Telefonska govorna veza bila bi vrlo nepraktična s obzirom da su američki i ruski državnici obično govorili različitim jezicima.
Izravna veza između Washingtona i Moskve namijenjena kriznim situacijama prvi je put u povijesti proradila 30. kolovoza 1963. godine. Naime, bilo je to doba Hladnog rata, a prethodna su iskustva pokazala potrebu za takvom linijom. Naime, teoretski je u vrlo kratkom vremenskom razdoblju moglo doći do zaoštravanja odnosa koji bi nuklearne supersile doveli na rub rata. Tijekom takvih kriza brzina komunikacije bila je presudna za rješavanje sporova, jer bi odugovlačenje s predajom poruka i njihovim prevođenjem s ruskog na engleski jezik i obratno, moglo teoretski dovesti do nuklearnog rata i sveopćeg uništenja.
Interesantna činjenica je da ta izravna linija, premda ju se često nazivalo Crveni telefon, zapravo nikada nije bila telefonskog oblika. Naime, telefonska govorna veza bila bi vrlo nepraktična s obzirom da su američki i ruski državnici obično govorili različitim jezicima. Nadalje, spontani razgovor mogao je dovesti do pogreški u tumačenju. Zato se išlo na pismenu vezu pomoću teleprintera. Amerikanci su 1963. godine sovjetima poslali četiri teleprintera s latiničnim znakovima, a sovjeti su u SAD poslali četiri njemačka teleprintera s ćiriličnim znakovima. Ti uređaji nisu bili crvene boje, a pojam Crveni telefon uveli su zapravo mediji na simbolički način.
Spomenuti teleprinteri bili su povezani žičanom telegrafskom vezom Washington – London – Kopenhagen – Stockholm – Helsinki – Moskva. Državnici bi svoje poruke slali na svom jeziku, a prijevod bi se radio tek na drugom kraju. Naravno, pri prijenosu poruka korištena je enkripcija. Američki kraj linije nije bio u Bijeloj kući, nego u Pentagonu. Kako je prolazilo vrijeme, komunikacijske su se metode unaprijeđivale, pa je 1970-ih uvedena satelitska veza, 1980-ih telefaks, a kasnije i elektronička pošta.
