Školjke u globalu rjeđe konzumiramo u odnosu na ribe. No što nam arheologija kaže o prehrambenim navikama drevnih Liburna?
Život na moru i od mora
Liburni su bili usmjereni na more i život od mora pa su ribarili još od davnina. U rimsko doba intenzitet ribarenja se samo još povećao o čemu svjedoče i literarni izvori. Izvori spominju u rimsko vrijeme ribogojilišta (vivarii), koja su bila ne samo izvor dobre zarade već i direktan pokazatelj bogatstva onoga tko ih je posjedovao. O važnosti ribarenja rječito svjedoči naš već dobro poznati znalac Plinije Stariji koji bilježi da se s područja istočne obale Jadrana izvoze riba i riblje prerađevine. No, to potvrđuju i arheološki nalazi pa tako ovdje nalazimo nalaze ribarskog pribora, kao i organske ostatke.
Više školjki nego riba
Zanimljivo je da među nalazima dominiraju više školjke nego ribe. No, takav omjer nije siguran pokazatelj veće konzumacije školjaka, već je samo posljedica činjenice da su se školjke zbog svoje specifične strukture lakše i bolje sačuvale od ribljih kostiju čija je struktura podložna lakšem propadanju, ali i u slabijoj istraženosti ovih naših prostora. Pokazatelji biljne ishrane su, također, slabo potkrijepljeni iz sličnih razloga. U prehrani ondašnjeg stanovništva često su se na meniju nalazili i puževi.
Na području Osora (Apsorus), kao i Caske kod Novalje na Pagu nađeni su ostaci koji idu u prilog i konzumaciji školjaka, ali i puževa. Bogati nalazi školjaka nađeni su i u jednoj od imućnih rimskih kuća na području nedaleko rimskog foruma na zadarskom poluotoku. Ovdje su konkretno nađeni ostaci ljuštura kamenica i dagnji, što upućuje i na preferirane školjke za konzumaciju ondašnjeg svijeta. Brojnost ovih školjaka i način njihova skladištenja u rimskodobnoj zadarskoj kući upućuju na njihovu prodaju, koja je očito mogla donijeti dobru zaradu.
Svaštarenje
Ribarenje nije nikada bilo jedino zanimanje Liburna i to je stanovništvo najvećim dijelom živjelo svaštareći, odnosno baveći se raznim poslovima istovremeno. Uz školjke stanovništvo se prehranjivalo puževima, ali i skupljanjem različitog bilja. Naravno hranili su se i drugim prehrambenim proizvodima o kojima ćemo govoriti drugom zgodom. Svaštarenje je omogućavalo ondašnjem stanovništvu da samostalno zadovolji jednim dijelom svoje prehrambene potrebe, a dijelom da prodajom ili razmjenom dođe do drugih potrebnih namirnica. Razmjena je bila učestala jer novac nije imao istu funkciju kao u suvremenom svijetu zbog svoje manje raširenosti. Zapravo i danas je razmjena dobara i usluga prisutna u gospodarski nestabilnim društvima, pa i onom našem. Literarni i materijali izvori pokazuju ne samo što su Liburni jeli već i daju naznaku da su morali imati mjesta za skladištenje, što govori nešto i o njihovom stanovanju.
Apicijevi recepti sa školjkama
Današnji nutricionisti preporučuju konzumiranje školjaka jer su bogate brojnim nutrijentima, a ujedno su dijetalne, no nikako ne preporučuju njihovu sirovu konzumaciju. Znamo da su se jele od davnih vremena, a o njihovoj pripremi u doba cara Tiberija recept je sačuvanoj u rimskoj kuharici “O kuharskoj vještini” (De re coquinaria) poznatog rimskog kuhara Apicija. Recepte možete pronaći u spomenutoj knjizi, a školjke su se pripremale na različite načine, uglavnom je riječ o kuhanim varijantama. Tu možete naći recepte i za dagnje i kamenice, ali i druge školjke. Obično se u njihovoj pripremi koristilo dosta začina i bilja poput papra, peršina, mente, kima, meda i drugog. Priprema je trajala 15-ak minuta, a samo kuhanje 10-ak, pa za sve one koji ne vole previše vremena provoditi u kuhinji preporučamo ove recepte barem kada su školjke u pitanju. Kako su ih Liburni pripremali ne znamo, i možemo samo nagađati, no za razliku od nas nisu trebali toliko voditi računa o nečistoći mora i sposobnosti školjki da filtriraju morsku vodu, pa su ih mogli uz manji rizik jesti sirove u odnosu na nas danas.
Piše: Sonja Kirchhoffer
