Iako se počesto događa da “štakori” pobijede na sudu jer si mogu platiti dobre odvjetnike, ovdje ćemo pisati o jednom sudskom sporu koji se vodio protiv štakora. Ako vas zanima kako je do toga došlo, pod uvjetom da se ovo suđenje uistinu i odigralo, zavirite u tekst koji slijedi.
Farsa u sudnici
U srednjem vijeku, ali i kasnije procesi protiv životinja nisu bili rijetkost. Bila je to prava farsa. No, postojale su dvije osnovne vrste suđenja životinjama, na jednoj strani su bile domaće životinje koje su išle pred svjetovni sud, a na drugoj štetočine koje su završavale na crkvenom sudu. Životinje na svjetovnom sudu bi bile dovedene u sudnicu, a potom ubrzo osuđene i po kratkom postupku likvidirane. Ove druge su bile anatemizirane odnosno osuđene na vječno prokletstvo.
Priča koju danas donosimo izgleda ovako. Štakori su uništili usjeve negdje u trećem desetljeću 16. stoljeća u okolici francuskog grada Autuna koji se smjestio u vinorodnoj Burgundiji. Nakon toga slučaj je završio na sudu nadležnom za štetočine, što znači da je dodijeljen crkvenoj jurisdikciji. Iako je Burgundija poznata po vinu područje uokolo ovog grada, nije bilo pogodno za uzgoj vinove loze te je tu bilo usjeva privlaćnih glodavcima, kao i podosta stoke.
Pogled na katedralu u Autunu. Fotografija: Wikipedia
Suđenje počelo bez štakora
Ovdje se već krajem 15. stoljeća sudilo i puževima, a sada su na red došli štakori. Štakorska gozba je, navodno, razljutila seljake, a kako su nezadovoljni seljaci uvijek bili potencijalna prijetnja za više društvene slojeve jer su mogli dovesti do nemira odlučeno je da se stvar mora riješiti. Bila je tu od početka prisutna i premisa da je u svemu tome prste imao i sam nečastivi. Prema većini znanstvenika, koji se bave ovom tematikom štakori su doista završili na sudu. Na sudu je prvo tužitelj iznio optužbe za njihove zločine vezane uz krađu i uništavanje usjeva, a namjesnik biskupa je zatražio njihovo izopćenje. No, štakori kao štakori uvijek nađu svoj put, pa su tako dobili vraški dobrog odvjetnika Barthélemya de Chasseneuza i suđenje je počelo. Naravno, oni se nisu pojavili pred sudom jer im je bilo nemoguće uručiti sudski poziv. Sudac se složio s tim da “nisu pravovremeno dobili poziv na suđenje zbog vrlo raštrkane lokacije njihovih domova” i suđenje je dobilo novi termin.
Novo suđenje i nova odsutnost štakora
Nakon toga je novo suđenje stalno najavljivano, valjda kako bi za to “saznali i sami optuženici”. Kada je zakazano drugo suđenje, odvjetnik je dobro proučio zakon pa je njihovo novo nepojavljivanje obrazložio činjenicom da nisu mogli doći na suđenje jer su bili suočeni sa smrtnom opasnošću od mačaka koje se posvuda kreću. Tadašnji je zakon oslobađao optuženike koji zbog životne opasnosti nisu mogli doći na sud. Jednom riječju štakori su imali odličnu obranu odvjetnika koji je očito želio sačuvati svoju dobru reputaciju jer je u tom trenutku već skoro dva desetljeća bio odvjetnikom u Autunu, pa se svojski potrudio osloboditi svoje “klijente”.
Barthélemyj de Chasseneuza je 1525 dobio je odvjetnički posao u Dijonu, pa se ovaj slučaj ako se uistinu i dogodio zbio negdje u prvoj polovici 20-ih godina 16. stoljeća. Iz toga proizlazi da je slučaj sa štakorima ovom vraški dobrom odvjetniku poslužilo kao odskočna daska za daljnje napredovanje. Pitanje istinitosti ovog suđenja ostavljamo pravnim povjesničarima na daljnje razmatranje…
Piše: Sonja Kirchhoffer
