Grčki antički filozofi, državnici i pisci katkad nam se doimaju poput hodajućih mozgova, udaljenih u vakuumu davno minulog vremena. Slušajući o njihovim briljantnim uvidima, mogli bismo pomisliti da gotovo i nisu ljudska bića. Za vas smo odabrali nekoliko anegdota koje im vraćaju krv i meso!
Jama srama
Tales iz Mileta (624. prije Krista – 546. prije Krista) bio je jedan od najvećih umova antičkog vremena. Filozof, astronom i matematičar, jedan od sedam mudraca stare Grčke, slavu je stekao predviđanjem pomrčine Sunca koja se dogodila 28. svibnja 585. pr. Kr. Neko vrijeme bavio se politikom, da bi potom utemeljio prvu filozofsku školu te stvorio nauk o vodi kao prapočelu iz kojeg su proizišle sve druge stvari. Onako usput, postavio je na desetke geometrijskih teorema. Nije briljirao samo u areni apstraktnog – s velikim žarom se bacao na rješavanje praktičnih problema. Primjerice, izmjerio je visinu egipatskih piramida prema njihovoj sjeni; zapazio da magnetit privlači željezne predmete; prepoznao prednosti orijentiranja prema Malom medvjedu u odnosu na tada uobičajeno orijentiranje prema Velikom medvjedu… Uza sve to, bio je iznimno skroman čovjek. Angdota kaže da se jedne noći, kad je zadubljen u misli motrio zvijezde, spotaknuo te upao u duboku jamu. Njegove povike upomoć čula je vremešna Tračanka, robinja. “Želiš spoznati što je na nebu, a nisi kadar vidjeti što ti je pod nogama”, bocnula je starica smotanog mudraca nakon što ga je izvukla iz jame. Ovaj se od srca nasmijao na vlastiti račun.
Pijani magarac i mrtvi mudrac
Grčki filozof Hrizip (280. prije Krista – 205. prije Krista), istaknuti predstavnik stoičke škole, slovio je za jednog od najumnijih ljudi svoga vremena. To ga nije sprečavalo da se, s vremena na vrijeme, ponaša kao budala. Mudrac je, naime, bio sklon neslanim šalama i psinama kakve bi samo trogodišnjak smatrao smiješnima, a jedna od njih mu je i došla glave. Vrckasti mudrac je opio magarca te se zatim svijao od smijeha gledajući ga kako tetura te neuspješno pokušava pojesti smokve. Prizor ga je toliko zabavljao da je od smijeha u konačnici – umro!
Jedan poučak, sto bikova
Kad je grčki filozof i matematičar Pitagora (571. prije Krista – 497. prije Krista) otkrio poučak koji danas nosi njegovo ime, onaj koji govori da je u pravokutnom trokutu zbroj kvadrata duljina kateta jednak kvadratu duljine hipotenuze, bio je toliko zahvalan bogovima da im je žrtvovao točno stotinu bikova. Jedan od njegovih znanaca na to je primijetio: “Odsad će svi volovi drhtati ako se opet otkrije nova istina!”.
Lista utopljenika
Dijagora Meljanin, grčki pjesnik i mislilac iz petog stoljeća prije Krista, u Ateni je došao na zao glas kao bogohulitelj. Optužen je za oskvrnuće misterija a, prije nego što je protjeran iz grada, neki svećenik mu je, slavodobitno se smiješeći, pokazao tablicu sa zahvalama spašenih brodolomaca. “Eto, nakon ovoga više nećeš sumnjati u postojanje bogova!”, spustio je Dijagori. