Jon Hamm utjelovljenje je staroholivudskog šarma. Visok, naočit, elegantan, tajanstvena pogleda i odmjerenih pokreta, bio je kao stvoren za ulogu Dona Drapera, britkog marketinškog stručnjaka živahnog libida i problematične prošlosti u nagrađivanom serijalu “Momci s Madisona”, koji se emitirao od 2007. do 2015. godine. Dok se dolari slijevaju na njegov bankovni račun, a kritičari mu pišu hvalospjeve, Hamm ostaje čvrsto prikovan za zemlju. “Slava je zavodljiva ali joj se čovjek ne smije bez razmišljanja baciti u zagrljaj, zato što je nevjerna. Ako joj dosadite, okrenut će se drugome, a vas pustiti da grcate u glibu anonimnosti, slomljena srca i praznih džepova”, izjavio je medugo nakon što je primio nagradu za ulogu u spomenutom serijalu. Čovjek je znao o čemu govori: puno desetljeće, bio je veteran propalih pilota i uradaka u kojima je “glumio” slučajne prolaznike i prijatelje prijatelja glavnih junaka, sretan ako bi njegov lik progovorio rečenicu ili dvije. Donosimo zanimljivu životnu priču karakternog glumca i čovjeka s karakterom!
Tužni dječak iz St. Louisa
Jonathan Daniel Hamm rođen je 1971. u St. Louisu, u saveznoj državi Missouri. Otac Daniel, poslovni čovjek koji je iz prvog braka imao dvije kćeri, i majka Deborah, učiteljica koja se odrekla karijere kako bi skrbila o obitelji, karakterno su bili vrlo različiti. Danielova česta izbivanja iz doma, kao i njegova emocionalna hladnoća, učinili su svoje, pa Deborah podnosi brakorazvodni zahtjev i odlazi sa dvogodišnjim Jonathanom.
Mali Jon, kako su ga svi zvali, bio je izuzetno bistro i marljivo dijete. Naučio je čitati s nepune tri godine, a u školi je bio jedan od najboljih i najomiljenijih učenika. Uvijek je pomagao razrednim kolegama u učenju, a budući da je bio visok i jak, više puta stao je u obranu slabijih kad bi ih maltretirali školski nasilnici.
Okus slave osjetio je već kao sedmogodišnjak, kad je u školskoj predstavi briljirao ulogom medvjedića Winnieja Pooha. “Nakon senzacionalnog nastupa, tjedan sam dana parao nosom oblake. Na zemlju me spustila prijateljica, koja mi je rekla da se ponašam kao kreten”, smije se Hamm. Ubrzo će mnogo ozbiljniji problemi zasjeniti njegovo djetinjstvo i natjerati ga da preko noći odraste.
Jednog dana, dok je sinu pripremala doručak, Deborah je osjetila snažne bolove. Završila je na hitnoj, a ubrzo je stigla dijagnoza koja ju je šokirala: rak crijeva u poodmakloj fazi. “Podmukla bolest brzo je napredovala kroz njenu utrobu. Odmah su joj odstranili dvije trećine crijeva, no bilo je prekasno. Živjela je još samo tri mjeseca”, prisjeća se najtužnijeg trenutka u životu. Kad mu je majka preminula, Jonu je bilo samo deset godina. “Kad ste dijete, jednostavno ne raspolažete emocionalnim alatima koji su potrebni da bi se procesuirala takva bol. Jednog dana bezbrižno naganjate loptu po školskom dvorištu, a drugog sjedite u odvjetničkom uredu i slušate kako neki nepoznati muškarac priča o zakladi koju vam je ostavila vaša mrtva mama”, ispričao je.
Spomenuta zaklada (radilo se o životnoj ušteđevini pokojne Deborah), omogućila je dječaku školovanje na prestižnoj gimnaziji John Burroughs High School. Trebalo se, međutim, naviknuti na život s ocem, koji mu je u međuvremenu postao stranac, kao i s osamdesetgodišnjom bakom i polusestrama Jennifer i Julie.
Oglas kazališne družine
Premda je oca i ranije redovito viđao vikendima, tek kad je počeo živjeti s njim shvatio je koliko ga slabo poznaje. “Bio je vrlo uspješan u biznisu, a njegova samouvjerenost često je graničila s otresitošću. Ne mogu reći da mi je bilo što nedostajalo u materijalnom pogledu, ali mi jednostavno nije bio dovoljno blizak da bih mu povjerio svoje preokupacije i probleme”, priča Hamm.
