Britanski fizičar, matematičar i izumitelj Robert Hooke (1635. – 1703.), prvi čovjek koji je utvrdio rastezanje tvari zagrijavanjem, našao zakon opruge te postavio osnovni zakon teorije elastičnosti i kinetičku hipotezu plinova, jedan je od najsvestranijih ali, nažalost, i najpodcjenjenijih znanstvenika u povijesti.
Djetinjstvo je proveo na engleskom otoku Wightu, u krajnjoj oskudici. Da stvar bude gora, bio je više-manje stalno bolestan. Kržljav i blijed poput duha, izgledao je poput kakva minijaturnog starčića – nikakvo čudo znamo li da je do sedme godine živio isključivo na voću i mlijeku, budući da mu je od svega ostalog bilo zlo. Kako obitelj nije mogla financirati njegovo formalno obrazovanje, otac, lokalni kapelan, odlučio ga je podučavati kod kuće. Učenik je, međutim, ubrzo nadmašio učitelja.
Kao desetogodišnjak, Robert je napravio realističan model broda, s topovima koji su stvarno mogli pucati. Konstruirao je i drveni sat koji je besprijekorno radio. Uz to je, bojama koje je proizvodio u kućnoj radinosti, stvarao nevjerojatno vjerne replike umjetničkih djela. Da mu od mirisa boje, one prave, nije bilo zlo, po svoj bi prilici bio postao slikar. Srećom, uz potporu imućnog župnika, koji je uvidio njegove brojne talente, uspio je dobiti stipendiju za prestižno Sveučilište Oxford.
Jedan od njegovih profesora, glasoviti kemičar Robert Boyle, uzeo ga je za asistenta, što mu je dalo vjetar u leđa. Hooke je izradio zračnu sisaljku za Boylea te sudjelovao u stotinjak njegovih pokusa. Boyle, uglađeni aristokrat, toliko je cijenio nadarena siromašnog momka da ga je spomenuo u svojoj knjizi. U današnje vrijeme, bili bi ravnopravni partneri u istraživanjima (Boyleov zakon zvao bi se, primjerice, Boyle-Hookeov zakon!) no, u sedamnaestom stoljeću, novac i društveni status bili su sve.
Zahvaljujući Boyleovoj preporuci, nakon diplome je postao profesor geometrije na Visokoj školi Gresham, gdje je Kraljevstvo društvo imalo svoje prostorije. Hooke je izvodio brojne pokuse te prikazivao pet-šest različitih stvari na tjednim sastancima Društva. Uz to je izvodio vlastite pokuse te konstruirao brojne mehaničke naprave.
Najznačajnije je njegovo poboljšanje mikroskopa – Hookeov dizajn jedva da se izmijenio u narednih 350 godina. Tim uređajem otkrio je stanice biljaka (naziv “stanica”, koji je predložio za strukturu opaženu mikroskopom, prihvaćen je u biologiji s onim značenjem što ga ima atom u fizici i kemiji). “Micrographia”, njegova knjiga o mikroskopskim istraživanjima koju je objavilo Kraljevsko društvo, donijela mu je ugled, ali i kumovala jednom od najvećih sukoba u akademskoj zajednici.
Isaac Newton, sedam godina mlađi od Hookea, u to je vrijeme bio žutokljunac na znanstvenoj sceni. Ta činjenica nije ga učinila skromnim, naprotiv – po prirodi je bio tašt i drzak, uvjeren da mu po pameti nitko nije ravan. Svoje ideje o svjetlosti i bojama izložio je u pismu Kraljevskom društvu, čiji je član netom bio postao, propustivši pritom spomenuti da je mnoge od njih “posudio” iz Hookeove “Micrographije”. Razumljivo, stariji kolega bio je bijesan kao ris. Izbila je golema svađa, uglavnom preko pisama. Na kraju je Kraljevstvo društvo bilo prisiljeno intervenirati, budući da je zbog bespoštednog sukoba i samo postalo predmetom ismijavanja u Londonu.
Zahtijevali su da se Hooke i Newton ispričaju jedan drugome, a Hooke je prvi pružio ruku pomirenja. “Vaš nacrt i moj su, pretpostavljam, za istu svrhu, a to je otkrivanje istine”, napisao je Newtonu teškog srca. Newton je također napisao pismo. U njemu je nahvalio Hookeov rad, dodajući kako je, ako je i vidio dalje od njega, to mogao zato što je stajao na ramenima gorostasa. Iza te uobičajene kurtoazne fraze krila se, međutim, puka zluradost – svima je bilo jasno da Newton aludira na Hookeovu pogrbljenost i nizak rast!
Piše: Lucija Kapural
