Piše: Hrvoje Spajić
Ovaj dio posvećen je tihom sukobu između Hitlera i visokih redova vojske oko toga tko ima ekskluzivno pravo predstavljati vojnu silu nove nacističke Njemačke. Pripada li to pravo pripadnicima novouspostavljene organizacije poznate kao SS-Verfügungstruppe odnosno SS-VT (hrv. raspoložive postrojbe) ili pripadnicima tradicionalne regularne vojske?
Uloga oružanog SS-a
Mnogi suvremeni autori poistovjećuju njemačke oružane snage s nacističkom vojskom. Takvo je poistovjećivanje bilo politički nužno tijekom Drugoga svjetskog rata, ali je daleko od stvarnosti. Glavnina vojnog osoblja bila je iznimno jaka osjećaja dužnosti prema jednoj zemlji, a ne stranci, što je uvijek brinulo Hitlera. O nacističkoj vojski u pravom se smislu može govoriti samo ako ju se definira kao militarističku organizaciju sastavljenu od stranačkih članova. Jurišni odredi paravojna su organizacija i kao takvi neispunjavaju potpuno navedenu definiciju. S druge strane, borbene SS-ove postrojbe (njem.Waffen-SS) odnosno prvobitnaSS-Verfügungstruppe (SS-VT) po tom su kriteriju nacistička vojska u pravom smislu. Kasnije je došlo do promjena u borbenimSS-ovim postrojbama kao što je pristupanje stranih dobrovoljaca koji nisu pripadaliNSDAP-u.
Hitlerovo mišljenje o utemeljenjuSS-VT-a najvidljivije je iz razgovora koji je 1934. vodio s vođomSS-a Himmlerom: „U našem Reichu u budućnostiSS i policija posjedovat će potreban autoritet kod građana samo ako budu imali vojnički karakter. Putem njihova prošlog iskustva slavnih vojničkih događaja i njihove sadašnje edukacije odNSDAP-a, njemački je narod stekao takav vojnički mentalitet tako da debeli srdačni policajci koji imaju istaknute čarape na nogama tijekom weimarske ere ne mogu više zadobiti autoritet. Zbog toga će za našSS i policiju biti potrebno da se u njihovim vlastitimzasebnim postrojbama dokažu na bojišnici isto kao i armija…“
Hitler u svom javnom djelovanju nije bio toliko otvoren o ulozi namijenjenoj oružanom SS-u, ponajprije zbog stava regularne vojske glede tradicionalna prava jedinog nositelja oružja u zemlji. Zbog toga je Adolf Hitler u javnosti isticao da jeSS-ova „prvobitna i najvažnija dužnost služiti kao zaštitnikFührera.“ Godine 1935. Hitler je proširio osnovnu zadaću oružanogSS-a kada je počeo govoriti o priključenjuSS-VT-a vojski tijekom rata. S druge strane, Heinrich Himmler nije bio zadovoljan time i 1936. izjavio je da je ulogaSS-a „osigurati sigurnost Njemačke iznutra isto kao što jeWehrmacht jamčio zaštitu časti, gospodstva i mir Reicha izvana.“ Budući da su te dvije izjave bile potpuno kontradiktorne, Hitler je bio prisiljen razjasniti situaciju (ponajprije pod pritiskom iz redova vojske). Godinu dana prije izbijanja rata, 1938., zapisao je da ćeSS-VT imati dvije namjene tijekom nacionalne opasnosti: bit će odgovoran vrhovnom zapovjedniku armije i „bit će tada podređen isključivo vojnom pravu i instrukcijama; politički, međutim, on će ostati branšaNSDAP-a“, dodajući da „kod kuće, u skladu s mojim instrukcijama, on će biti pod zapovijediReichsführera-SS-a, odnosno Himmlera.“
SS-Verfügungstruppe (SS-VT)
Visoki vojni krugovi smatrali su jurišne odrede svojim glavnim suparnikom, željeli su ih marginalizirati i ne dopustiti stvaranje neke nove vojske. Iako je Hitler bespogovorno udovoljio tim zahtjevima vojske obračunavši se s vodstvomSA, istovremeno dopušta Himmleru da uspostavi paralelne oružane postrojbe. U rujnu 1934. uspostavljena jeSS-Verfügungstruppe (hrv. raspoložive postrojbe) spajanjem triju formacija postojećihodreda za političke svrhe.Od tada je svaki od njih bio velik poput pukovnija koje su bile organizirane prema vojnom principu, a armija je mogla birati koga će primiti u svoje redove. Kada je shvatila da će morati sniziti kriterije tijekom novačenja u vlastite redove (jer je trebalo zadovoljiti određene zahtjeve) i uvidjela da oružaniSS nameće visoke ulazne standarde, vojska je odredila kruta ograničenja za broj osoba poželjnih za nacionalnu službu, a kojima će biti dopušteno da se pridružeSS-u. Situacija je samo djelomično poboljšana kada je Hitler počeo financiratiSS preko policijskog proračuna i dao vojski više novčanih sredstava na raspolaganje. Također je od novačenja izuzeo pripadnike različitih branšiSS-a te ih osposobio da se dobrovoljno prijave za borbene formacije. Međutim, to je ostala neriješena situacija sve do kraja rata.
