Nikola Tesla jedan je od najvećih znanstvenika u povijesti. Genij iz Siljana razradio je efektivnu metodu korištenja višefaznih izmjeničnih struja te, posljedično, bežičnog prijenosa signala i energije, princip rotirajućih magnetskih polja i indukcijski motor; osnovao brojne nove grane elektrotehnike; patentirao više od sedam stotina izuma; dobio brojne počasne doktorate, a mjerna jedinica gustoće magnetskoga toka ponijela je njegovo ime, baš kao i asteroid 2244 te krater na Mjesecu. Vjerojatno ne postoji znanstvenik o kojem je ostalo sačuvano toliko anegdota. Zacijelo znate sve o njegovom rođenju u olujnoj noći, rivalstvu s Edisonom, požaru u laboratoriju koji je progutao brojne njegove nacrte, samotnjaštvu potkraj života (zadnje desetljeće proveo je u hotelskoj sobi), ponosu “srpskim rodom i hrvatskom domovinom”, čudnom afinitetu prema jednom golubu, prakticiranju celibata, patološkom strahu od bisera, opsjednutosti brojem tri… Potonja “mušica”, koja je uvelike otežavala Teslin život, mnoge je nagnala na ideju da je znanstvenik patio od opsesivno-kompulzivnog poremećaja… Da u tome ima nečeg, svjedoči sljedeća, manje poznata anegdota o brkatom geniju.
Gonjen unutrašnjom prinudom koju ni sam nije shvaćao, morao je dovršiti sve čega bi se latio, pa čak i ako je to bilo ugodno koliko i sjedenje na žeravici. To se osobito odnosilo na knjige. Odmalena je pomamno čitao, doslovce “gutajući” stranice. Takav tretman bio je rezerviran za najzanimljivije štivo ali, zbog već spomenute prinude, i ono koje bi ga nasmrt “udosadilo”. Jednostavno je MORAO pročitati knjigu od korice do korice, orilo ili gorilo. Nimalo ugodan primjer takve patologije datira iz studentskih dana. Tesli, polazniku Visoke tehničke škole u Grazu, pod ruke je pala neka Voltaireova knjiga. Bila mu je, blago rečeno, nezanimljiva, ali ju je ipak dovršio. Muci tu nije bio kraj, naprotiv – tek je počinjala. Evo što je o tome zapisao u autobiografiji “Moji pronalasci”: “Osjećao sam se prisiljenim pročitati sva Voltaireova djela, vjerujući kako ih nema puno. Na vlastiti užas, doznao sam da je taj monstrum napisao oko stotinu debelih knjižurina sa sitnim slovima dok se nalijevao kavom, preciznije, sa 72 šalice dnevno. Morao sam to napraviti, no osjetio sam golemo olakšanje kad sam dovršio njegovu posljednju knjigu. Rekao sam samome sebi: Nikad više!”
Piše: Lucija Kapural