Srećom, nekoliko gimnazijskih profesora pokazalo je interes za inteligentnog šutljivog momka, a jedan od njih postao mu je neka vrsta mentora. Budući da je imao talenta za pisanje, Hamm se na njegov nagovor učlanio u školsku literarnu sekciju, a kasnije i u dramsku grupu. Ni sport mu nije bio stran: bio je član plivačkog i nogometnog kluba.
Nakon mature, dobiva stipendiju za studij na uglednom “University of Texas”. Polagao je ispite kao od šale i pronašao mnogo novih prijatelja, ali mu je sudbina još jednom odlučila poremetiti planove. Nedugo nakon što je proslavio dvadeseti rođendan, uplakana polusestra telefonski ga je obavijestila o smrti oca. “Tata je zadnjih nekoliko godina jako oslabio. Previše je radio, previše se živcirao, previše pušio i pio… Jednostavno, previše toga je ‘napakirao’ na leđa u svoje šezdeset tri godine. Unatoč tome, vijest o njegovoj smrti bila je pravi šok”, ispičao je. Nakon pogreba, Hamm se odlučuje vratiti kući, pa se prebacuje na “University of Missouri”, gdje studira englesku književnost.
Jedne večeri, kad se sa skupinom prijatelja vraćao s pića, zapazio je oglas kazališne družine koja je tražila glumce za predstavu “San ljetne noći”. “Onako pripit, skočio sam pred prijatelje i počeo naizust recitirati Shakespeareove stihove. Nakon moje izvedbe, svi su se složili da se obavezno moram javiti na oglas”, prisjetio se Hamm, koji je doista dobio spomenutu ulogu.
Profesor engleske književnosti
Nakon diplome, Hamm prihvaća mjesto redovnog profesora u svojoj staroj gimnaziji. “Predavao sam englesku književnost, a kasnije sam preuzeo i vođenje dramske grupe. Bio je to moj način da se odužim starim profesorima, divnim ljudima koji su mi pomogli kad mi je bilo najteže”, priznao je. Upravo jedan od njegovih bivših profesora i novih kolega savjetovao mu je da se ozbiljno posveti glumačkom poslu. “Rekao mi je: ‘Mali, znam da je voliš raditi s klincima, ali ne možeš stalno bježati od života. Želim gledati tvoju njušku u holivudskim filmovima i hvaliti se ljudima da sam ti prijatelj!’ Nakon dvije godine profesure, odlučio sam prihvatiti njegov savjet. Da sam znao koliko će biti teško, po svoj prilici ne bih ni pokušavao”, iskren je.
Dvadesetčetverogodišnji Jon, momak s “fudbalerkom” na glavi i brčićima à la Clark Gable pod nosom, stiže u Los Angeles. U grad anđela i izgubljenih iluzija dovezao se starom “Toyotom”, sa samo 150 dolara u džepu. “Gledajući iz današnje perspektive, mogu reći da sam bio prilično hrabar. Ili prilično glup, to vam nekako dođe na isto”, smije se.
Hamm je marljivo posjećivao audicije, ali bez sreće. Kako bi preživio, zaposlio se kao konobar. S četvoricom cimera, također wannabe glumaca privremeno zaposlenih po birtijama i restoranima, unajmio je bijedni stančić u četvrti Silver Lake. “Danas je to fini kvart, ali su u ono vrijeme tamo živjeli svakakvi klošari i propalice. Namještaj u našoj špelunki datirao je iz Metuzalemovih vremena, pa smo stalno nešto lomili. Jednom sam umalo razbio glavu kad se stolac na koji sam sjeo doslovno raspao od starosti. Naša gazdarica, korpulentna bakica koja je nekoć glumila u sapunicama, stalno je kvocala zbog ‘neprocjenjive štete’ koju smo nanijeli njenoj starudiji, ali je zapravo bila prilično meka srca. Ja sam preuzeo ulogu diplomata i tumačio joj kako ćemo, dakako, sve popraviti o vlastitu trošku. Uvijek bi mene zapalo žicati je da nam produži rok za plaćanje stanarine”, ispričao je.
Novčanim tegobama tu nije bio kraj: u prvih nekoliko godina boravka u Los Angelesu, Hamm je nakupio desetke tisuća dolara duga zbog kazni za nepropisno parkiranje. “Dugo sam izmicao ruci pravde, ali su me u konačnici upecali. Kako love nisam imao, zaplijenili su moj auto. Kad su odvozili moju jedinu imovinu, došlo mi je da se rasplačem poput derišta”, priznao je jednom prilikom.
Na pragu odustajanja
Hamma je u početku zastupala agencija za talente William Morris, da bi mu ubrzo zahvalili na suradnji. “Nakon što me agent ‘otpilio’, duboko sam se zamislio. To su one situacije kad čovjek treba donijeti odluku – hoću li nastaviti ići glavom kroza zid, ili ću reći samome sebi: ‘Pokušao si, nije išlo, kupi prnje i vraćaj se kući!’. Nijedna od tih opcija nije me privlačila, pa sam dao samome sebi rok: ako mi u naredne dvije godine ne krene, odustajem od ovog posla. Nevjerojatno, ali samo nekoliko dana nakon te odluke moja se sreća počela mijenjati”, prisjeća se.
Preko prijatelja, Hamm se upoznao s perspektivnim glumcem Paulom Ruddom, koji je potegao veze i “sredio” mu nekoliko uloga u kazalištu. Rudd ga je upoznao s talentiranom glumicom i scenaristicom Jennifer Westfeldt, koja je upravo postavljala predstavu “Lipschtick”. “Moram priznati da joj se u početku uopće nisam sviđao”, smije se Hamm. “Držao sam se kao važna faca, jer mi ponos nije dopuštao da joj pokažem kako očajnički trebam posao. Nemalo sam se iznenadio kad mi je telefonirala i ponudila ulogu u svome komadu. Na probama sam napustio svoj iritantni macho stav i polako joj se počeo otvarati. Fascinirala me duhovitošću, inteligencijom i širinom duha. Riječju, zatelebao sam se. Kad je pristala izaći sa mnom na večeru, srce mi je bubnjalo luđačkim ritmom. Te večeri sam je poljubio i rekao joj da je odsad samo moja”, prisjeća se.
Ljubavnu sreću pratila je ona poslovna. Hamm je dobio ulogu hrabrog i romantičnog vatrogasca u popularnu NBC-jevom serijalu “Providence”, nakon čega je uslijedio filmski debi u “Svemirskim kaubojima”, duhovitom uratku Clinta Eastwooda koji je oduševio kako publiku tako i kritiku. Nepotizam je učinio svoje, pa se pojavio u nezavisnom filmu “Kissing Jennifer Stein”, koji je napisala, režirala, producirala te u njemu glumila Jennifer Westfield. Malenu ali zapaženu ulogu ostvario je u Gibsonovoj ratnoj drami “Bili smo vojnici”, nakon čega se vraća na male ekrane ulogom policijskog inspektora u serijalu “Odred”.
Čovjek u sivom flanelskom odijelu
Premda je za mnoga ostvarenja dobio pohvale kritičara, svjetsku slavu donijet će mu tek uloga karizmatičnog i tajanstvenog reklamnog stručnjaka Dona Drapera u serijalu “Momci s Madisona”. Kao do većine stvari u životu, ni do ove uloge nije došao jednostavno: “Kad sam pročitao scenarij, oduševio sam se. Znao sam da ću biti dobar u toj ulozi, ali sam morao u to uvjeriti producente. Premda su mi rekli da imam odgovarajući izgled, shvatio sam da mi nisu naklonjeni jer moje ime, ruku na srce, nije bilo najpoznatije. Prošao sam čak sedam audicija, uvjeren da će me na koncu otkantati. Potišten, ušao sam u lift i pritisnuo dugme, kad je jedna od producentica rukom zaustavila vrata i povikala: ‘Čestitam, dobio si ulogu!’ Nisam znao ni kako se ta žena zove, ali sam joj se od sreće bacio oko vrata. Objasnila mi je da su svi bili protiv mene, ali da je autor serijala Matt Weiner inzistirao upravo na meni”.
O liku koji ga je proslavio i priskrbio mu “Zlatni globus” kaže: “Svi me pitaju koliko smo Don i ja slični. Ja im kažem da obojica volimo dobar burbon i da tu sličnosti prestaju. On je čovjek u sivom flanelskom odijelu, samouvjereni cinik opijen moći, frajer koji čitav svijet doživljava kao vlastito igralište prepuno mogućnosti. Ja sam, sa druge strane, skroman dečko sa Srednjeg Zapada koji uživa u hamburgerima, slušanju heavy-metala i šetnjama s psom. Najveća razlika između nas dvojice je u odnosu prema ženama. On je seksist kojem je žena samo lijepi privjesak koji bi trebao održavati privid obiteljske harmonije i držati jezik za zubima. Za razliku od njega, ja sam monogaman, pomalo dosadan čovjek i ne muči me nikakav weltschmerz, nikakve egzistencijalne krize”.
Piše: Lucija Kapural
