Neki vladari zapamćeni su po bitkama koje su vojevali, drugi po reformama koje su donijeli, treći po svojoj mudrosti. Povijest, međutim, pamti i one koji zdravog razuma nisu imali niti u tragovima. Evo nekoliko primjera!
U zagrljaju trupla
Kastiljska i aragonska kraljica Ivana Luda (1479. – 1555.) svoj je nadimak itekako zaslužila. Premda se, po dinastičkim običajima, radilo o ugovorenom braku, bila je zaljubljena u supruga Filipa Lijepog.
Kad je kralj 1506. godine iznenada umro, Ivana, koja ni ranije nije bila oličenje mentalne stabilnosti, do kraja je “prolupala”. Pod okriljem noći, otvarala je grobnicu voljenog čovjeka, grleći i ljubeći njegovo truplo.
Budući da nije bila sposobna za obavljanje državničkih dužnosti, vlast je preuzeo njen sin Karlo. Teškog srca, majku je dao zatvoriti u samostan, gdje je provela ostatak života. Iz toga neveselog mjesta često su dopirali krikovi lude kraljice, koja je bila uvjerena da je časne sestre pokušavaju ubiti.
Stakleni monarsi
I francuski kralj Karlo VI. (1368. – 1422) zapamćen je pod nadimkom Ludi. Sin Karla V. Mudrog, zbog psihičke bolesti je vrlo rano postao nesposoban za vladanje, pa su tu dužnost preuzeli njegovi stričevi. Nesretni čovjek razvio je fiks-ideju da je napravljen od stakla te bi panično vrištao ako bi ga netko potapšao po ramenu ili mu pružio ruku, uvjeren da će se raspasti na tisuće krhotina.
Ma koliko nevjerojatno zvučalo, nije bio jedini monarh koji je patio od ove osebujne deluzije. Razvila ju je i princeza Aleksandra od Bavarske (1826. – 1875.), uz još luđi twist: sirotica je vjerovala da je, kao djevojčica, progutala stakleni klavir te je, u strahu da ga ne slomi, polako hodala i oprezno prolazila kroz vrata. Baš poput Karla Ludog, nikome nije dopuštala da je dira. Srećom po Bavarce, odbila se baviti vladarskim poslovima te se posvetila književnosti.
Rade mi o glavi, sve ću ih pobiti!
Erik XIV. (1533. – 1577.), švedski kralj iz dinastije Vasa, isprva je smatran sposobnim vladarom. Naslijedivši ova Gustava I. Vasu, ojačao je moć monarhije i vodio agresivnu vanjsku politiku, koja je dovela do rata protiv Danske. S vremenom je, međutim, počeo pokazivati znakove duševne bolesti, preciznije, teške paranoje.
Stanje se pogoršalo nakon što se, protiv volje staleža, oženio ljubavnicom Karin Månsdotter. Švedsko plemstvo bilo je ogorčeno njegovom odlukom da na tron uzdigne pučanku, što je kod kralja, otprije uvjerenog da mu rade o glavi, produbilo osjećaj proganjanja.
Zbog straha od moguće urote, dao je pogubiti vodeće članove moćne obitelji Sture, nedužne ljude, a jednom od njih osobno je prerezao grkljan. Nadalje, utamničio je vlastitog polubrata Ivana, optuživši ga za izdaju, nakon čega je tjednima lutao šumom, preodjeven u seljaka.
Dok je kralj mahnitao po okolici, Ivana su oslobodili iz sužanjstva. Ovaj je, udruživši se s bratom Karlom, svrgnuo ludog Erika s vlasti i bacio ga u tamnici. Nesretni monarh, koji zadnje dane gotovo ničeg nije bio svjestan, ondje je 1577. godine otrovan.
Želudac s glavom
Vladavina Faruka I. (1920. – 1965.), posljednjega egipatskog kralja, bila je obilježena nesposobnošću, korupcijom i tiranijom. Ovaj čovjek borio se s brojnim unutrašnjim demonima. Već iz njegova fizikusa, bilo je jasno da je neumjeren u jelu. “Želudac s glavom”, kako su ga podanici krišom nazivali, “davio” se u delicijama poput kavijara, jastoga i najskuplje čokolade a, samo za njega, iz Kopenhagena su mu svakog tjedna dopremali ravno 600 oštriga. Proždrljivost mu je u konačnici došla glave: umro je nad tanjurom u rimskom restoranu, najvjerojatnije od srčanog udara, a upućeni tvrde da je težio oko 135 kilograma.
Njegova pohlepa nije bila rezervirana za hranu. Za kraljev drugi nadimak, “lopov Kaira”, zaslužna je njegova kleptomanija. Premda je bio okružen luksuzom, unutrašnja privola tjerala ga je da krade od poznatih i nepoznatih: iranskom šahu je, primjerice, “popalio” mač, dok je Winstona Churchilla olakšao za džepni sat.
Nakon što je 1952. svrgnut, na prijestolju ga je naslijedio maloljetni sin, a već iduće godine Egipat je proglašen republikom.
Ruka u gaćicama, ćuk u glavi
Danski kralj Kristijan VII. (1749. – 1808.) na prijestolje je sjeo kao šesnaestogodišnjak. Da mu nisu “sve koze na broju”, prvi je shvatio dvorski liječnik Johann Friedrich Struensee: okrunjeni tinejdžer je, naime, kompulzivno masturbirao, tolikim intenzitetom da se dobri doktor zabrinuo kako bi ovaj zbog te navade mogao ostati neplodan.
Kad mu ruka nije bila u gaćicama, lutao je ulicama Kopenhagena te slučajne prolaznike ubadao štapom sa zašiljenim vrhom, a rado se zabavljao i tako što bi, iz čistog mira, šamarao visoke državne dužnosnike.
Isti taj doktor zaključio je kako njegov pacijent nije sposoban za obnašanje vlasti te je, pragmatičan kakav je bio, odlučio da je se sam domogne. Struensee je s vremenom stekao ogroman utjecaj na kralja, koji ga uzdiže na rang državnog savjetnika. Nedugo potom, postao je ljubavnikom kraljeve supruge, kraljice Karoline Matilde.
Kad je kralj proglašen neuračunljivim, Struensee je preuzeo glavnu ulogu u politici, a domogao se i titule grofa. Postao je faktičkim vladarom Kraljevine Danske, koja je pod svojom vlasti u to vrijeme držala i Norvešku, Island, Grenland te kolonijalne posjede u Indiji, Africi i na Karibima.
Kraljica je 1771. rodila kćer, za koju se smatra da je bila Struenseeovo dijete. Godinu dana kasnije, vlast njega i kraljice srušena je u puču, a on je ubrzo i smaknut.
Piše: Lucija Kapural
