Grenadier Division) iako njezin brojčani sastav nikad nije dosegao potrebnu snagu divizije. Od svih postrojbi koje su sudjelovale u zločinima protiv civilnog stanovništva postrojba Kaminskog bila je najozloglašenija. Pripadnici te postrojbe pri gušenju ustanka u Varšavi u kolovozu 1944. počinili su brojne teške zločine. Njihovo užasno ponašanje prije je nalikovalo srednjovjekovnom barbarstvu nego suvremenoj vojsci. Njemačkim postrojbama koje su pokušale spriječiti daljnje nasilje zaprijetili su ljudi Kaminskog. SS je bio prisiljen djelovati. Kaminski je bio uhićen i doveden pred sud. Nije bio optužen za ubojstva tisuća ljudi koja su počinili njegovi ljudi, nego za pljačku. Nakon kratkog suđenja i likvidacije Kaminskog njegova je postrojba rasformirana. Dio je ljudstva bio dodijeljen Ruskoj oslobodilačkoj armiji generala Andreia Vlassova, a dio je bio priključien 30. borbeno-grenadirskoj diviziji SS-a.
Dobrovoljci iz Danske, Nizozemske, Belgije, Norveške i Francuske uglavnom su se pokazali dobrim borcima i u ratu su stekli pozitivnu reputaciju za pouzdanost u borbi i visok stupanj uvježbanosti. Podizanje optužnica za zločin protiv tih vojnika bila je rijetka pa je kasnije došlo do revizionističkog pokreta da se zločini počinjeni u sklopu djelovanja Waffen-SS-a pripisuju istočnoeuropskom dobrovoljcima što je potpuno iskrivljavanje činjenica.
Najozloglašenija njemačka postrojba Waffen-SS-a
Najozloglašenija njemačka postrojba Waffen-SS-a bila je 36. grenadirska divizija SS-a. Na njezinu je čelu bio dr. Oskar Dirlewanger, osobni prijatelj šefa stožera Waffen-SS-a Gottloba Bergera. Dirlewanger je 1935. bio osuđen zbog seksualnog zlostavljanja mlade djevojke, no na Bergerovu intervenciju to je zanemareno i on se priključio legiji Kondor u Španjolskoj. Godine 1939. dopušteno mu je osnivanje bojne od osuđenika, tako da su njegovu postrojbu činili isključivo kriminalni elementi kao što su degradirani časnici, sudski gonjeni armijski vojnici i kažnjeni SS-ovi vojnici. Između 1942. i 1944. bojna je postupno prerasla u brigadu i na kraju je dobila status divizije. Operirala je kao postrojba za “osiguranje” u Rusiji. Njezina je reputacija zbog brojnih zločina postala skandalozna, a čak je i sam Dirlewanger bio umiješan u njih. Sve žalbe na takvo ponašanje postrojbe bile su uzaludne jer je Dirlewanger uvijek bio zaštićen od viših instanci SS-a.
U ljeto 1944. Dirlewanger je poveo 4 000 svojih koljača, silovatelja i pljačkaša u akciju protiv varšavskih ustanika. Ubrzo su počinili tako teške zločine pri ulasku u varšavsku bolnicu da su armijski i SS-ovi časnici zahtijevali hitno povlačenje Dirlewangerove postrojbe. Ta jedinica kasnije će služiti u Slovačkoj, Mađarskoj i na rijeci Odri. U veljači 1945. Dirlewanger je bio ranjen, a pod nerazjašnjenim je okolnostima umro u lipnju iste godine. Njegovu su diviziju opkolili i masakrirali vojnici Crvene armije jugoistočno od Berlina potkraj travnja 1945.
Zločini “klasičnih” divizija Waffen-SS-a-a
U literaturi se često koristi termin “klasične” Waffen-SS divizije da bi se razlikovale one divizije koje su pri svojem formiranju provodile visok stupanj selekcije i čije se ljudstvo uglavnom sastojalo, ako već ne u cijelosti, od Nijemaca ili Reichsdeutsche populacije koja je ispunjavala stroge ulazne kvalifikacije za puno članstvo u SS-u. Te divizije većim su dijelom bile prvoklasno opremljene, a obično su njezini pripadnici na svojim rukavima nosili vrpce s počasnim naslovom. Isto tako, vojnici tih postrojbi međusobno su održavali prijateljsku solidarnost (esprit de corps). Obično se smatra da u tu skupinu spada manje od 20 postrojbi od 38 divizija Waffen-SS-a. Samo je malen broj divizija formiranih kasnije u ratu stekao takvu reputaciju koja je pratila ranije formirane divizije, a činjenica je da je većina tih kasnijih divizija bila popunjena pretežito istočnoeuropskim dobrovoljcima čije je držanje u borbi uglavnom bilo slabo. Međutim, niti sve ranije formirane divizije nisu bile prvoklasno opremljene (4. SS-ova divizija Polizei i 7. SS-ova planinska divizija Prinz Eugen).
Rat na Istoku imao je potpuno drukčije značajke od onog na Zapadu. Sovjetski Savez nije bio potpisnik Ženevske konvencije i to se osjećalo u tretmanu zarobljenika obiju strana. Njemačka je smatrala Ruse “rasno inferiornim elementom” protiv kojeg su dopuštene sve okrutnosti. Sovjeti na takav tretman nisu ostajali dužni, a osobito su se iskaljivali na pripadnicima SS-a. Osim toga, brojne podljudske narode trebalo je uništiti ili porobiti, pogotovo u Poljskoj.
Na Istoku je zavladao totalni rat u kojemu su se dogodili brojni barbarski zločini. Pripadnici divizija redovito su sudjelovali u njima, nezavisno od sustavnih zločina Einsatzgruppe, a najtipičniji primjeri bili su ubijanje civila kao odmazda za ubijene njemačke vojnike, uništavanje i pljačkanje zaliha hrane, ubijanje osumnjičenih pripadnika otpora na licu mjesta. Njihova raširenost potvrđena je u brojnim izvješćima
Masakr u Oradour-sur-Glaneu
Poslijeratna suđenja uglavnom su se usredotočila na primjere zločina na Zapadu. Iako nemilosrdan, rat na Zapadu ipak se koliko-toliko vodio prema ratnim pravilima i konvencijama. Dva najteža i najpoznatija zločina dogodila su se 1944. Jedan je počinila 2. SS-ova divizija Das Reich na jugu Francuske, a drugi Peiperova borbena grupa u Ardenskoj protuofenzivi protiv američkih i drugih savezničkih snaga u Francuskoj..
Nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji diviziji Das Reich bilo je zapovijeđeno da se što brže pokrene sa svojih položaja na jugu prema normandijskom mostobranu. Na svojoj maršruti divizija je bila suočena s pojačanom partizanskom aktivnošću u regiji grada Limogesa. Gradić Tulle našao se pod opsadom komunističkih partizanskih grupa. Na taj način njemački gradski garnizon snage jedne pješačke bojne bio je odsječen. Dio pukovnije Der Führer iz sastava divizije Das Reich bio je poslan da oslobodi grad. To im je lako pošlo za rukom jer partizani nisu bili veći izazov prekaljenim borcima SS-ove divizije.
Nakon ulaska u grad Nijemci su otkrili četrdesetak tijela ubijenih i unakaženih vojnika gradskog garnizona. Istodobno s tim događajem u Tulleu dvojica časnika divizije Das Reich, SS-Obersturmführer (natporučnik) Gerlach i SS-Sturmbannführer (bojnik) Kampfe bili su zarobljeni dok su putovali svojim automobilom bez pratnje. Kampfe je bio ubijen, a njegovo je tijelo pronađeno tek nakon rata, dok je Gerlach uspio pobjeći.
Po povratku u postrojbu on je izvijestio svoga nadređenog SS-Standartenführera (pukovnika) Stadlera da su ga partizani odveli u mjesto koje je identificirao kao Oradour-sur-Glane. SS-Sturmbannführer (bojnik) Dieckmann bio je poslan s jednom bojnom da provede istragu u tom mjestu i odabere trideset mještana kao taoce za zamjenu za Kamfea.
Po svojem dolasku u Oradour Dieckmann je opkolio selo i samovoljno izvršio odmazdu. Žene i djeca zatvoreni su u crkvi, a muškarci su odvedeni u šest štala i šupa gdje su ih dočekla strojnice. Muškarcima je pucano u noge, potom su prekrivreni gorivom, a štale zapaljene. Po smaknuću muškaraca pripadnici SS-a detonirali su eksplozivni uređaj na crkvi. Žene i djecu koji su pokušali pobjeći iz goruće crkve kroz prozore su strijeljali. Tako je sva 642 mještana, bez obzira na dob i spol, uključujući i 207 djece bilo ubijeno, a sve zgrade spaljene. Kad se Dieckmann vratio i podnio izvještaj svojem zapovjedniku Stadleru, ovaj se toliko razbjesnio da je od zapovjednika divizije SS-Brigadeführera (brigadira) Heinza Lammerdinga zahtijevao da sazove proces pred vojnim sudom. Dieckmann je ubrzo poginuo u borbi pa se suđenje nikad nije održalo. Nakon rata francuske vlasti nisu ponovno podigle taj gradić tako da on danas poput spomenika svjedoči o patnjama lokalnih mještana koji su tamo ubijeni 1944.
Ubijanje Amerikanaca u Malmedyju
Drugi poznati zločin zbio se tijekom posljednje njemačke ofenzive kada je bezobzirno pobijen stanovit broj Amerikanaca kod Malmedyja. Brojni američki zarobljenici bili su sakupljeni na križanju Baugnes kod Malmedyja. Te su zarobljenike čuvale posade dvaju njemačkih tenkova. Pokraj njih prolazila je vodeća postrojba divizije Leibstandarte iz koje je otvorena vatra na zarobljene Amerikance.
S pucnjavom je, navodno, započeo član posade tenka s registarskim brojem 731, rumunjski Nijemac Georg Fleps. Budući da su se zarobljeni Amerikanci pritom raspršili, ostali su Nijemci otvorili vatru od koje je stradala većina zarobljenika. Njemački izvori tvrde da je tada ubijeno oko 20 zarobljenika, belgijski svjedoci tvrde da ih je ubijeno 35, dok Amerikanci tvrde da ih je bilo 120. Bez obzira na broj, to je bio jasan zločin zbog kojeg je počinitelje trebalo izvesti pred pravdu.
Prigodom istrage nakon rata glavna se kontroverza pojavila oko toga je li taj pokolj bio rezultat njemačke odluke da se ne uzimaju zarobljenici ili je to bio samo sporadičan incident. Amerikanci su smatrali da je najodgovorniji bio zapovjednik čitave Šeste SS-ove oklopne armije SS-Obergrupenführer (general) Josef Dietrich. Nakon rata oko 500 SS-ovih vojnika iz I. SS-ova oklopnog korpusa, uključujući Dietricha, SS-Grupennführera (general-poručnika) Hermanna Priessa, zapovjednika divizije Leibstandarte, i SS-Obersturmbannführera (potpukovnika) Joachima Peipera, zapovjednika čelne grupe čiji su pripadnici neposredno počinili zločin, bilo je uhićeno. Viši su časnici bili optuženi za prenošenje ilegalne zapovijedi prema kojoj su zarobljenici trebali biti smaknuti. Nije pronađen pisani dokaz da je takva zapovijed izdana.
Amerikanci su se pozvali na svjedočenje mnogih mladih SS-ovih vojnika koji su tvrdili da su primili takvu zapovijed. Kada je taj proces završen, dosuđene su 42 smrtne presude i 28 kazni doživotnog zatvora (valja istaknuti da je američka 328. pukovnija 26. pješačke divizije imala pisanu zapovijed po kojoj su trebali na licu mjesta strijeljati svakog SS-ova vojnika kojeg bi zarobili). Što se tiče svjedočenja na osnovi kojeg su njemački časnici bili osuđeni, poslije je otkriveno da su iznuđena na nedopušten način. Osnovana je i specijalna komisija s ciljem da istraži čitav sudski proces za koji se otkrilo da je manjkav. Tako su sve smrtne presude bile ublažene. Kao rezultat toga Josef Dietrich oslobođen je 1955., a Joachim Peiper godinu dana poslije. Mnogi smatraju da je Dietrich sretan što nije bio pogubljen. Nakon puštanja iz zatvora i dalje je ostao odan nacist sve do svoje smrti 1966. Zbog svojih političkih uvjerenja i nesnošljivosti prema njegovoj prošlosti u zemlji, Peiper je 1970. odselio u Francusku. U svom domu ubijen je u srpnju 1976. u napadu molotovljevim koktelima.
Suđenje u Nürnbergu
Pripadnici postrojbi Waffen-SS-a počinili su više zločina nego bilo koja druga branša 
njemačkih oružanih snaga. Međunarodni sud u Nürnbergu ustvrdio je da je SS organizacija „utilitarna u
svrhe koje su smatrane kriminalnim prema povelji Međunarodnog vojnog suda“. SS organizacija snosila je glavnu odgovornost za „progon i istrijebljenje Židova, brutalnosti i ubijanja u koncentracijskim logorima, ekscese pri upravljanju okupiranim teritorijima, zatim za organiziranje robovskog rada te loš odnos i pogubljenja ratnih zarobljenika“. Pri suđenju Waffen-SS imao je isti tretman kao i ostale branše SS organizacije. Konkretno Waffen-SS bio je „izravno odgovoran za ubijanja ratnih zarobljenika i zločine u okupiranim zemljama“. Osim toga, u Nürnbergu je Waffen-SS optužen i za to da je svojim osobljem popunjavao Einsatzgruppen, kao i za to da je preuzeo zapovijedanje stražom koncentracijskih logora. Na taj je način Waffen-SS umiješan u istrijebljenje šest milijuna Židova, stotine tisuća radnika na prisilnom radu i ubojstva nikad točno utvrđenoga broja civila u istočnoj Europi.
