Japanski vojnici masakrom u Nanjingu nadmašili nacističke zločince

Jeste li čuli za masakr u Nanjingu? Ako niste nije ni čudo jer ga Japanci često negiraju, no istina s protokom vremena izlazi u javnost. U osnovi svaka povijesna analiza zahtjeva određeni vremenski odmak, kako bi se stvari mogle što objektivnije sagledati.

Japan iskoristio nesređene prilike u Kini

Japansko osvajanje Kine počelo je okupacijom Mandžurije 1931. godine. Tijekom idućih nekoliko godina oni su širili svoju vlast koristeći unutrašnje probleme Kine jer je u zemlji bjesnio građanski rat, između komunista i nacionalističkog Kuomitanga na čelu s Čang Kaj-šekom, koji je za glavni grad proglasio Nanjing. Tijekom toga građanskog rata, grad je velikim dijelom stradao. Nakon ulaska japanskih trupa u gradu je počelo nasilje, koje je potrajalo od sredine prosinca 1937. do ožujka 1938. Ovo je nasilje opisano jednim od najgorih u moderno doba.

Približan broj žrtava


U vrijeme ulaska Japanaca u grad procjenjuje se da je u njemu, nakon što je dio stanovništva napustio grad, a u njega pristiglo ruralno stanovništvo iz okolice, bilo oko 400 000 do 500 000 civila. Prema procjenama povjesničara, ali i dobrotvornih organizacija ovdje je ubijeno između 250 000 i 300 000 ljudi, što znači da je pola ili više od pola gradske populacije smaknuto. Brojni se istraživači ove brutalne povijesti ne slažu s podacima oko procjene broja stanovnika bilo prije rata ili poslije njega. Ovdje su korišteni, po tom pitanju, noviji znanstveni podaci.

“Zona sigurnosti”

U gradu je nakon ulaska Japanaca ostalo još 20 000 stranaca, među kojima je bio i svećenik John Magee koji je sudjelovao s ostalim zapadnjacima u uspostavi Međunarodne sigurnosne zone. O zbivanjima u gradu dosta podataka daju dnevnici samih stranaca, izvješća novinara kako japanskih tako i Zapadnih, terenski vojni dnevnici, kao i usmena svjedočenja preživjelih. Vođa ove Međunarodne zone sigurnosti bio je Nijemac, koji je ujedno bio na čelu lokalne nacističke stranke John Rabe, a uz njega tu je bila misionarka i učiteljica u ovdašnjoj školi Amerikanka Minnie Vutrin. Ta grupa ljudi odlučila je pokušati zaštiti civile. Međutim, zona sigurnosti je poštovana u smislu da nije granatirana i da bi njom povremeno “prohujalo” koji zalutali hitac, no u osnovi Kinezi nisu bili sigurni jer bi Japanci iz te “sigurne zone” odvodili Kineze na druga mjestu gdje su ih mučili i ubijali.

Svjedočanstva stravičnih zvjerstava počinjenih nad civilima

Upravo su novinari, kao i preostali Zapadnjaci, ostavili svjedočanstva onoga što se u tom periodu u gradu događalo. Nabrojat ćemo samo neke od sadističkih metoda koje su primjenjivali japanski vojnici. Organizirali su natjecanja tko će ubiti mačetom više ljudi, koja su mogla trajati i nekoliko “krugova” dok bi japanski novinari ta svjedočanstva znali prenositi kao sportske vijest. Svećenik James M. McCallum zabilježio je u svoj dnevnik 19. prosinca 1937. :”Nikada nisam čuo ili pročitao za takvu brutalnost. Silovanje! Silovanje! Silovanje! Procjenjujemo najmanje 1000 slučajeva noću, a mnoga i danju. U slučaju otpora ili bilo čega što izgleda kao neodobravanje, dolazi do uboda bajunetom ili metka … Ljudi su nervozni… Žene se odvode svako jutro, popodne i navečer. Čini se da cijela japanska vojska može slobodno ići i i dolaziti kako hoće, i činiti što god želi.”
Ovi izvori navode da je pokolj civila bio užasan. Po ulicama su ležali leševi na svakih 100 do 200 m. Japanci su hodali gradom u velikim skupinama ubijajući, silujući i pljačkajući. Uokolo se mogla vidjeti i čuti, namirisati samo brutalnost i bestijalnost japanskih vojnika. Jedan od počinitelja ovih zločina, koji nije kažnjen za ono što je počinio, kao u ostalom ni ostali, je izjavio da bi bilo “u redu” da su samo silovali. Ali bi silovanje, dodaje, obično završavalo ubijanjem, kako bi silovane osobe bile utišane. O bolesnim umovima svjedoče i primjeri u kojima su se prisiljavali sinovi da siluju svoje majke, braća sestre, očevi kćeri. Nisu silovane samo žene, već i djeca, starci i muškarci. Nitko nije bio pošteđen. Premda su na meti silovatelja najčešće bile mlađe žene i djevojčice. Iz jednog svjedočenja saznajemo za primjer žene koja je silovana zajedno sa svojim kćerima. Japanski su joj vojnici kasnije vaginu proboli bambusovim štapom, ali su se u te svrhe često koristili, bajunetama i drugim. Njezina je osmogodišnja djevojčica unatoč tome što je bila silovana i izbodena, preživjela kao i njezina još mlađa sestra koja je, također, doživjela seksualno nasilje poput majke i sestre.

Zvjerstva nad vojnim licima

Ubrzo nakon pada grada japanske su trupe krenule u potragu za kineskim vojnicima te su ih uhitili na tisuće. Dio njih je odveden do obale rijeke Yangtze gdje su prvo na njih pucali iz mitraljeza. Nakon čega su ih probadali bajunetama te su ih potom bacali u rijeku. Neke su skupine minirali, a potom zalili benzinom i zapalili. Svjedoci kažu da su kineske vojnike gazili tenkovima. Među vojnicima je bilo i dakako časnih ljudi, ali su oni sudeći prema svemu bili u manjini. Jedan od tamošnjih misionara Ralph L. Phillips, na Istražnom odboru Državne skupštine SAD-a, je rekao da je bio prisiljen gledati dok su Japanci iskrcali vojnika nakon čega su mu izvadili srce i jetru te izvađene organe ispekli i pojeli. Spaljivale su se i kuće i javne građevine, ubijalo se bez povoda iz zabave, pljačkalo se sve što se stiglo.

Utjecaj strahota na strane svjedoke

Neki od svjedoka ovih zločina nisu se mogli nositi sa životom poslije ovoga, tako je Minnie Vautrin nakon što se 1940. vratila kući, počinila samoubojstvo 1941. O ovim zbivanjima snimljen je i film pod nazivom Don’t Cry Nanjing 1995. godine. U Japanu je njegovo prikazivanje odgođeno na nekoliko godina, što ide u prilog izbjegavanje Japana da preuzme odgovornost za počinjene zločine. Japanci su u Nanjingu ostali do 1945., nakon čega na vlast dolazi komunistička stranka.

Završit ćemo s citatom mađarskog pjesnika Sándora Petőfija koji je zabilježio iduće: “Čovjek je često dobar jer nema prilike da bude zao.” Psihologija, ili bolje patopsihologija rata, mijenja ljude preobražavajući ih u čudovišta jer dobivaju moć da rade i uzmu što požele.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari