Ako znanost smatrate nerazumljivom a znanstvenike krutim, dosadnim i distanciranim štreberima, uvjereni smo da će vam naredni reci promijeniti mišljenje!
Tajanstvena podvodna civilizacija
Misterij Bermudskog trokuta, područja na kojem je zabilježen rekordan broj nestanaka brodova i zrakoplova, mnogi su pokušavali objasniti misterij. Nagađanja su različita, od toga da je to mjesto iskrivljenja energetskih polja pa su navigacijski uređaji beskorisni, preko teorije o golfskoj struji koja, u kombinaciji s nepredvidivim vremenskim uvjetima, uzrokuje nestanke, pa sve do toga da su u nestanke uključeni izvanzemaljci. Teorija Ivana T. Andersona iz šezdesetih godina prošlog stoljeća ipak nam se čini najmaštovitijom: ugledni znanstvenik je, mrtav-ozbiljan, iznio tezu da postoji ljudima nepoznata podvodna civilizacija. Kako ona u nama vidi opasnost po sebe, njeni pripadnici povremeno izlaze iz oceana te otimaju brodove i zrakoplove!
Slučajno otkriće kao dar za mlohave mladiće
Znanstvenici iz “Pfizera”, jednog od najvećih farmacijskih koncerna svijeta, 1992. su testirali novu pilulu protiv angine. Stvar nije funkcionirala – oboljeli su i dalje šmrcali i kašljali. Unatoč tome, muškarci koji su sudjelovali u testiranju i dalje su željeli uzimati lijek. Znanstvenici su ubrzo shvatili zašto je tome tako te pilule počeli prodavati pod imenom “Viagra”, ali za nešto drugačiju namjenu…
Bombardiranje vulkana
Godine 1944. u ozbiljnom časopisu “Popular Science” objavljen je članak koji zvuči sve samo ne ozbiljno. Njegov autor, ugledni američki geolog Harold Whitnall, na desetak je stranica, sve praćeno zamršenim dijagramima, iznio prijedlog da se Drugi svjetski rat okonča – bombardiranjem japanskih vulkana! Smatrao je, naime, da bi se time stvorili razorni potresi i lančane erupcije, koji bi u potpunosti demolirati Japan. Amerikanci nisu prihvatili ideju nadahnutog znanstvenika – problem su riješili sljedeće godine, s dvije atomske bombe.
Kako stvoriti vlastitog homunculusa?
Cilj alkemije, pseudoznanosti koja je vrhunac popularnosti imala u srednjem vijeku, bila je transmutacija metala, odnosno pretvaranje neplemenitih metala poput olova ili žive u zlato, pomoću tzv. kamena mudraca. Potraga za eliksirom dugovječnosti također je bila na dnevnom redu, a neki alkemičari na umjetan su način pokušavali stvoriti ljudsko biće. Doktrinu tzv. “homunculusa” osobito je popularizirao Paracelsus, liječnik i filozof iz 16. stoljeća. U djelu “De natura rerum”, ovaj inače sjajan znanstvenik, osnivač brojnih grana medicine, dao je uistinu bizarni recept za proizvodnju ovakvih čovječuljaka: “U epruveti 40 dana držite zatvorenu sjemenu tekućinu muškarca. Neka tamo propada sve dok se ne počne kretati i živjeti, što je lako prepoznati. Nakon toga, pojavit će se oblik sličan čovjekovom, ali proziran i gotovo bez supstancije. Ako taj mladi plod nastavimo svakodnevno hraniti ljudskom krvlju i ako ga 40 tjedana čuvamo na temperaturi jednakoj onoj u konjskoj utrobi, taj će plod postati pravo živo dijete, sa svim udovima – kao ono rođeno od žene ali puno manje”.
Rastreseni znanstvenik
Albert Einstein (1879. – 1955.) jedan je od najvećih fizičara u povijesti a njegovo prezime često se koristi kao sinonim za genija. Otac moderne znanosti podario nam je teoriju relativnosti, zauvijek promijenivši naše shvaćanje svijeta, a uz to je otkrio niz osnovnih zakona prirode – brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena, ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti… Poput mnogih kolega znanstvenika, ovaj Nobelovac i istaknuti pacifist bio je ponešto rastresen, o čemu svjedoči sljedeća anegdota. Tijekom vožnje u vlaku, kondukter je zatražio da mu Einstein pokaže kartu. Ovaj se prenuo te počeo mahnito pretraživati džepove svoga džempera, sakoa, hlača i jakne, a zavirio je čak i u cipelu, za svaki slučaj. Na kondukterovom licu odjednom se razlio osmijeh prepoznavanja: “Profesore Einstein, znam tko ste… Ništa ne brinite, uvjeren sam da ste kupili kartu, ne morate mi je pokazati”, obratio se putniku. I dalje prebirući po džepovima, znanstvenik je odvratio: “Od srca hvala, gospodine, ali ne brinem ja zbog Vas niti zbog eventualne globe… Problem je u tome što na karti piše kamo putujem, a sada pojma nemam gdje trebam sići s vlaka”.
Pas kao znanstveni suradnik
U Edinburghu, namjernik će možda zastati pored skulpture Jamesa Clerka Maxwella (1831. – 1879.), jednog od najvećih znanstvenih umova u škotskoj povijesti. Ako se bolje zagleda, prolaznik će primijetiti da podno nogu najznačajnijeg fizičara viktorijanske ere, zauvijek zarobljen u sivom kamenu, leži čupavi psić. Zašto je ovom četveronošcu podignut spomenik? Pa, razlog za to valja tražiti u ekscentričnoj osobnosti njegovog gazde. Premda samotnjak, Maxwell nikada nije bio sam – posvuda je vodio svoga četveronožnog prijatelja, irskog terijera Tobyja. Bio je uvjeren da je taj dlakavac njegova srodna duša te da ga, kao takav, razumije bolje od ikog… Da stvar bude luđa, znanstvenik je vjerovao da psić razumije i njegove zamršene teorije te ih je upravo njemu prvome izlagao. Tek nakon što bi Toby potvrdno zalajao u znak slaganja s gospodarovim uvidima, Maxwell se osjećao spremnim da ih podijeli i s ostatkom svijeta.
Težina duše
Godine 1907., u svrhu pronalaženja odgovora na pitanje o opstojnosti duše, američki liječnik Duncan MacDougall proveo je osebujan eksperiment. Šestero pokusnih kunića, pacijenata u terminalnom stadiju bolesti, izvagao je prije, tijekom i nakon smrti. Zbog rezultata je zadovoljno trljao ruke: vaga je pokazala da, neposredno nakon smrti, čovjek izgubi određenu težinu, u prosjeku 21 gram. MacDougall je zaključio da se radi o težini ljudske duše. Da stvar bude zanimljivija, kod pasa takvog gubitka nije bilo, čime je dobri doktor “dokazao” da životinje nemaju dušu. Međutim, nakon detaljnog proučavanja njegovih metoda, kolege znanstvenici su otkrili da je MacDougall napravio hrpu grešaka. Kao prvo, imao je premalen uzorak, pa njegovi rezultati nisu bili dosljedni. Nadalje, precizan trenutak nečije smrti nije uvijek jasan čak ni danas, a kamoli 1907. godine, kad su medicinske metode bile znatno manje suptilne.
Piše: Lucija Kapural
