Carl von Linné opisao je neke od najopasnijih morskih stanovnika: Jedan od njih presudio je nesretnom Steveu Irwinu!

Naoružan inteligencijom i tehnologijom, čovjek je vrhunski predator kopnenog svijeta. Međutim, čim nam noge nisu na čvrstom, stvari se dramatično mijenjaju. U vodi smo spori i nespretni, slabo vidimo te prekratko možemo bez daha, što nas čini lakim plijenom stvorenja koja vrebaju ispod površine. Upoznajte neke od najopasnijih morskih stanovnika koji su ikad otkriveni!

Muraena helena, 1758. 

Godine 1758., švedski liječnik i prirodoslovac Carl von Linné (1707. – 1778.), jedan od najvećih znanstvenih umova svoga vremena i tvorac moderne biološke sistematike, opisao je morskog monstruma kojem je nadjenuo ime Muraena helena, odnosno Murina žutošarka. U narednih stotinu godina, otkriveno je još desetak vrsta murina, a svima im je zajedničko sljedeće – doista ih ne biste htjeli susresti u moru. Odbojne su već izgledom: primitivne ribe zmijolikih tijela i vječno otvorenih ralja doimaju se poput hibridnih čudovišta iz grčke mitologije. Da stvar bude gora, oštre zube nemaju samo u čeljustima, kao ostale ribe, nego i na nepcu te u kostima ždrijela! Poput ugora, manje opasnih rođaka iz obitelji zrakoperki, nemaju ljusaka, a leđna, analna i repna peraja srasle su u jedan ružan nabor koji ide duž tijela. Narastu do dva i pol metra duljine, a sveopći dojam groteske zaokružuju njihove ružne sive pjege. Danju se kriju u pukotinama podvodnih stijena, odakle im viri samo glava. Ako poremetite njihovu siestu, vrlo agresivno će se braniti. Ipak, najopasnije su noću, kad kreću u lov. Njihov snažan ugriz, istinabog, nije otrovan, ali su rane koje nanesu vrlo bolne i teško zacjeljuju, budući da su usta murina puna bakterija. Kako bi se smanjila mogućnost teške infekcije, ozlijeđeno mjesto treba držati u vrućoj vodi. Oprez je s murinama potreban i kad su mrtve, budući da imaju otrov u krvi. Ako ih baš silno želite pojesti, dobro ih skuhajte ili ispecite: toksin se na visokim temperaturama raspada.

Trachinus draco, 1758.


Već spomenuti Carl von Linné 1758. je opisao još jednoga opasnog stanovnika morskih dubina. Riječ je o ribi pauku, u znanstvenim krugovima poznatoj pod latinskim imenom Trachinus draco. Na prvi pogled, ne izgleda spektakularno: naraste maksimalno do četrdeset centimrtara, a tek rijetki primjerci teži su od kilogram i pol. Pauci su, međutim, otrovni. Jako otrovni. Poznato je da većina takvih riba živi u tropskim vodama ali, nažalost, u Jadranu plivaju čak četiri vrste pauka, ribe koju možete prepoznati po crnoj bodlji na leđima – bijelac, crnac, mrkulj i žutac. Ovaj zadnji je najmanji, ali ujedno najotrovniji: posljedice uboda su povraćanje, nesvjestica, visoka temperatura i otekline a, ako unesrećeni pravodobno ne dobije pomoć, nije isključen ni fatalni ishod. Oni koji su preživjeli susret s naoko neuglednom ribicom tvrde da je bol od uboda toliko intenzivna da su si poželjeli odsjeći ozlijeđeni ud. U roku od nekoliko sekundi, ruka ili noga žrtve nabrekne do neprepoznatljivosti, a zbog nekroze tkiva, koja vrlo često nastupa, do kraja života joj ostaju ružni crveni ožiljci. Od ovih riba najčešće stradavaju ribolovci i posjetitelji pustih plaža koji nehotično nagaze na pauke zakopane u pijesku. Budući da su riblji otrovi u pravilu termolabilni, što će reći da ih uništava visoka temperatura, ubodeno mjesto treba što prije uroniti u vodu zagrijanu do maksimalne temperature koju čovjek može podnijeti i držati ga uronjenog 30 do 90 minuta. Ako vam topla voda nije na raspolaganju na ranu se jednostavno pomokrite! Mokraća je, naime, topla pa će vam barem malo ublažiti bol. Nadalje, ubodeno mjesto valja očistiti alkoholom, a odmah potom potrebno je potražiti stručnu pomoć.

Raja batis, 1758.

Ono na što su morski biolozi oduvijek upozoravali, da su raže iznimno opasne beštije, svima je postalo jasno 2006. godine, nakon što je jedna od njih utamanila neustrašivog “lovca na krokodile” Stevea Irwina. Ove ribe odlikuje tijelo spljošteno kao palačinka i tanak rep, koji je zapravo dvadesetak centimetara dugačko koplje načinjeno od istog materijala kao i krljušt morskog psa. Kad se životinja osjeća ugroženom, kao u slučaju kad ju je zlosretni Irwin natezao pred kamerama, njeno koplje se učvrsti, a otrov koji sadrži smrtonosan je za grabežljivce. Zla raža ima i alternativnu metodu ubijanja: tako da vas strese strujom. Neke vrste, naime, imaju organ koji izaziva električni udar. Dobra je stvar da izuzetno rijetko napadaju ljude. Najpoznatija vrsta u Jadranu jest golub kosir, koji je mnogo manji od raža koje žive u tropskim vodama, a u rijetkim prilikama možete nabasati na goluba uhana, mrcinu od 300 kilograma! Godina 1758. bila je očito dobitna po pitanju otkrivanja opakih ribetina – tada je opisana i raža (Raja batis), pogađate, od strane neumornog Linnéa!

Piše: Lucija Kapural

Komentari