Pranje “ugleda” nakon rata
Velik dio bivših pripadnika Waffen-SS-a nastojao je nakon rata dokazati kako vojnici te organizacije nisu počinili ništa više zločina od drugih vojničkih formacija. Tu sanitizaciju imidža Waffen-SS-a podupirali su brojni njemački demokratski političari iz straha od političke aktivacije bivših pripadnika nakon odsluživanja njihovih kazni. Organizacija veterana Waffen-SS HIAG (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der Angehörigen der ehemaligen ) u zapadnoj Njemačkoj pokrenula je izdavačku djelatnost kojoj je cilj bio izjednačiti ulogu svih vojnika u ratu i prebaciti krivnju na vrh nacističke stranke promovirajući mitove o slijepom slijeđenju naredbi, manjku informacija i drugim trikovima.
Pišući 1957., Kurt “Panzer” Meyer naveo je da SS-ove trupe „nisu počinile zločine osim pokolja kod Oradoura, i da je to bila akcija jednog čovjeka. Planirano je da on dođe pred vojni sud, ali je umro herojskom smrću prije nego što mu se moglo suditi.“ Meyer je, isto tako, porekao teoriju o kolektivnoj krivnji, navodeći da SS-ovi vojnici „nisu činili ništa više nego se borili za svoju zemlju“. Pišući predgovor Hausserove povijesti Waffen-SS-a, Heinz Guderian napisao je: „Nakon kolapsa (predaje Njemačke) ta formacija pretrpjela je neobično teške i nepravedne optužbe. Nakon mnogih neistina i nepravdi rečenih i napisanih o njima, srdačno pozdravljam inicijativu prijeratnog učitelja i jednog od najistaknutijih ratnih zapovjednika, koji je uzeo svoje pero kako bi napisao istinu.“
Demokratski političari bojali su se da bi se veterani mogli sustavno organizirati kao vlastita stranka, pristati uz neku desnu ili poduprijeti jednu od dviju suparničkih glavnih stranaka (CDU – kršćanskodemokratska unije i SPD – socijalisti) pa su brojni pravni problemi rješavani u njihovu korist, a ostvarili su i prava na imovine. Sam Konrad Adenauer je 1952. godine izjavio da treba prestati s “njuškanjem oko nacizma […] nitko ne zna gdje bi moglo završiti” pa je često govorio da su pripadnici Waffen-SS bili “vojnici baš kao i svi drugi”. Ovaj se podatak često koristi kao dokaz za moralno čistim djelovanjem pripadnika Waffen-SS, iako je rezultat političkog kompromisa.
Tako se nakon rata javila politika ciljanog fokusiranja na elitni karakter borbenog aspekta Waffen-SS-a, dok se krivica za zločine pripisivala izoliranim incidentima i “nepravim” pripadnicima postrojbi, pogotovo istočnoeuropskim dobrovoljcima. Međutim, istina je da je Waffen-SS tijekom rata počinio brojne zločine i bio čvrsto povezan s njihovom neraskidivom prirodom i na bojišnici i u njezinoj pozadini, a sve u ime mračne ideologije nacizma kojoj je služio.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Michael Wittman Rođen je 1914. u Bavarskoj. Pridružio se njemačkoj vojsci 1934. Služio je u pješaštvu do 1936. kada je premješten u Leibstandarte, postrojbu koja tada čini Führerovu SS osobnu gardu, koja poslije prerasta u 1. SS oklopnu diviziju. Witmann je tijekom kampanje u Poljskoj i Francuskoj zapovijedao oklopnim kolima, a samohodnim topom za vrijeme invazije na Grčku i Jugoslaviju. Dobivši svoj prvi tenk 1941., Witmann je počeo graditi svoju reputaciju na istočnom ratištu, zasluživši Željezni križ tijekom operacije “Barabarossa”. Nižući pobjedu za pobjedom, među prvima je pod svoje zapovjedništvo dobio izvrstan novi tenk PzKpfw VI Tiger. Početkom 1944. odlikovan je Viteškim [/box]
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″] Sig-runa lijevo i desno od lubanje u trokutastom okviru simbolizira moć sunca i osvajačke energije. Runa Hagal (uokvirena heksagonom) predstavlja vjeru i drugarstvo koje se idealiziralo od strane vodstva organizacije. Prema tumačenju Guida von Lista, ezoterično značenje rune Hagal opisano je riječima: “Obuhvati svemir u sebi i kontrolirat ćeš svemir.” Svastika (stojeći u verteksu/uglu, siljku) uokvirena kvadratom predstavlja još jedan moćan simbol nadmoći arijske rase. Dvostruke rune na poleđini prstena uokvirene krugom predstavljaju drevni Heilzeichen (Znakovi spasenja/iskupljenja). Te rune kreirali su SS-ovi dizajneri, a one predstavljaju rune Gibor plus Bandrun – ligatura dvaju ili triju slova – značenja glasa “o” i “t”. Te posljednje dizajnirao je Wiligut, a izgovaralo se “Got” što na staronjemačkom znači Bog.[/box]
