Waffen SS – Himmlerov novi teutonski red (1. dio)

Piše: Hrvoje Spajić

Što reći o jednoj od najzapamćenijih borbenih formacija tijekom Drugog svjetskog rata? Čime su pripadanici Waffen-SS-a (hrv. Oružani zaštitni odred) zaslužili da ih pamtimo čak i danas? Zašto se još uvijek sjećamo takve vojničke organizacije? I možda najvažnije – što čovječanstvo može naučiti iz njihova primjera?

Stoga, krenimo redom kako bismo pronašli odgovore na spomenuta i slična pitanja, a vidjet ćemo kako odgovori mogu biti poučni, višestruki i prosvjetljujući, uključujući pozitivni učinak (pohvala vojničkoj vještini) i onaj negativni (osuda zločinačkog režima kojem su bespogovorno služili).
Waffen-SS je vjerojatno jedna od militarističkih organizacija koje su bile najveće zločinačke organizacije u povijesti prve polovice 20. stoljeća. Njezini pripadnici su bili upleteni u brojne ratne zločine i na istočnoj i na zapadnoj bojišnici. Osuđujuća je njihova umiješanost u zločine protiv civilnog pučanstva nastale u službi mračne ideologije koja nije spriječila zločine, nego ih poticala. Proizašli su iz redova desničarske nacističke stranke (njem. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP) kao svojevrsna elitna tjelesna straža vodstva stranke i Adolfa Hitlera te njezinim kasnijim reorganizacijama, pripadnici Waffen-SS-a bili su neraskidivo povezani s političkim ciljevima i idealima NSDAP-a. Sve navedeno rezultiralo je mračnom rasnom politikom koja je odobrila gotovo besprimjerne zločine u dotadašnjoj povijesti 20. stoljeća.

Ako pokušamo biti što je više moguće objektivni kada govorimo o toj zločinačkoj, elitnoj, militarističkoj organizaciji, pripadnicima Waffen-SS-a možemo potvrditi, dakako isključivo u vojničkom smislu, njihovu izvanrednu organizaciju i disciplinu, moderan ustroj i koncept ratovanja, gotovo nevjerojatnu uvježbanost, vojnički duh koji nije slomljen čak pred sam kraj rata, gotovo besprimjeren borbeni duh, vojnički rezultat.
Taj vojnički uspjeh Waffen-SS-a postignut uz iznimno visok gubitak njegova ljudstva i tehnike, a osobito zapovjednog kadra koji je često znao predvoditi akcije na najisturenijoj te stoga i najriskantnijoj crti bojišnice. Mnoge vojskovođe Drugog svjetskog rata smatrale su oklopne postrojbe Waffen-SS-a svojevrsnim „požarnim brigadama“ kadrim „ugasiti požar“ gdje je bilo najpotrebnije, čime su pripadnici Himmlerovih legija zaslužili brojna visoka vojnička priznanja Trećeg Reicha. Stoga, krenimo redom i suzdržano kako bismo dobili što objektivniji prikaz jedne od najelitnijih borbenih formacija nacističke Njemačke.

Njemački desničarski političar Adolf Hitler se na putu do vlasti najviše oslanjao na svoje oružane pripadnike koji će vremenom prerasti u pravu privatnu vojsku Nacističke stranke, odnosno NSDAP. Rastom političkog utjecaja nacista u Njemačkoj, tridesetih godina 20. stoljeća, njihovi paravojni oružani pripadnici postat će ozbiljan takmac regularnoj vojsci u njezinu tradicionalnom pravu jedinog nositelja oružja u državi, a neraskidiva povezanost sa strankom uvjetovat će njihovu bezuvjetnu lojalnost Adolfu Hitleru i stranci. Ispočetka su nositelji te pretjerano tvrdokorne lojalnosti bili SA – Sturmabteilung (hrv. Jurišni odredi) čija je nediscipliniranost potaknula Adolfa Hitlera da svoju osobnu zaštitu povjeri još vjernijim pristašama. Njihovom reorganizacijom kasnije su formirani zloglasni SS – Schutzstaffel koji su pak vremenom preuzeli od SA ulogu stranačke vojske i istodobno se nametnuli kao opasan konkurent regularnoj vojsci.

