Margie Velma Barfield: Baka osuđena na smrt! (1. dio)

Biografija slobodno prepričana u prvom licu

Zovem se Margie Velma Barfield. Moj je status serijski ubojica, a ako možemo govoriti o kategoriji zločina, svrstali su me u trovačicu, zbog toga suosjećam sa svojom, malo starijom, kolegicom Guliom Tofanom. Što se tiče broja žrtava, pripisuju mi ih pet do sedam, a ja to neću potvrditi ni opovrgnuti, neka si misle, za jednog ili dva. Aktivna sam bila, po pitanju trovanja, između 1969. i 1978. godine. Uhitili su me 13. svibnja 1978. godine, a uvijek sam smatrala da mi broj 13. nije nesretan broj, ali kao i u većini stvari sam pogriješila. Datum rođenja toliko je bio davno da ga se vise ne sjećam, a tko se zapravo sjeća svog rođenja. Uglavnom dovoljno je da kažem da me zovu baka, baba, kako nekome odgovara…

Ono kada umreš pa živiš gore isti život, ali vječno!

Pišem ovo 2. studenog 1984. godine, zašto pišem jer sam u zadnjih godina ponovno postala religiozna i sada osjećam potrebu da se ispovijedam. Jedno duže vrijeme sam “okrenula leđa Bogu”, ali od kada sam u zatvoru ponovno sam ga pronašla. Ova je ispovijed za one koji misle da je lako definirati i napraviti razdjelnicu gdje netko prestaje biti žrtvom i čovjekom, a onda postaje nešto drugo, recimo čudovište. Kako god, da ne ulazim u duge i, za moj ukus, prezamršene filozofske rasprave krenimo na stvar. Život mi je bio jednom riječju veliki cirkus, a sada je, čini se, došao do završne točke. Napisala sam brojne žalbe, nakon što sam osuđena na smrtnu kaznu, ali bez uspijeha. Nije pomoglo ni moje preobraćenje u vjernicu, kao i moje dobro ponašanje iza zatvorskih zidova, i dalje sam, opasna po okolinu, i tako je kako je. Da budem iskrena imala sam viška vremena za pisanje žalbi, a što bih drugo radila. No, jučer sam rekla sama sebi: “Velma sada je dosta”, i tako nakon brojnih žalbi otići ću i zauzeti svoje mjesto tamo u komori, i završiti s ovom pričom i nadati se da je gore bolje. Jedna mi je kolegica iz zatvora, odakle drugdje, nedavno rekla da se pribojava da nakon smrti ponovno proživljavamo ovaj život, a ako je sve isto, počinjem strahovati od smrti. Mislim da ništa strašnije nisam nikada čula.


Moj Stuart i otrov za štakore

U zatvoru sam završila nakon što je moja veza sa Stuartom Taylorom propala, on je bio udovac, da ne pomislite da sam tip koji preotima muževe, i uzgajivač duhana. Činio se zgodnom prilikom, stabilnom, financijski stabilnom, ali nisam ga namjeravala ubiti, to je došlo s vremenom. Krivotvorila sam čekove svog supruga, kako bih došla do novca za svoju ovisnost, pitat ćete koju ovisnost, ali doći ćemo i do toga. U jednom trenutku mi se činilo da Stuart zna sve o ovisnosti i potkradanju ili posuđivanju sve ovisi kako gledate na to. U našim svađama se sve češće počela spominjati riječ razvod zbog čega sam ga se odlučila riješiti. U podrumu je držao otrov za štakore, što mi se činilo zgodnim, dapače prstom sudbine. Vjerojatno ćete se pitati zašto baš s otrovom za štakore, odgovor je jednostavan jer sam ga imala pri ruci, a da nisam, odlučila bih se za njega jer je jeftin i gotovo svuda dostupan, i što je najvažnije efikasan. Znam da zvuči kao reklama, ali nije, nisu me platili. Kako je Stuart bio pivopija stavila sam mu otrov u pivo, a kasnije i u čaj, za svaki slučaj. Brzo se razbolio, a kako mu se pogoršavalo zdravlje (da ne ulazim u detalje, ne bi vam se svidjeli), što nije čudno, ponudila sam se da ga njegujem kako ne bi morao biti u bolnici, znala sam da ću to raditi bolje od svih: “Ha, ha…” Ipak, “za čudo” ubrzo je umro, moram se sama sebi nasmijati. Nažalost, nekome je na pamet pala obdukcija, tako su došli do otrova za štakore, odnosno arsena iz tog otrova. Što je najsmješnije, moram to podijeliti s vama nisam ni znala da ga tamo ima. Vrlo brzo dok se nisam ni snašla policija je bila pred mojim vratima i uhićena sam. Stavili su mi lisice na ruke, moje stare ruke. Na suđenju mi je odvjetnik predložio da se branimo neuračunljivošću, mislila sam pa dobro zašto ne, imat ću stan i hranu besplatnu, a i riješit ću se i svoje ovisnosti. E onda su stvari krenule na gore.

Knjiga o Velmi Barfield. Izvor: Amazon

Kada slušaš “vražjeg” odvjetnika

Taj vražji odvjetnik je mogao naći bolju obranu, mislim da je on ‘ugovn…’ stvar do kraja.
Porota je, zamislite meni, preporučila smrtnu kaznu, ostala sam u šoku, ne smatram se zločincem. Došla sam potpuno smirena i bezbrižna jer sam mislila da ću sada započeti drugačiji život, rasterećena svakodnevnih  mučnih briga. Napokon sam ostavila muškarce iza sebe. U međuvremenu su mi ‘prišili’ ubojstvo majke Lillian Bullard. Moram priznati da sam je ubila jer sam na njeno ime podigla kredit, pa ga je bilo teško vratiti. No, da ne mislite da je moja majka bila divna i draga. Bila sam najstarija kći u velikoj obitelji od devetoro djece. Recite mi koja to majka ne primjećuje da joj muž siluje kćeri, odgovorit ću vam: samo ona koja to ne želi primijetiti. Odavno sam isplanirala otići od kuće. Kuća u kojoj smo živjeli bila je u odnosu na riječi moje kolegice samo malo blaža vizija pakla od onog njenog, pa sam se udala vrlo mlada i s prvim suprugom Thomasom Burkeom dobila dvoje djece, sina Rona i kćer Kim. Naš je brak bio, recimo, solidan, sve dok moj muž nije nastradao u prometnoj nesreći 1966. godine. Iako su već i prije toga počele pucati iskrice između nas, napetost je dosegla usijanje nakon nesreće jer je postao nesposoban za rad, a ja sam morala naći neki posao kako bih uzdržavala njega i djecu. Thomas, moj muž je brzo počeo utapati nesreću i moj novac  u alkoholu. Kako bih to preživjela počela sam uzimati antidepresive, na kraju sam se navukla na droge jer mi je život bio tako podnošljiviji,Stime je počelo i samo se nastavilo dalje. Thomas je smrtno stradao u požaru 1969. godine. Sumnjali su da sam podmetnula požar, no zar bih to učinila pa da se ponovno nađem s djecom bez krova nad glavom. Doduše dobila sam novac od osiguranja.

Sada se moram malo odmoriti, kada starite nije da imate puno energije, ali brzo ću nastaviti jer nije da imam još puno vremena.

Nastavak stiže…

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari