Mirko Novosel, košarkaški trener svih trenera koji je osvojio sve što se moglo osvojiti

‘Primanjem u Kuću slavnih   doživio sam najveću Fibinu počast.   Sretan sam jer je istog dana tamo primljen i ruski trener Aleksandar Kondrašin s kojim sam godinama vodio bitku na košarkaškoj klupi, te moj učitelj Ranko Žeravica, a obojica još nisu ušli u američku Kuću slavnih  u Springfieldu. Zadovoljstvo je još veće kada se zna da sada imam već i kompletnu petorku svojih igrača u toj Kući – Ćosića, Petrovića, Kićanovića, Dalipagića i Delibašića. S Delibašićem i Kićanovićem sam počeo raditi za njihovih kadetskih dana, i kako su se oni razvijali u karijeri, tako sam se i ja razvijao kao trener’

piše: Andrija KAČIĆ-KARLIN

Priča o Mirku Novoselu, košarkaškom treneru, nije nimalo kratka, no posebno je slatka. Jedan od najvećih košarkaških autoriteta, ne samo u Europi, usudimo se reći i u svijetu, tvorac je uspješne Cibone osamdesetih godine i glavni kreator blistave jugoslavenske košarkaške reprezentacije kojoj nije bilo premca u Europi i u svjetskom olimpijskom pokretu. Bio je aktivni košarkaš petnaestak godina, od 1952. godine. Na kraju igračke karijere ostao je u košarci, postao trener tadašnje Lokomotive s posebnim smislom za organizaciju kluba, a njegov predani rad počeo je uskoro davati plodove. Lokomotiva, kasnije Cibona, od sredine sedamdesetih godina postajala je malo-pomalo jedan od najboljih europskih klubova.

U Cibonu je dovodio najbolje igrače koji su  postajali prevaga u tadašnjoj jugoslavenskoj, a potom i u europskoj konkurenciji.  Tako je 1981. godine u klub doveo Krešimira Ćosića i osvojio prvo prvenstvo Jugoslavije, a dvije godine ranije Cibona je osvojila prvi svoj naslov, bila je pobjednikom Kupa u dramatičnoj utakmici u Borovu protiv Bosne, tadašnjeg europskog prvaka.

Nezapamćena euforija u Zagrebu 1982. godine bila je tek točka na „i“ tadašnjih uspjeha zagrebačkoga sporta, jer iste je godine, prvak  nakon 27 godina bio Dinamo, pa odbojkaši i vaterpolisti Mladosti, a Cibonin prvi naslov prvaka bio je isto poseban u srcima Zagrepčana koji su punili veliku dvoranu Sportskog doma do brojke od petnaestak tisuća gledatelja!

Kao izbornik reprezentacije Jugoslavije, Novosel je sa sjajnom generacijom (Kićanović, Slavnić, Dalipagić, Delibašić, Ćosić, Knego, Žižić, Tvrdić, Krstulović…) ostvario senzacionalne rezultate, a upamćen je i skor s reprezentacijom bivšeg Sovjetskog Saveza, skor koji je izbezumio ruske košarkaške radnike. Naime, Novosel je s reprezentacijom Jugoslavije u međusobnim omjerima sa Sovjetima imao omjer – 11 pobjeda i niti jedan poraz!

A onda je u Cibonu stigao Dražen Petrović…

Dakle, s Jugoslavijom je Mirko Novosel osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine, četiri godine kasnije u Moskvi okitio se zlatnom medaljom, a 1984. godine na Igrama u Los Angelesu dokučio je brončanu medalju. Osvajao je sve što se moglo osvojiti, a kad je napustio izborničku poziciju u Košarkaškom savezu Jugoslavije, posve se okrenuo projektu velike Cibone.

 Osvojio je, još dok je Ćosić bio u momčadi, i  Kup Kupova, no  njemu je cilj bio dovesti Cibonu na sam vrh Europe. Iako je Cibona sveukupno osvojila tri naslova jugoslavenskog prvaka i čak sedam kupova, Novoselov cilj, pohod na Europu, počeo se ostvarivati nakon što je u klub došao Šibenčanin Dražen Petrović. Brat Aleksandra Petrovića koji je igrao u Ciboni  i kojemu je Novosel uvijek pružao prigodu, čak i nakon bezbrojnih  promašaja zadnjih napada u prigodi  za pobjedu.

Međusobno povjerenje stečeno  između Aleksandra Petrovića i Novosela bilo je presudno u dovođenju njegovog brata Dražena iz Šibenika u Zagreb. Iako je Dražena Petrovića  vrbovalo pola jugoslavenske lige, mlađi Petrović osvanuo je u Ciboni i neviđen uspon je počeo.

 Naime, 1984. godine Cibona je osvojila naslov jugoslavenskog prvaka košem Mihovila Nakića u zadnjoj sekundi presudne zagrebačke utakmice. Kao prvak, Cibona je  počela igrati Kup prvaka, a prethodne sezone u istom natjecanju Cibona je nanizala čak  šest poraza u skupini, bez i jedne pobjede. S tek pristiglim Draženom Petrovićem počela je druga priča. Cibona je redom počela pobjeđivati najjače suparnike – Real, CSKA, Maccabi, da bi u velikom atenskom finalu nadvisila Real   i treći put te sezone.

Cibona je te 1985. godine postala europski prvak uz neviđeno slavlje pet tisuća pristiglih  zagrebačkih navijača u pirejskoj Dvorani prijateljstva i mira. Bila je to košarkaška senzacija desetljeća – svijet  je saznao i za Dražena Petrovića, veličanstvenog talenta koji je poslije  pokrenuo izvrsnu karijeru koju je naprasno prekinula smrt na njemačkoj autocesti, nakon odigranog kvalifikacijskog europskog turnira  za reprezentaciju Hrvatske, u Poljskoj.

Cibonu je potom preuzeo dugogodišnji Novoselov pomoćnik, Damir Pavličević koji je i dogodine bio europski prvak s Cibonom, pobjedom u budimpeštanskom finalu Kupa prvaka protiv Žalgirisa, no Pavličevićev mandat ostao je upamćen i gubitkom prava opetovanog igranja u Kupu prvaka. Jer, na sveopće iznenađenje, Zadar je u finalnim utakmicama domaćeg doigravanja te 1986.  godine, pobijedio Cibonu usred Zagreba. Bila je to senzacija nad senzacijama  o kojoj se i danas vode razgovori u zagrebačkim i zadarskim košarkaškim krugovima.

Mirko Novosel bio je i jedan od glavnih inicijatora, kasnije i organizatora Univerzijade u Zagrebu 1987. godine kada je uspio progurati izgradnju Ciboninog tornja i dvorane na uglu Savske i tadašnje Končareve ulice (danas Tratinske). Po ustoličenju hrvatske države pokrenuo je i uspon hrvatske košarkaške reprezentacije, a kao član stručnog stožera, uz Petra Skansija dosegao i je i srebrnu olimpijsku medalju na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.

 Vrsni košarkaški stručnjak i danas je redovito na svim košarkaškim priredbama. Još 2007. godine primljen je u američku Kuću slavnih košarke (Springfield), a  priznanje  mu je nedavno dodijelila i Fiba, za vrijeme nedavnog Svjetskog prvenstva u Istanbulu. Kuća slavnih Fibe nalazi se, inače, u Madridu. Novoselova izjava u Istanbulu  opis je jednog košarkaškog vremena. Kazao je:

„Primanjem u Kuću slavnih   Fibe, doživio sam najveću počast. Sretan sam jer je istog dana tamo primljen ruski trener Aleksandar Kondrašin s kojim sam godinama vodio bitku na košarkaškoj klupi, te moj učitelj Ranko Žeravica, a obojica još nisu ušli u američku Kuću slavnih  u Springfieldu. Zadovoljstvo je još veće kada se zna da sada imam već i kompletnu petorku svojih igrača u toj Kući – Ćosića, Petrovića, Kićanovića, Dalipagića i Delibašića. S Delibašićem i Kićanovićem sam počeo raditi za njihovih kadetskih dana, i kako su se oni razvijali u karijeri, tako sam se i ja razvijao kao trener“.

‘Spartanske pripreme’ u Novoselovo  zlatno trenersko vrijeme

Sjeća se i te kako načina rada davnih godina. Zna ispričati

“Mi smo došli tada na jednu razinu  blizu NBA-a, konačno Hrvatska je to pokazala u Barceloni, kada je došla do onog finala s ‘Dream Teamom’ i to je samo potvrdilo   kontinuitet jednog fantastičnog stručnog rada, prije svega s mladim igračima i na stvaranju tih mladih igrača. Svi naši igrači su bili stvoreni kroz tu kadetsku i juniorsku reprezentaciju, imali smo jednu apsolutnu dominaciju u Europi i ta  škola je bila apsolutno dominatna odmah iza Amerikanaca”.

Kada je Novosel, u svoje zlatno trenersko vrijeme pripremao svoje momčadi, novinari su to zvali – spartanskim pripremama, a on je znao reći:

“Mi smo prije svakog velikog reprezentativnog natjecanja  prekidali domaće natjecanje i išli na pripreme koje su trajale više od četiri mjeseca. Jednom smo čak 43 dana bili   u Južnoj Americi i igrali s tamošnjim reprezentacijama, nikako ne s onima s kojima na EP-u možemo igrati.  Kao što se sada radilo. Tu je Savez totalno zakazao, no to je uvijek tako posljednjih godina. Ne smije nam se dogoditi da igramo te neke pripremne turnire, kao što je sada bilo, kad smo igrali čak devet utakmica –  to je najveća moguća glupost. Svaka utakmica znači da će ti faliti velik broj treninga zbog samih utakmica i putovanja. Mi smo na tim pripremama zapravo stjecali  prednost pred SSSR-om, Italijom, Španjolskom, tadašnjim najvećim konkurentima –  pripreme su bile ključne na putu do uspjeha. Kakve su to bile pripreme u Svetom Martinu na kojima su samo dva igrača od ovih koji su bili na Eurobasketu? Istina je samo jedna –  problem je samo u potpuno promašenim pripremama što je isključiva krivnja struke u Savezu, nikako nesretnog Perasovića i samih igrača”.

Komentari