Od stranačke paravojske do državnih snaga

U vrijeme kaotičnih neprilika u Njemačkoj, početkom dvadesetih godina 20. stoljeća, politički skupovi nerijetko su se pretvarali u ulične bitke sa suparničkim provokatorima i izazivačima koji su ih nastojali prekinuti. Većina tih uličnih okršaja pretvorila bi se u silovite sukobe. Kako bi zaštitila vlastite govornike, NSDAP formirala je tzv. Sportske i Gimnastičke sekcije. Njihovim članovima koji su bili u najboljoj fizičkoj kondiciji bila su ustupljena mjesta tjelohranitelja govornika stranke.

Pod vodstvom časnika regularne vojske Ernsta Röhma, te su sekcije dalje razvijane i proširene pod novim nazivom: Sturmabteilung (SA). Iako je Hitler kao prvi čovjek stranke imao nominalnu kontrolu nad tim odredima, ipak nije mogao računati na njihovu bezuvjetnu lojalnost. Zbog toga je u ožujku 1923. utemeljena specijalna zaštitarska četa čija je zadaća bila osobna Hitlerova zaštita. U njezine redove primani su najpouzdaniji pripadnici Jurišnih odreda.

Nova postrojba nazvana je Stabswache (hrv. Stožerna straža), ali je njezino postojanje trajalo kratko, najviše zbog Hitlerova sukoba s Hermannom Ehrhardtom. Taj mornarički časnik pripadao je najfanatičnijim desničarima i najbrutalnijim zapovjednicima Freikorpsa, a pomogao je Röhmu pri organiziranju Jurišnih odreda. Naime, kada su francuske trupe okupirale Porajnje 1923., Ehrhardt je zagovarao objavu rata Francuskoj. Vođa tada male i široj javnosti nepoznate nacističke stranke (NSDAP), Adolf Hitler, odbio je podržati takvu radikalnu odluku, a Ehrhardt i njegove pristaše povukle su se iz Jurišnih odreda.

U želji da smanje utjecaj Ehrhardtova poznanika i prijatelja Röhma unutar Jurišnih odreda, Hitler je postavio Hermanna Göringa za zapovjednika „vojničkog krila“ stranke. Unatoč njegovim relativno uspješnim nastojanjima (reorganizirao je Jurišne odrede prema vojnom principu, uveo više reda i discipline u zapovjednoj strukturi) iznenađujuće je da odnosi između stranke i SA nisu bili znatnije bolji. Naposljetku, situacija je privremeno riješena formiranjem nove tjelesne straže poznatije kao Stosstrupp Adolf Hitler (hrv. Udarne trupe “Adolf Hitler”).

[box type=”note” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Moto: “Meine Ehre heißt Treue.” („Odanost je moja čast”).[/box]

Ta je straža zapravo označila začetak iz kojeg će kasnije izrasti zloglasni Himmlerov SS. Hitler je dosta rano predvidio mogućnost ozbiljnijeg neslaganja između nepouzdanog SA i vodstva stranke. Stoga se odlučio izgraditi navedenu formaciju (svojevrsne pretorijance) koja ga je trebala zaštititi od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Posao oko formiranja grupe tjelesnih elitnih čuvara prepušten je najvjernijim Hitlerovim pristašama – Juliusu Schreku (Hitlerovu tjelohranitelju i vozaču) i Josephu Berchtoldu (novinaru). U sastav te elitističke grupe primljeno je 12 ljudi koji su nosili smeđe odore jednake onima kakve je koristio SA. Glavna je razlika bila u crnim skijaškim kapama koje su imale bedževe i mrtvačke lubanje. Hitler je opisao svoje trupe kao „prvu grupu snažnih ljudi“, ne skrivajući zadovoljstvo što je pronašao odgovarajuće ljude za zaštitu vodstva stranke.

Nakon neuspjelog pokušaja puča Nacističke stranke u Münchenu 1923., Hitler je osuđen na zatvorsku kaznu. Aktivnosti stranke i SA zabranjene su, a Göring je pobjegao iz zemlje. Hitler je odlučio postavio Röhma za čelnika SA. On je uspješno zaobišao zabranu nad povjerenom mu organizacijom te je okupio njezine članove u novi pokret: Frontbann. Kada je Hitler prijevremeno pušten iz zatvora, članstvo koje je predvodio Röhm brojilo je 30 000 ljudi, naspram 2000 pripadnika SA prije izbijanja puča. Zabrinut iznenadnim povećanjem takve neobuzdane moći, Hitler je došao u sukob s čelnikom SA koji je napustio organizaciju krajem travnja 1925. godine.

Zadovoljan djelovanjem pripadnika Udarnih trupa tijekom neuspjelog puča, Adolf Hitler odlučio je u travnju 1925. godine formirati postrojbu tjelesnih stražara. Organizacijski poslovi oko izgradnje te elitne grupe pretorijanaca, lojalnih Hitlerovih pristaša, povjereni su Juliusu Schrecku. Samo je osam ljudi regrutirano u tu pretorijansku gardu na samom početku, a svi članovi pripadali su nekadašnjim Udarnim trupama. Prihvaćen je Göringov prijedlog kojim se ta pretorijanska garda nazvala Schutzstaffel (SS, hrv. Zaštitni odred). Prijedlog bio je inspiriran zrakoplovom kojim je letio sam Göring tijekom svog službovanja u elitnom Richthofenovu eskadronu iz Prvog svjetskog rata. Schreck je uveo određene smjernice jer je želio pojačati elitni status nove postrojbe. Zaštitni odred (ili kraće SS) trebao se popuniti izborom grupe ljudi i časnika za svaki okrug. Iznimku je predstavljao samo Berlin, gdje je dopušteno utemeljenje SS-ove postrojbe dvaput veće od uobičajenih. Proveden je drukčiji izbor koji je obuhvaćao samo ljude “razboritih” navika i životne dobi između 25 i 35 godina. Morali su biti bez policijskog dosjea, imati dobro zdravlje i trebali su biti “robusne” fizičke građe. Najvažnije, svaki SS-ov regrut morao prisegnuti na bezuvjetnu lojalnost, ne Nacističkoj stranci, nego osobno Adolfu Hitleru!

Adolf Hitler pronašao je idealnog vođu SS-a tek u siječnju 1929. Naime, tada na čelo malobrojnog SS-a, tadašnjim SA-ovim odredima podređenog tijela, došao je Heinrich Himmler. Rodom iz Münchena, Himmler je potjecao iz ugledne katoličke obitelji. Iako premlad za vojničku službu (rođen 1900.), uz pomoć oca ušao u 11. pješadijski puk njemačke vojske kasne 1917., ali nije sudjelovao u borbi do završetka Prvog svjetskog rata. Röhma, kojeg je upoznao još za studentskih dana, pozvao ga je u stranku pa se Himmler 1923. pridružuje NSDAP-u. Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta u Münchenu i pronašao posao kao trgovac. Posao je ipak izgubio zbog nedopuštenog napuštanja radnog mjesta kako bi sudjelovao u Münchenskom puču 1923. godine. Nakon toga dobio je volonterski posao u NSDAP-u. Kada je uočena njegova predanost dužnostima, postavljen je za tajnika Gregora Strassera, a vremenom pruzima mjesto zamjenika vođe tada malog SS-a (Himmler je primljen kao član pod brojem 168).
Heinrich Himmler, kojeg su zbog njegovih naočala pogrešno smatrali blagim, osrednjim profesorom, postupno je stvorio i do neslućenih razmjera razvio Hitlerovu pretorijansku gardu – u crno odjevene pripadnike SS-a. Radeći u sjeni Röhma, koji je zapovijedao i SA-ovim i SS-ovim odredima, Himmler je bio slabo poznat izvan Bavarske, čak i u stranačkim krugovima. Kada je završio svoj naum, SS je vladao Njemačkom, a samo spominjanje njegova imena diljem okupirane Europe izazivalo je gotovo neviđenu stravu. Uspostava jednog tijela oružanih postrojbi unutar stranke bila je njegova zamisao.

