Biografija slobodno prepričana u prvom licu
Zovem se Margie Velma Barfield. Moj je status serijski ubojica, a glede kategorije zločina, svrstali su me u trovačicu, zbog toga suosjećam sa svojom, “malo starijom”, kolegicom Guliom Tofanom. Što se tiče broja žrtava, pripisuju mi ih pet do sedam, a ja to neću potvrditi ni opovrgnuti, ali ispričat ću vam cijelu storiju, a na vama je da zbrajate. Aktivna sam bila, po pitanju trovanja od 1969. do uhićenja 1978. godine, kada sam, kako volim, reći prisilno umirovljena Datum rođenja toliko je bio davno da ga se vise ne sjećam, a tko se zapravo sjeća svog rođenja. Uglavnom dovoljno je da kažem da me zovu staricom, bakicom i drugim sličnim imenima, pa godina rođena i prestaje biti bitna, zar ne.
Ono kada umreš pa živiš gore isti život, ali vječno!
Pišem ovo 2. studenog 1984. godine. Pitate se možda zašto uopće pišem, pa odgovor je da iza rešetaka imate puno vremena za razmišljanje. Ovdje sam se okrenula Bogu i upravo sada osjećam potrebu da ukratko sažmem svoj život. Ovaj sažetak je možda najbolji za one koji svijet gledaju crno-bijelim pogledom i koji misle da je lako definirati granicu dobra i zla. Kako god, da ne ulazim u duge i, za moj ukus, prezamršene filozofske rasprave krenimo na stvar. Život mi je bio jednom riječju veliki cirkus, a sada je, čini se, došao do završne točke. Napisala sam brojne žalbe, nakon što sam osuđena na smrtnu kaznu, ali bez uspjeha. Nije pomoglo ni moje preobraćenje u vjernicu, kao i dobro ponašanje iza zatvorskih zidova, i dalje sam, kažu, opasna po okolinu, i tako je kako je. Da budem iskrena imala sam viška vremena za pisanje žalbi, a što bih drugo radila. No, jučer sam rekla sama sebi: “Velma sada je dosta”, i tako nakon brojnih žalbi otići ću i zauzeti svoje mjesto tamo u komori, i završiti s ovom pričom i nadati se da je gore bolje. Jedna mi je zatvorska supatnica nedavno rekla da se pribojava da nakon smrti ponovno proživljavamo ovaj život, a ako je sve isto, počinjem strahovati od smrti. Mislim da nikada nisam ništa strašnije čula.
Moj Stuart i otrov za štakore
U zatvoru sam završila nakon što je moja veza sa Stuartom Taylorom propala. On je bio udovac, da ne pomislite da sam tip koji preotima muževe, i uzgajivač duhana. Činio se zgodnom prilikom, stabilnom, da preciziram financijski stabilnom, ali nisam ga namjeravala ubiti, to je došlo s vremenom. Krivotvorila sam čekove svog supruga, kako bih došla do novca za svoju ovisnost, pitat ćete koju ovisnost, ali doći ćemo i do toga. U jednom trenutku mi se činilo da Stuart zna sve o ovisnosti i potkradanju ili posuđivanju, sve ovisi kako gledate na to. U našim svađama se sve češće počela spominjati riječ razvod zbog čega sam ga se odlučila riješiti. Nije da je meni razvod teško padao, samo nije da sam imala kamo. Život beskućnika i nomada mi nije privlačan. Kako je Stuart u podrumu držao otrov za štakore, to mi se učinilo zgodnim, dapače prstom sudbine. Bilo je to idealno rješenje jer mi je bilo pri ruci, a da nije vjerojatno bih skoknula u dućan jer je jeftin i gotovo svuda dostupan, a što je najvažnije efikasan. Znam da zvuči kao reklama, ali nije, nisu me platili. Kako je Stuart bio pivopija stavila sam mu otrov u pivo, a kasnije i u čaj, za svaki slučaj. Brzo mu je pozlilo, a kako mu se stanje pogoršavalo (da ne ulazim u detalje, ne bi vam se svidjeli), što nije čudno, preuzela sam brigu o njemu da ne mora u bolnicu jer bi to bilo krajnje nezgodno za mene. “Za čudo” ubrzo je umro, a morala sam sama sebi čestitati kako sam sve to efikasno izvela. Nažalost, nekome je palo na pamet da se naprvi obdukcija, pa su zaključili da je dotični otrovan. Vrlo brzo dok se nisam ni snašla policija je bila pred mojim, zapravo Stuartovim vratima i uhićena sam. Stavili su mi lisice na ruke, moje stare ruke. Na suđenju mi je odvjetnik predložio da se branimo neuračunljivošću, mislila sam pa dobro zašto ne, od malo ludosti neće biti štete. E onda su stvari krenule na gore.
Kada slušaš “vražjeg” odvjetnika
Taj vražji odvjetnik je mogao naći bolju obranu, a ovo je samo pogoršalo stvar. Porota je, zamislite za mene, preporučila smrtnu kaznu, ostala sam u šoku, jer se ne smatram zlom osobom. Mislila sam da će mi neuračunljivost dati priliku za novi život, sada kada sam ostavila sve muškarce iza sebe. U međuvremenu su mi ‘prišili’ ubojstvo majke Lillian Bullard. Moram priznati da sam je ubila jer sam na njeno ime podigla kredit, pa ga je bilo teško vraćati. No, da ne mislite da je moja majka bila divna i draga. Bila sam najstarija kći u velikoj obitelji od devetoro djece. Recite mi koja to majka ne primjećuje da joj muž siluje kćeri, odgovorit ću vam: samo ona koja to ne želi primijetiti. Odavno sam isplanirala otići od kuće. Kuća u kojoj smo živjeli bila je malo blaža vizija pakla, pa sam se udala vrlo mlada i s prvim suprugom Thomasom Burkeom dobila dvoje djece, sina Rona i kćer Kim. Naš je brak bio, recimo, solidan, sve dok moj muž nije nastradao u prometnoj nesreći 1966. godine. Iako su već i prije toga počele određene napetosti u našem braku, nakon nesreće stvar je došla do usijanja jer je on postao nesposoban za rad, a ja sam morala naći neki posao kako bih uzdržavala njega i djecu. Thomas, moj muž je brzo počeo utapati nesreću, a onda i moj novac u alkoholu. Kako bih to preživjela počela sam uzimati antidepresive, a na kraju sam se navukla na droge jer mi je život bio tako podnošljiviji. Na ovaj je način počelo, ali se i nastavilo i dalje. Thomas je smrtno stradao u požaru 1969. godine. Sumnjali su da sam podmetnula požar, no zar bih to učinila pa da se nađem s djecom bez krova nad glavom. Doduše dobila sam novac od osiguranja.
Kada vlast postane opasna
Činilo se nakon što sam podigla novac od osiguranja, vezano uz onaj “ničim izazvan” požar, srela sam Jenningsa Barfielda i znala sam da mi se sreća osmjehnula. Kako je uskoro umro, pokoj mu duši, jasno vam je da stvari nisu bile među nama kakve su trebale biti. Nakon njegova rješavanja nekako je krenulo, mislim na ubojstva. Odlučila sam izbrusiti karijeru njegovateljice, pa sam tako njegovala postariji bračni par Edwards. Prvo sam sredila Montgomeryja Edwardsa, a onda početkom 1977. i njegovu Dollie, koja me je blago rečeno živcirala. Nakon toga sam se odmorila, duboko udahnula i krenula dalje. Iste godine nešto kasnije preuzela sam brigu o novom bračnom paru Lee, a supružniku Johnu Henryju, sam malo pripomogla da ode prije vremena. Kao vrijeme leti, morat ću ubrzati. U svoju obranu mogu navesti da sam svakoga, apsolutno svakoga tko je otišao “Bogu na ispovijed” zahvaljujući meni, dostojanstveno ispratila. Nisam glumila tugu, samo sam se prisjećala u tim trenucima lijepih momenata koje sam imala s pokojnicima, a bilo ih je. Na kraju kada su u policiji sve povezali došla sam do smrtne kazne, u kojoj su odlučili staru ženu usmrtiti, kao da joj treba uspavljivanje kada je jednim korakom već u grobu. Sada ovako zatvorena u četiri zida opasna sam samo za sebe, i da ovdje se moram ispraviti jer govorim u krivom vremenu, nisam ja više opasna za nikog, sada je vlast postala opasna za mene jer će me pogubiti. Tko ima koristi od toga, ne znam?
Jonathan Byrd, unuk ubijenog Jennings Barfielda je posvetio pjesmu fatalnoj baki Velmi.
Utjeha za kraj
Ono što me tješi što ću ući u povijesne spise kao sramota SAD-a jer sam prva žena koja je pogubljena od 1962. godine. Smeta me što kada ostariš kao da izgubiš ženska obilježja, a onda više nisam žena osuđena na smrt, već bakica, dok za one drugog spola ne ćete čuti da govore o nekom tamo djedici osuđenom na smrt. Svašta. Mislila sam da se pred smrt ne živciraš, ali ono je isto, bojim se da će se tako nastaviti i kasnije s druge strane života.
Svi motivi ubojstava na ovom svijetu mogu se najčešće povezati s novcem ili seksom, nije da moraš biti strašno pametan ako provodiš zakon jer sve što najčešće moraš činiti je pratiti trag novca. Dakle, prije ti treba za ovakvu igru detekcije dobar bankar nego detektiv. Neki dan sam pročitala da je tamo negdje daleko, iskreno zaboravila sam gdje, zabranjena reinkarnacija, i ja to potpisujem, samo da ne živim ponovno.
Ljubaznost na kraju
Idem prema kraju, moram priznati da su na kraju bili toliko ljubazni da mi ponude izbor čime će me pogubiti, no nisu mi dali previše toga na biranje. Bila je to dilema plin ili injekcija, i odabrala sam u nedostatku bolje opcije ovu drugu.
Odbila sam posljednju večeru jer mi onda bude loše, a zadnju noć nisam htjela trošiti svoje misli na bolove, barem ne one želučane. Umjesto večere tražila sam ružičastu pidžamu jer mi je roza boja oduvijek dobro stajala.
Što znam o onome što slijedi?
Kažu da će me priključiti za srčani monitor, i da ću u kolicima biti odvedena na mjesto pogubljenja. U komoru će me navodno odvesti u 2 sata ujutro, iako nisam sigurna zašto to čine, u gluho doba noći. Pitam se nekada je li to zato da se osjećamo još gore ili da nitko ne vidi što se tu točno zbiva. Sigurno da nije ugodno gledati osuđenike na smrtnu kaznu, osobito od strane onih koji iščekuju istu. Stigli su po mene točni kao sat, a sada idem. U povjerenju nose mi i pelenu, moram priznati da na kraju nema nikakvog dostojanstva, osobito kada se vratiš na kraju balade u pelene. Zbogom, vidimo se, a možda i ne.
Izvješće o smrti
Velma je pogubljena napokon u 2 i 15, sve je prošlo bez ikakvih problema. Drugim riječima stari organizam je lako usmrtiti, a pacijent nije problematičan.
Piše: Sonja Kirchhoffer
