Kakav je bio život salonskih djevojaka na Divljem zapadu?

Život žene na Divljem zapadu velikim dijelom je ovisio o muškim članovima obitelji. Najčešće su u salone dolazile djevojke bez perspektive, koje su bile bez muške potpore, bilo da su ih muževi ostavili ili su ostale udovice ili ih je pak zadesila neka treća nesreća te nisu imale izbora. Naravno, bilo je i onih koje su dolazile privučene lijepim plakatima, kojima su se tražile zaposlenice u ovakvim salonima, uz obećanje visokih plaća i lijepe garderobe. Životi žena u salonima nisu bili lagani, ali su nudili nešto veću samostalnost. Kakav je bio prosječan život žena u njima, što im je bio najveći problem, kakva ih je budućnost čekala iza ugla, pročitajte u članku kojega donosimo u nastavku.

Gradovima dobro došao prihod od salonskih djevojaka

Seksualni rad je bio donekle legaliziran pa su žene morale dobiti dozvolu od grada za rad, a na osnovu tih dozvola, ali i kazni ako su uhvaćene da rade bez nje, one su bile izvor zarade za gradiće i gradove koji su se razvijali na Divljem zapadu. Djevojke su morale ishoditi i zdravstvene potvrde, koje su se isto tako plaćale što je sve predstavljao način punjenja gradske blagajne.

Podjele žena u salonima


Ako ste mislili da je svaka žena u salonu bila “laka”, niste pogodili. U salonima su se nalazile djevojke za noćnu zabavu, ali i one koje su bile samo zabavljačice, koje su plesale s muškarcima te su ih kasnije dovodile do šanka gdje je bio cilj da klijent ostane što duže i potroši što više na piće. Kako se javila opasnost da se napiju i same zaposlenice, većina bordela je ovim ženama davala umjesto alkohola čajeve ili pak zašećerenu obojenu vodicu kako bi mogle raditi jer bi u protivnom bile stalno pijane. No isto tako dio bordela je svjesno djevojke pretvarao o ovisnice o alkoholu i drogi. Djevojke koje su tu došle silom uglavnom su patile od depresije pa su u drogi i alkoholu nalazile spas. Među slavne alkoholičarke ulazila je Calamity Jane, za koju se smatra da je većinu vremena na Divljem zapadu provela pijana. Ona je za život radila brojne poslova, pa i one koji su uključivali prostituciju. Zabavljačice su dobile uz tjednu plaću i proviziju za piće i ples, što se kasnije pokazalo isplativijim od spavanja s muškarcima, osim u slučaju kolgerli visokog rang koje su zarađivale velike sume novca po klijentu. Zabavljačicama je bilo najvažnije da budu dovoljno sugestivne u nagovaranju muškaraca na piće i plesove jer su tako i same zarađivale više. Salonska zabavljačica je moga u prosjeku zaraditi i 10 dolara, što je odgovaralo sumi od 200 današnjih dolara, a što u ono vrijeme nije bilo zanemarivo. Dio novca je završio kod poslodavca, često madam koja je upravljala salonom.

Vijek službe

Ove su žene bile prezrene od svoje okoline, osobito od “čestitih” žena koje su na njih gledale s prezirom. Kako je na Divljem zapadu bilo puno muškaraca, a malo žena one su bile tražene. No njihov je  vijek trajanja bio kratak te su ovaj posao najčešće radile u dobi između 14 i 30 godina. U prosjeku to su bile žene najčešće u ranim dvadesetim. Svaki salon je imao izbacivača za one koji nisu htjeli podmiriti račun, zbog čega je bilo sigurnije raditi u salonima nego samostalno. U salonima je obično bilo zaposleno šest do dvanaest djevojaka. Kada bi ušle u neke godine morale su napustiti salone i snalaziti se same, bilo da su pokrenule svoj posao, ukoliko su bile dovoljno poduzetne i pametne da spremaju novac za crne dane. Druga opcija je bila da se udaju i ona je uglavnom bila željena, no nije uvijek bila moguća te je dosta žena živote završavalo nakon što bi ostarjele samoubojstvima ili postupnim propadanjem čemu je doprinijela ovisnost o alkoholu i drogi.