Vojna služba uvijek je imala visok status u njemačkome društvu, a vojna karijera bila je poprilično perspektivno zanimanje. Pritom je sveprisutna Göbbelsova propaganda znatno utjecala na stavove njemačke mladeži o službi u vojnim SS-ovim postrojbama. Himmlerovi vojnici predstavljeni su njemačkoj javnosti kao njezina vojnička elita. OrganizacijaSS, kao što je navedeno, postupno je postala najznačajnija i najutjecajnija institucija nacističke Njemačke. Mladi su ljudi uvidjeli da nacionalsocijalistički režim naočigled podiže Njemačku iz bijede, obnavlja ponos i samopoštovanje njemačkog naroda. Stoga nije začuđujuće što su podržavali ideale režima, ne vidjevši pritom tamnu stranu nacizma.
Dvije su osnovne razlike između dobrovoljaca prijavljenih za oružani SS i onih prijavljenih za vojsku. Iako su fizički zahtjeviSS-a bili visoki zbog naporne obuke, bili su prosječni, čak i ispodprosječni, oni zahtjevi koji su se odnosili na obrazovanje novaka. Približno polovina novakaWaffen-SS-a primila je minimalno obrazovanje, a kandidati za časnike imali su u osnovi mnogo niže akademske kvalifikacije u odnosu na njihove kolege iz kopnene vojske. Time se težilo učiniti ih podložnijima čvrstoj disciplini i ideologijskoj indoktrinaciji. To nije bilo nužno u ostalim branšamaSS-a koji je privukao visok postotak vrlo sposobnih činovnika i pravnika te pripadnika aristokracije.
Druga razlika između armijskih kandidata i novaka Waffen-SS-a sastojala se od toga da je većina regruta Himmlerove oružane organizacije dolazila iz ruralnih područja, dok su glavninu armijskih redova činili stanovnici gradova. To se na prvi pogled može činiti nevažnim, ali uvjeti seoskog života u Njemačkoj tijekom prve polovine 20. stoljeća bili su mnogo primitivniji u odnosu na današnje uvjete. Uskoro je postalo očito, osobito u Rusiji, da je većina ljudstva divizijaWaffen-SS-a dobro podnosila teške uvjete na bojnom polju i da su bili bolje pripremljeni za život na otvorenom. To se pokazalo značajnom prednošću na bojištu.
Ulazni standardi
Prije nego što su ratne prilike utjecale na smanjenje broja ljudstva dostupnog za Waffen-SS, novaci za oružaniSS morali su zadovoljiti striktne fizičke i moralne zahtjeve. Zbog nacističke ideologije i ideje o superiornosti germanske rase poseban kriterij bilo je porijeklo novaka. Svakako su najrigorozniji kriteriji postavljeni kandidatima postrojbeLeibstandarte.
Zapovjednik te postrojbe (do 1944.), Josef Sepp Dietrich, želio je imati više članova zrelije dobi, a manje školaraca, te su zbog toga novačeni oni u dobi između 23 i 35 godina. Od novaka se zahtijevalo da budu visoki barem 180 cm i u izvanrednoj fizičkoj kondiciji. Nisu primali onoga tko je imao policijski dosje, a morao je dokazatiarijsko podrijetlo. Sve dok nije postalo potrebno da se nadomjeste gubici njegove postrojbe, Dietrich je odbijao svakog kandidata ako je imao jedan pokvaren zub. Bio je odlučan u tome da njegova postrojba bude najjača, najspremnija i visoko disciplinirana jedinica uFührerovoj službi. Korespondencija sa sada starim preživjelim pripadnicima te elitne postrojbe svjedoči da oni još uvijek čvrsto vjeruju da su to uistinu i bili. Sve do samoga krajaLeibstandarte je u svoje redove privlačila onenajbolje dobrovoljce prijavljene za ulazak uWaffen-SS.
Početno novačenje u oružani SS trajalo je 4 godine zaobične vojnike, 12 za dočasnike i 25 za časnike. Kandidatima je dopuštena prijava za časnike zadužene za obuku tek nakon najmanje dvije godine službe (od toga su izuzeti svi oni koji su imali prethodnog iskustva u vojski, kao što je to bio slučaj Paula Haussera). Bez obzira na tu dugoročnu obvezu pripadnika oružanogSS-a te unatoč teškim fizičkim i psihičkim kriterijima te zahtjevima koji su se odnosili na podrijetlo, dobrovoljaca nikad nije nedostajalo. Ipak, od samog je početka unutar oružanogSS-a nedostajalo borbeno iskusnih viših časnika, što se pokazalo odlučujućim čimbenikom zbog kojeg jeWaffen-SS tijekom kampanje na Zapadu 1940. pretrpio velike gubitke.
Vojni trening
Temeljna obuka izvodila se u centrima za formiranje i obuku postrojbi, izvan gradova u kojima su bile smještene pukovnije. Nakon toga kandidati za časnike odlazili su u Bad Tölz ili Braunschweig poznatima po časničkim školama (njem. SS-Junkerschule) koje su bile opremljene svijetlim i prozračnim barakama te učionicama. Težeći štoboljem uvježbavanju ljudi koji su se pridružili oružanomSS-u, Haussera su podržala dva iskusna časnika: Felix Steiner i Cassius Freiherr von Montigny.
Steiner je služio kao časnik u udarnim trupama (njem. Stosstruppe) tijekom Prvoga svjetskog rata i želio je oružaniSS prožeti istim stilom i poletom. U sastavu tih trupa borile su se male grupe dobro naoružanih dobrovoljaca koji su ustvari izravni prethodnici današnjih specijalnih postrojba. Oni su bilipravo lako pješaštvo i postat će grenadiriWaffen-SS-a. Nosili su oružje, streljivo, čuture, poljske odore i nisu bili opterećeni teškom opremom. Steiner je smatrao da takav stil ratovanja treba preuzeti oružaniSS sastavljen od profesionalnih boraca.
Kapetan jedne njemačke podmornice iz Prvoga svjetskog rata, koji se poslije pridružio organizaciji Totenkopfverbände, imao je iste ideje o disciplini pripadnika oružanogSS-a. Zajedno sa Steinerom želio je stvoriti borbenu snagu sastavljenu od ljudi koji će biti snažni, nemilosrdni i visokodisciplinirani, što im je bilo jednako važno. To su i proveli u velikoj mjeri, iako se pokazalo da je nedostajalo ponajviše discipline. Uz potpunu nepromišljenost i bešćutni nemar prema ljudskom životu to je dovelo do brojnih zločina.
Program obuke razvijen za pukovnije Deutschland i Germaniu općenito su pratili pripadniciLeibstandarte. Zbog njezinih ceremonijalnih i zaštitničkih dužnosti ta je postrojba imala posla okopljuvanja i glancanja, što im je priskrbilo nadimakvojnici asfalta. Isti program obuke manje-više prošli su pripadniciTotenkopfverbände kada je Theodor Eicke počeo navedenu promjenu jednog dijela organizacijeTotenkopfverbände u diviziju Totenkopf.
Svakodnevna rutina
Vojnička svakodnevica započinjala je u 6:00 sati kada su novaci prolazili sat lagane tjelovježbe prije doručka. Nakon toga bi skinuli sportsku vojničku odjeću i navukli radnu ili službenu odoru, ovisno o svakodnevnom programu. Od svih aspekata obuke najveća pažnja pridavana je rukovanju oružjem. Novaci su najprije morali naučiti rastaviti, očistiti i ponovno sastaviti oružje. To su vježbali u učionicama pri čemu se instruktor služio velikom zidnom kartom, na kojoj se nalazio prikaz oružja u trenutku ispucavanju zrna, da bi objasnio funkcioniranje svakog dijela. Tada bi ljudi vježbali na vlastitu oružju uvježbavajući postupak rastavljanja i sastavljanja sve dok to ne bi mogli izvesti zavezanih očiju. Kada bi to svladali, učili su kako otkloniti moguće blokade i popraviti jednostavna oštećenja na oružju. Zatim su upućeni na streljanu gdje su vježbali gađanje. Onaj tko se pokazao plašljivim na oružje ili jednostavno nije pokazao sposobnosti gađanja, prebačen je na druge zadatke (administrativni poslovi, vozači, kuhari, signalisti i sl.).
Kada su dovoljno upoznali oružje kojim će rukovati, počeli su učiti jurišnu pješačku tehniku jurišajući (noseći bajunete) na vreće napunjene pijeskom. Instruktori su naglašavali agresivnost, brzinu i okrutnost pri napadu uz nakanu da pobijede što prije, a žrtava bude što manje. Na kraju su kvalificirani instruktori podučavali tehniku nenaoružane borbe, a kada su ljudi bili dovoljno vješti da vježbaju jedan na drugome bez nanošenja ozljeda, imitirali su pravu borbu koristeći puške i bajunete.
Boksanje je također bilo važan dio nastavnog programa jer su težili pojačavanju agresivnosti. Nakana se sastojala u tome da se prevlada početni strah od ozljeda i učili su ih da je najbolji način izbjegavanja takvog scenarija taj da čovjek prvi zada udarac protivniku. Različiti sportovi imali su glavnu ulogu u programu obuke Waffen-SS-a, mnogo veću nego u vojski. Svi oblici sportskih igara i atletike bili su poželjni ne samo zbog relaksacije nego i kao dio obuke da bi radili na fizičkoj kondiciji i refleksima. Neprestano su prolazili iste rute, trčali noseći punu opremu i bez nje da bi razvili izdržljivost i otpornost.
Od ostalih aspekata obuke valjalo bi još istaknuti da se ona izvodila na dotad neviđenoj razini i u nevjerojatno realnim uvjetima. Novaci su tijekom uvježbavanja bili izloženi pravoj puščanoj vatri u strogo kontroliranim uvjetima. Kada su kopali rovove, svaki regrut morao je voditi računa o kvaliteti svog posla jer bi preko rova prelazili pravi tenkovi. Takvim se metodama jačala i psihička izdržljivost vojnika, a oni koji su se plašili ili ne bi izdržali morali su prekinuti obuku.
Za razliku od Wehrmachta gdje su vladale tradicionalne metode obuke, u centrima za obukuSS-ovih vojnika isticali su važnost kolegijalnosti i poštovanja među činovima. Nijedan časnik nije zahtijevao od svojih ljudi da učine ono što on sam ne bi mogao. Tijekom rata SS-ovi časnici doživjet će vrlo velike borbene gubitke prvenstveno zbog njihove praksevođenja na bojišnici. Pri obraćanju podređenih nadređenom izbačena je uvriježena riječHerr (hrv. gospodin). Time su nastojali učvrstiti zajedništvo i predanost istim ciljevima, a pritom ne narušiti strogost i disciplinu. Osjećaj međusobne povezanosti i povjerenja poticali su i time što osobni ormarići vojnika nisu bili zaključani.Nakon završetka jutarnjeg posla vojnicima bi bio poslužen topli objed, a potom bi počeli čistiti barake, čizme, odore i baviti se drugim svakodnevnim poslovima. Potom su slijedile daljnje vježbe na otvorenom. Navečer su mogli čitati, slušati radio, pisati pisma, kartati se ili igrati šah koji je postao posebno popularan (da bi razvili logičan način razmišljanja i tzv. mentalnu fleksibilnost).
Ideologijska indoktrinacija
Za razliku od pripadnika vojske ljudi u oružanom SS-u morali su pohađati obvezna predavanja koja su održavana najmanje tri puta tjedno.Hranjeni su informacijama o politiciNSDAP-a i intezivno indoktriniranifilozofijom SS-a. Posebno mjesto zauzimala je teorija o rasnoj superiornosti prema kojoj su oni bili ti koji će vladati nad tzv. podljudima (njem.Untermensch) Slavenima i Židovima (Romi, slobodni zidari i komunisti također su kvalificirani kaoUntermensch). U svom tipičnom obraćanju trupama početkom operacije kodnog nazivaBarbarossa, odnosno invazije na Rusiju u lipnju 1941., Himmler je rekao: „Kada se vi, moji ljudi, budete borili tu na istoku, vi ćete podržavati istu onu borbu protiv istepodljudskosti, istih inferiornih rasa koje su se jednom pojavile pod imenom Huna, drugi put – tisuću godina poslije – u vrijeme kralja Henrika i Otta I. pod imenom Mađara, idući put pod imenom Tatara, i zatim pod imenom Džingis kana i Mongola. Danas se oni pojavljuju kao Rusi pod zajedničkom političkom zastavom boljševizma.“ Ironično, tisuće tihpodljudi, osobito iz baltičkih zemalja i Ukrajine, nedugo nakon toga pridružit će se redovima SS-a.
Cilj ideologijskih predavanja bio je uvjeriti ljude u njihovu sudbinu misionara novog, arijevskog poretka koji će na kraju zavladati svijetom. Bili su u potpunosti indoktrinirani nacističkom filozofijom da bi imali razlog zbog kojeg će se boriti. Dok su mnogi vjerovali ili su počeli vjerovati u taj svojevrsnicredo, drugi su vjerovali da se bore za to da zemlja ponovno postane jaka. Ti čimbenici te osobna prisega vjernosti Hitleru objašnjavaju gotovo suicidalnu odlučnost i hrabrostWaffen-SS-ovih vojnika, a jednako tako i njihov nevjerojatan prijezir prema smrti. Nekolicina ih je primljena u Himmlerovu ekscentričnu pseudosrednjovjekovnu mitologiju.
Zanimljivo je dodati da su pripadnici Waffen-SS-a gotovo jednako priželjkivaliTotenkopfring kao i Viteški križ. SrebrniTotenkopfring imao je kostursku glavu na svojoj prednjoj strani i runske simbole oko svog obruča za koji se pretpostavljalo da će pojačatipsihičke germanske kreposti u nositelju tog prstena. To nije bilo vojničko odlikovanje, nego Himmlerova osobna nagrada za službu.
Rat kao najvažniji instrument međunarodne politike
Za nacionalsocijalizam i politiku Trećeg Reicha rat će postati ne samo važan instrument međunarodne politike nego donekle i aktivnost u kojoj čovječanstvo opravdava svoje postojanje. Naime, nakon niza uspješnih vanjskopolitičkih poduhvata Trećeg Reicha (Anschluss u ožujku 1938. i pripajanje Sudeta u rujnu 1938. te daljnje komadanje Čehoslovačke) koji nisu izazvali nikakvu važniju reakciju Velike Britanije i Francuske (iako je time bitno narušen versajski poredak i uvelike umanjen njihov političko-gospodarski interes te utjecaj u Europi), Adolf Hitler svoj pogled upire na istočnog susjeda Poljsku.
Godine 1926. maršal Pilsudski, heroj revolucije 1918., organizirao je marš na Varšavu i uveo diktaturu. Jedno od njegovih posljednjih djela prije smrti 1935. bilo je potpisivanje ugovora o nenapadanju s Hitlerom. Nakon smrti Pilsudskog Poljskom je vladala mala grupa “pukovnika”, vođa njegove Poljske legije koja se borila protiv Rusije u Prvome svjetskom ratu. Vanjska je politika dospjela u ruke pukovnika Józefa Becka i bila je izrazito pronjemačka. Ipak, kad je Führer primio poljskog ministra vanjskih poslova u siječnju 1939., ovaj nije vidio mogućnost za sporazum kakav je Hitler želio. Hitler je, naime, planirao spojiti Istočnu Prusku s Trećim Reichom autoputom i željeznicom (Koridor), dok bi zauzvrat Njemačka poštivala garancije poljskih granica narednih 20 godina.
Poljski odnosi s njezinim istočnim susjedom bili su podjednako loši od 1920. kada je Poljska napala Rusiju. Poljska je u ratu pomakla svoju istočnu granicu za 241 km istočno od etnografske Curzonove linije. Kada su, naime, za vrijeme Poljsko-sovjetskog rata 1920. Poljaci došli u težak položaj, britanski ministar vanjskih poslova Curzon (1919. – 1924.) notom je sovjetskoj vladi zatražio da se zaustavi neprijateljstvo i kao granicu između Poljske i Rusije prihvati linija: Grodno-Jalovka-Nemirov-Brest-Litovsk-Dorogusk-Ustilug-Krylov, zapadno od Rave do Ruske i istočno od Przemyśla na Karpate. Ta je granica kasnije prozvana Curzonovom linijom. Kada se zatim situacija izmijenila u korist Poljaka, oni su prešli tu liniju čime je granica pomaknuta dalje na istok.
Okupacijom Češke i Moravske od strane Trećeg Reicha Poljska se našla ugrožena s juga. Hitlerovi su zahtjevi istaknuti kao uvjet za daljnje prijateljske poljsko-njemačke odnose poljskom veleposlaniku Jozefu Lipskom koji je 21. ožujka 1939. posjetio Berlin. Nakon njemačke okupacije Memela (Litva) 23. ožujka 1939. u Poljskoj je uvedena djelomična mobilizacija. Svojim povratkom u Berlin 26. ožujka 1939. Lipski je predao odgovor svoje vlade kojim su odbačeni njemački zahtjevi. Njemački ministar vanjskih poslova upozorio je poslanika na “moguće posljedice”. U Donjem domu 31. ožujka 1939. Chamberlain je izjavio da će Britanija i Francuska potpomoći poljsku vladu u slučaju agresije na Poljsku. Britanski premijer odlučio se na taj korak iako je znao za krajnje nepovoljan strateški položaj Poljske i njezinu zastarjelu i slabu vojnu silu. U svojem govoru pri porinuću bojnog broda Tirpitz 1. travnja 1939. Hitler je iz taktičkih razloga izjavio da će Treći Reich prihvatiti svako nepridržavanje anglonjemačkog sporazuma ako ga se Britanija više ne bude htjela držati. Međutim, svoje prave nakane njemački je diktator pokazao dva dana poslije kada je izdao strogo povjerljivu direktivu oružanim snagama kojom su imale započeti vojne pripreme protiv Poljske (slučaj Weiss). Već 3. travnja 1939. Hitler je pridodao nove direktive slučaju Weiss naređujući da pripreme treba obaviti tako da se operacija može provesti počevši od 1. rujna 1939.
Daljnji pregovori između Berlina i Varšave nisu urodili plodom ponajprije zbog nepopustljivosti Trećeg Reicha u njegovim zahtjevima. Pregovori u kojima jedna strana formulira zahtjeve, a druga ih je neizmijenjene obvezna prihvatiti, i nisu neki pregovori već ultimatumi. Na taj način rat se nije dao izbjeći i 1. rujna 1939. oružje je zamijenilo diplomaciju. U to vrijeme oružana sila Trećeg Reicha bila je, možda, najspremnija za rat u Europi. Malobrojnoj SS-Verfügungstruppe organizaciji pružila se prigoda da u ratnim uvjetima pokaže svoju borbenu spremnost zahvaljujući kojoj će njezini pripadnici postati jednim od najtvrdokornijih protivnika na bojišnicama Drugoga svjetskog rata. U službi politike koja nije sprječavala zločin, već ga poticala, oružani pripadnici SS-a počinili su brojne i strašne zločine čak sustavne prirode zbog koje je SS nakon rata na suđenju u Nürnbergu proglašen zločinačkom organizacijom, a krivnje su izuzeti samo prisilni unovačeni članovi nakon 1943. godine.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]GRUPPENFUHRER PAUL HAUSSER rođen je 1880., a umirovljen 1932. kao pripadnik Reichswehra. Prvog listopada 1936. utemeljen je SS-Verfügungstruppe Inspektorate kako bi nadgledao upravu i vojne vježbe borbenih postrojbi SS-a. Hausser je postavljen na čelno mjesto tog Inspektorata, pokazavši se kao odličan izbor za tu zadaću. Zatim je preuzeo zapovjedništvo nad I. SS-ovim oklopnim korpusom (Harkov 1943.) i Skupinom armija B na Zapadu u kolovozu 1944. Ranjen je dok je predvodio odvažan napad kojim je trebalo zadržati prolaz kroz koji su se povlačile njemačke trupe iz tzv. džepa kod Falaisea. Njegovi ljudi od milja i poštovanja nadjenuli su mu nadimak “Papa“.[/box]
1.dio serijala https://povijest.hr/serijali/waffen-ss-1/
3. dio serijala https://povijest.hr/serijali/waffen-ss-isprepletenost-s-beskrupuloznim-i-sustavnim-zlocinima-3-dio/