Vojnici SS-a – rasa nordijskih ratnika heroja

Već od najranije dobi Heinrich Himmler bio je zadivljen poviješću nordijskih naroda i osobito kraljem Heinrichom (Henrikom) I. Taj je vladar uspješno obranio njemačke zemlje od slavenske invazije i izabran je za kralja Nijemaca 919. godine. Često se navodilo da je Heinrich Himmler sebe doživljavao duhovnom reinkarnacijom Heinricha I. Ujedno je Himmler bio očaran poviješću reda Teutonskih vitezova.

Osnovan potkraj 12. stoljeća, Red je pod vodstvom Velikog meštra, Hermanna von Salze, bio zadužen za kolonizaciju Germana. Gotovo 200 godina Teutonski su vitezovi širili njemačku kulturu i utjecaj u istočnoj Europi. Ipak, tijekom srpnja 1410. združena vojska Slavena sastavljena od Poljaka, Rusa i Litavaca porazila je Teutonce u Bitki kod Tannenberga. Nakon poraza pripadnika Reda, oživjela je legenda o njihovu viteštvu. Priče o hrabrim pothvatima Teutonskih vitezova bile su za mnoge Nijemce jednako važan dio kulturnog naslijeđa, kao što su za Engleze bile legende o kralju Arthuru i Vitezovima okruglog stola. Interes za srednjovjekovne legende o viteštvu Teutonaca nadahnuo je kod Himmlera romantičarski pogled na povijest germanskih naroda. Velik dio simbolizma njemačke vojničke pompe preuzet je iz njihove srednjovjekovne prošlosti. Primjerice, dizajn Željeznog križa, crni križ zaodjenut srebrom, bio je “inspiriran” oblikom križa koji je koristio Teutonski red. Crna i bijela, boje koje je koristio Red, postat će bojama Prusije, a poslije i SS-a. Himmler je nastojao uspostaviti novi Teutonski red od svog SS-a, kako bi proširio viziju germanske kulture diljem Europe.

Samo Nijemci pouzdanog podrijetla mogli su biti primljeni u njegov elitni SS koji je slavio drevne njemačke poganske obrede i običaje. U svojoj heraldici, SS je naširoko upotrebljavao drevno runsko pismo, a najznamenitije od svega bile su tzv. Sig-rune na SS-ovim zakrpama na ovratniku.
Bez obzira na to što Himmler nije ostavljao neki impresivni dojam svojom fizičkom pojavom, on se pokazao kao veliki organizator. Disciplina unutar SS-a stavljena je na prvo mjesto, osobe nepouzdanog karaktera isključene su, a od siječnja 1929. tražila se evidencija o „germanskom podrijetlu“ svakog budućeg člana SS-a, uključujući tri generacije. Zajedno s ideolozima nacizma, Alfredom Rosenbergom i ekscentričnim teoretičarem Richardom Walterom Darreom, prvi čovjek SS-a uveo je čak i pravila za vjenčanje pripadnika te elitne pretorijanske straže i njegove mlade. Ona su mu omogućila da uloži veto u slučaju da mlada nije mogla pribaviti dovoljno podataka o „arijevskom podrijetlu“. Poznato je da je prvi i najvažniji sastavni dio nacističke i SS-ove „mitologije“ bila – rasa.
Naravno, Himmlerova pravila nisu se odnosila samo na njega. Pošteđeni su i oni članovi SS-a koji su služili u njemačkoj vojsci tijekom Prvog svjetskog rata. Himmlerov koncept stvaranja elitnog SS-a bio je novi koncept, a temeljio se na podrijetlu kandidata, poštenju, razboritim navikama, dobroj fizičkoj kondiciji i iznad svega – odanosti. Potkraj 1929. članstvo SS-a sastojalo se od samo 1 000 pripadnika, a njihov broj utrostručio se sljedeće godine.

Misticizam SS-a

Toliko je intenzivno bilo Himmlerovo oduševljenje poganskom nordijskom i srednjovjekovnom njemačkom poviješću da je osnovao specijalni istraživački institut, čiji je predmet istraživanja uključivao značenje poganskih runa – runa koje su tvorile osnovu mnogih SS-ovih simbola. Himmlerov mističan stav prema svijetu bio je popraćen čvrstim vjerovanjem u prednosti homeopatske medicine, a bio je i vegetarijanac poput Hitlera. Te dvije stvari, uključujući astrologiju i okultizam, postale su “izvanrednim” predmetima istraživanja instituta. No, Himmlerov interes nije bio isključivo teoretski, nego i pragmatični. Primjerice, on je čitav sustav flaširanja i distribucije njemačke mineralne vode objedinio u visoko profitabilni SS-ov administrativni ekonomski odsjek.

Prvi čovjek SS-a bio je potpuno pragmatičan pri poslovanju s Vatikanom, unatoč njegovoj averziji prema svećenicima i najšešće neuspješnim pokušajima iskorjenjivanja odlaska pripadnika SS-a u Crkvu. Ironično, Himmler nije oklijevao kopirati ustroj i ritual Isusovaca te ih primijeniti na svoj SS. Paralele između Isusovaca i Himmlerova SS-a bile su toliko bliske da je Hitler nazivao Himmlera „moj Ignacije Loyola“, prema osnivaču Reda. Konačno, Himmler je čvrsto vjerovao u „arijsku rasu gospodara“, ali bio je i graditelj carstva te potpuno voljan napustiti svoja pravila kako bi postigao što veću moć i što jači utjecaj.

Reichsführer-SS-a Heinrich Himmler istodobno se zanosio svojim privatnim fantazijama, primjerice kada je obnovio stari dvorac Wewelsburg iz 1604. (okolica Paderborna). U tom dvorcu, danas poznatom kao „Crni Camelot“ ili „Sotonski Vatikan“, Himmler je postavio okrugli stol za kojim su trebali sjediti njegovi izabrani „vitezovi”, prema manirama Arthurove legende. U vrijeme Trećeg Reicha dvorac je postao reprezentativni i ideologijski centar SS-a. Heinrich Himmler kanio je ondje utemeljiti „centar novog svijeta“ nakon „konačne pobjede“. Umjesto kršćanstva, Himmler je želio uvesti neku vrstu pseudoreligije koja se trebala zasnivati na germanskoj baštini. Pseudoreligiozni obredi i rituali ocrtavaju svakodnevni život pripadnika SS-a. Wewelsburg je trebao postati kultni centar Himmlerove pseudoreligije. O misticizmu unutar SS-a možda najbolje svjedoči mozaik koji se nalazio na podu sjeverne kule u Wewelsburgu. Naime, riječ je o prikazu simbola ezoterične ili okultne konotacije. Prikaz se odnosi na Schwarze Sonne (hrv. Crno sunce) ili Sonnenrad (hrv. Sunčani kotač) čiji dizajn podsjeća na kopče (njem. Zierscheiben) kojima su se koristili pripadnici starog germanskog plemena Alemana. One su možda varijanta rimskih fibula, uključujući prikaze svastike koje su nosile franačke i alemanske žene na svojim remenima. Neki alemanski i bavarski primjerci u sebi imaju inkorporirani simbol svastike u samom središtu. Broj zraka na kopčama varira između brojeva pet i dvanaest. Profesor Goodrick-Clarke u svojoj knjizi „Crno sunce: arijski kultovi, ezoterični nacizam i politika identiteta“, objavljenoj 2002. povezuje dizajn mozaika i rane srednjovjekovne alemanske kopče. Također pretpostavlja da originalni artefakti imaju solarno značenje i tumači da taj dvanaesterokraki sunčani kotač potječe od dekorativnih diskova koje je koristila francuska vladarska obitelj Meroving iz ranog srednjovjekovnog razdoblja te pretpostavlja da on predočuje vidljivo Sunce ili njegove prolaze kroz mjesece jedne godine. Nadalje, upućuje na žustru znanstvenu raspravu o kopčama koja se vodi u nacističkoj Njemačkoj, dopuštajući mogućnost da su tvorci wewelsbuškog mozaika uistinu bili inspirirani tim povijesnim prethodnicima.

Odanost, disciplina i osobna čast te spremnost žrtvovanja vlastitog života postat će glavna misao SS-ova kreda. Moto SS-a, ugraviran na bodežu, koji je sam po sebi dio sveobuhvatne mističnosti, vodi do ključa SS-ova mentaliteta: “Mein Ehre heisst Treue.” („Odanost je moja čast.”) Ono što taj moto SS-a čini toliko neuobičajenim jest činjenica da se lojalnost odnosi na jednu osobu, Adolfa Hitlera, a ne na ustav ili državu! To je najbolje prikazano u SS-ovoj prisezi, koja će se u Waffen-SS-u polagati nakon temeljne vojne obuke kadeta. Njima je tada za nagradu prikazan bodež (novaci su morali platiti taj bodež) uz napomenu da je prisega polagana 20. travnja na Hitlerov rođendan.

Noć dugih noževa

Njemačka od ljeta 1933. nije imala nikakvih ustavnih odredbi koje bi sputavale Hitlerovu samovolju. Prepreke su nastajale samo u njegovoj stranci. Privatna vojska Nacističke stranke SA probijala se sve više u prvi plan. Njezini vodeći ljudi preuzeli su važne položaje u policiji i upravi, ali SA kao cjelina bio je poslušno sredstvo u rukama Ernsta Röhma. U njegovoj se organizaciji našlo dosta ljudi koji su računali na socijalno-revolucionarni dio nacističkog programa, zbog čega su strahovali da je Hitler previše sklon prema tradicionalno moćnim grupama u Njemačkoj: vojsci, aristokraciji (zemljoposjednicima) te industrijskim i financijskim magnatima. Kada je postao kancelar, Hitler je odlučio da je došlo vrijeme da se svijetu pokaže gdje leži prava snaga Njemačke. Istodobno, planirao je smanjiti prijetnju sigurnosti zemlje koju je činio Röhmov SA i na kraju umiriti strahove regularne vojske u njezinu pribojavanju od stvaranja nekakve „nove” vojske. Također, Hitler je uočio da je regularna vojska, a ne Röhmov SA, ključ kojim će se učvrstiti na vlasti.

Međutim, prije obračuna s Röhmom, Hitler je u travnju 1933. otvoreno iznio svoju nakanu generalu Freiherru Werneru von Fritschu (vrhovnom zapovjedniku kopnene vojske) i admiralu Erichu Raederu (vrhovnom zapovjedniku mornarice). Želio je da uz podršku vojske postane predsjednik jer se Hindenburgovo zdravstveno stanje prilično pogoršavalo. Za pruženu potporu vojske vlastitim nakanama, Hitler je ponudio suzbiti Röhmove ambicije, drastično smanjiti SA te zajamčiti kopnenoj vojsci i mornarici da će i dalje samo one biti nositelji oružja u Trećem Reichu, „novoj” državi u izgradnji.
Hitler je već sljedeće godine prekršio dogovor s vojskom i Himmlerovu SS-u dopustio osnivanje oružanih postrojbi koje će se formirati prema elitnom i modernom vojnom principu, o čemu će još biti riječi. Dotad, oružani pripadnici SS-ove organizacije pokazali su se poslušnim oružjem, spremnim bespogovorno i na najbrutalniji način sudjelovati u Hitlerovoj čistki 1934. godine. Potican od Himmlera i Göringa, Hitler je nevoljko odlučio djelovati protiv SA.

Svojim sudjelovanjem u nemilosrdnoj čistki, Reichführer Heinrich Himmler mogao se nadati da će oružani pripadnici SS-a preuzeti ulogu „vojničkog krila” stranke koju je dotad imao njihov patron SA. U lipnju 1934. Dietrichova Leibstandarte sudjeluje u uhićenju Röhma i vodstva SA-ovih odreda, pružajući pritom pratnju Adolfu Hitleru. Za to vrijeme ljudstvo SS-Totenkopfverbände1 (Odredi „mrtvačka glava“) osiguravalo je dodatnu podršku. Njih je predvodio Theodor Eicke, zapovjednik logora u Dachauu koji će poslije zapovijedati SS-ovom divizijom Totenkopf. Poslije podne 1. srpnja 1934. Eickeu je naloženo da konačno ukloni Röhma. Nakon žestoke argumentacije s upraviteljem zatvora, koji je isprva odbio izručiti Röhma Eickovoj straži, bivši policijski doušnik zajedno s dvojicom svojih ljudi dolazi do Röhmove ćelije i izvršava likvidaciju. Cijeli se događaj najčešće spominje pod nazivom „Noć dugih noževa“, a SS je tijekom te noći izvršio približno 1000 egzekucija nad pripadnicima SA-ovih odreda.

Nakon čistke, nacionalsocijalističko vodstvo razglasilo je kako je to bilo potrebno zbog državne sigurnosti jer je Röhm pripremao puč. Kada je u srpnju iste godine umro predsjednik države Hindenburg, njegovu funkciju preuzeo je Hitler. Na taj način on je i formalno dobio u ruke vrhovno zapovjedniištvo nad vojskom koja je odmah morala prisegnuti „vođi i državnom kancelaru“.
Time je u Njemačkoj 1934. nacizam ostvario potpunu pobjedu. Nacistički je vođa postao svemoćni gospodar, diktator. Sve političke stranke (osim vladajuće) ubrzo su zabranjene, građanske slobode ukinute, broj zatvora povećan, a osnivani su i koncentracijski logori. Potkraj 1933. bilo ih je više od pedeset. Ubrzo nakon završetka afere s Röhmom i njegovim SA-ovim odredima, Hitler je logore povjerio odredima SS-a. Straže su povjerene isključivo pripadnicima odreda SS-Totenkopfverbände, regrutiranima među najfanatičnijim nacističkim elementima. Pripadnici tih odreda služili su 12-godišnji rok i nosili su na bluzama crnih odora mrtvačku glavu i kosti. Zapovjednik prvog SS-ova odreda Totenkopfverbände i prvi zapovjednik logora Dachau Theodor Eicke imenovan je tada zapovjednikom svih koncentracijskih logora.

SS nakon obračuna 1934.

Osiguravši postrojbe za smaknuća tijekom krvavog obračuna, Himmlerov SS pokazao se točno onakvim kako je Hitler predviđao. Od tada (26. srpnja 1934.), Reichsführer-SS-a Heinrich Himmler i njegova organizacija odgovarali su samo Hitleru i postali su dominantna snaga u Nacističkoj stranci. Ubrzo je ta discipliniranija formacija postala moćnija nego što je SA ikad bio i “uspjet će”, kao suparnik regularne vojske, u onom u čemu SA nije „uspio”. Novom utemeljenom neovisnošću Heinrich Himmler razvijao je dalje SS i uspostavio nekoliko novih odjela unutar već postojeće organizacijske strukture. Himmler je tako uspostavio SD-Sicherheitsdinst koji je trebao djelovati kao služba sigurnosti Trećeg Reicha. SS-ova organizacija proširena je 1936. godine kako bi uključila cjelokupnu njemačku policijsku službu, koja je prvi put u njemačkoj povijesti ujedinjena za cijeli Reich. Himmler je kao šef njemačke policije od 16. travnja 1936. reorganizirao njezine pripadnike, koji su potom raspoređeni na redarstvenu (njem. Ordnungspolizei) i siguronosnu policiju (njem. Sicherheitspolizei). Potonja je dalje podijeljena na kriminalističku (njem. Kriminalpolizei) i tajnu policiju (njem. Geheimstaatspolizei), poznatiju kao Gestapo. Svi ti elementi, nazvani Allgemaine-SS (hrv. Opći SS), bili su ujedinjeni u RSHA (Glavni ured Reicha za sigurnost) kojim je upravljao Reinhard Heydrich.

Bez obzira na brzi rast Himmlerova Crnog reda, oružani SS nakon krvave čistke bio je malobrojan, što nije u potpunosti zadovoljilo ambicioznog Himmlera. Dakle, od pripadnika Leibstandarte i Eickove straže koncentracijskih logora te od pripadnika „Odreda za političke svrhe” (njem. Politische Bereitschaft) koji su bili stacionirani u ključnim gradovima, snaga oružanog SS odgovarala je veličini pukovnije. Ubrzo će ponovno nastupiti promjene budući da će Hitler dopustiti Himmleru uspostavu organizaciju SS-Verfügungstruppe.

2. dio serijala https://povijest.hr/serijali/waffen-ss-na-putu-u-rat/

3. dio serijala https://povijest.hr/serijali/waffen-ss-isprepletenost-s-beskrupuloznim-i-sustavnim-zlocinima-3-dio/

Komentari