Skandalozne haljine

Sobe ovih žena koje su radile u prosječnim salonima najčešće su se sastojale od jednog kreveta i umivaonika. Neke su žene u istim sobama živjele i radile, a neke su samo koristile sobe za svoje večernje aktivnosti dok su živjele na drugoj lokaciji. Higijenske prilike bile su generalno gledano loše. Higijena muškaraca je bila na niskim granama. Teško je zamisliti smrad s kojim su se te žene svakodnevno suočavale. U to vrijeme koristio se jedino, i to rijetko, najobičniji sapun za pranje. Dezodoransi i paste za zube ne postoje sve do kraja 19. stoljeća. Ove žene su se i šminkale i znale su bojiti kosu, no sve do 1900. nema mogućnosti za kupovinu šminke. Često koriste za šminku otrovne kemijske supstance. Za ono vrijeme žene su u salonima nosile skandalozno kratke haljine, koje su sezale do koljena ili potkoljenica. Suknje su obično dolazile s volanima, a ispod njih su se nazirale podsuknje, često živih boja, a ispod podsuknji su se vidjele čarape i podvezice. Na nogama su najčešće imale čizmice s resicama. Često su im ruke i ramena bili goli. Te su žene morale nositi korzete, pri čemu su isticale grudi. Poput žene koju su zvali Sallie sa šalicama za čaj (vidi fotografiju). Zbog nasilja kojim je bio prožet Divlji zapad, mnoge su žene u strahu za svoje živote nosile bodeže i revolvere sa sobom. No ženama nisu predstavljali opasnost samo muškarci već i druge žene, najčešće suparnice zbog čega su ženska prijateljstva bila slabaša, a zamjenjivao ih je osjećaj konkurencije i ljubomore. Međusobni su sukobi završavali tučom, obračunom s revolverima i na nek treći način. Ondašnji mediji izvještavali su o sukobima tzv. oslikanih dama pa su tako se primjerice u Coloradu Leadville Mollie May i Sallie Purple sukobile kao konkurencija te su svoje nesuglasice riješile pucnjavom, no nije nam poznat ishod njihova sukobljavanja. Iako je bilo nasilnih ispada, zajednica je nastojala štititi žene te su nasilni muškarci obično prognani iz zajednice, a nekada bi to progonstvo završavalo i ubojstvom takvog nasilnika. O nasilju koje su žene mogle doživjeti svjedoči primjer Belgian Jennie koja se preselila u drugi  grad, kada joj je prišao bivši partner 1905. godine. On je u nju ispalio tri metka, a kada je vidio da nije još mrtva, hladnokrvno joj je namjestio glavu u koju je ispalio još jedan hitac.

Fatalne trudnoće

Venerične bolesti poput sifilisa i gonoreje su bile učestala pojava. Kako nije bilo penicilina liječile su se opasnim lijekovima, na bazi  žive, ali i arsena što je imalo užasne posljedice za njihov život i zdravlje. Jedna od gorih stvari koja vam se mogla dogoditi tijekom rada je  neželjena trudnoća, zbog koje bi žena ostajala bez posla. Sveučilište Boston je izvijestilo da je prilikom iskapanja jednog od bordela našlo šprice koje su se koristile za ubrizgavanje žive, arsena i ostalih sastojaka u tijelo trudnica, a kako bi se izazvao pobačaj. Ženama u ovoj branši je posebno teško padao tzv. Comstockov zakon iz 1873., koji zabranio kotrolu rađanja,  kao i prekid neželjene trudnoće.  Najčešći oblik kontrole rađanja je bio pobačaj. Kondomi su se koristili od otprilike sredine 19. stoljeća, no muškarci su ih rijetko željeli upotrebljavati. Od druge polovice 19. stoljeća dostupne su dijafragme i neki oblici spermicida. No unatoč svemu tome trudoće su bile prilično učestale. S klijentima žene su spavale ili u bordelu ili u mračnim zakutcima ulica. Neki povjesničari smatraju da je čak 25 posto žena bilo uključeno u ovaj rad. Većina doseljene populacije bili su muškarci bez žena. Smatra se da je omjer muškarac i žena iznosio 1: 3

Budućnost ovih žena nije bila sjajna osim ukoliko su bile poželjne u svom poslu, a istovremeno i racionalne, pa su zaradu spremale i od nje kasnije vodile pristojan život, bilo da su i same postale vlasnicom jedinog od ovakvih salona, bilo da su se udale ili nastavile živjeti od onoga što su tijekom godina rada, zaradile. Tada bi obično selile u neki udaljeniji grad gdje ih nitko nije poznavao te su tako mogle nastaviti relativno normalne živote. Ove je žene okolina nazivala raznim nadimcima, uglavnom pogrdnog prizvuka, poput  vodoravnih zaposlenica, oslikanim damama, posrnulim golubicama, ili jednostavno ženama za sport. Posrnule golubice, ili kako ih već nazivali, su živjele između licemjerja i potrebite ralnosti, osuđivane i prezrene, ali uistinu paradoksalno znatno manje ovisne o muškoj volji od većine žena svog vremena, iako su u svom poslu bile podložne muškarcima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari