Mobilizacija u prvim danima Prvog svjetskog rata i međudržavna objava rata provedena je u određenom oduševljenju svih nacija koje su se našle u vrtlogu događaja krajem lipnja 1914. godine. Međutim, zanimljivo je istražiti i perspektivu vojnika koji su se našli u centru zbivanja tih dana. Rudolf Štern, oficir 25. domobranske pješačke pukovnije, opisuje događaje s početka rata u svome dnevniku.
Prije svega opisuje veliko „komešanje i oduševljenje“ te ulice grada Zagreba kojima „jure kočije“ i „lete vojnici“ dok „pločnici odzvanjaju pod teretom topova“. Svugdje se može vidjeti veselje jer cijelim gradom „vojnici pjevaju, glazba udara, zastave se viju, gospođice obasipaju vojsku cvijećem, sve se grli i ljubi te bi se reklo da je rat usrećio svijet“. Međutim, Štern nastavlja opis tih dana u nešto drugačijem svjetlu ocrtavajući raspoloženje unutar četiri zida obitelji gdje nema od te buke i veselja ništa. Njima se „oči sjaje i reklo bi se da noću plaču te što se više približava dan rastanka one su sve mirnije; a kad muž, sin, zaručnik i brat pruža na oproštaj usne i ruku, zadrhtaju ta ženska srca i sve te žene bacaju se svojim muškarcima u zagrljaj te ih drže grčevito, kao da ih ne puštaju od sebe i tople suze kvase im lica“. One više ne vide „zastave i cvijeće, ne čuju glazbu, smijeh i pjesmu“ jer njih „zaokuplja nešto tajanstveno, strašno – mogućnost smrti, a vojnik već kao muž ne smije da plače, već tješi i miri svoje drage“. Svoj zapis tog dana Štern završava slijedećom rečenicom: „Da se svim tim vojnicima oduzme samo nešto – nadu u život – nikakva sila na svijetu ne bi ih mogla od njihovih milih rastaviti.“
Iz navedenog izvora možemo uočiti raspoloženje koje se osjeti na ulicama grada Zagreba izbijanjem rata, ali i ono koje vlada unutar četiri zida obitelji koje ispraćaju svoje ljubljene u nepoznato i u rat kojeg svijet još nikada nije doživio.
Autor: Karlo Rukavina
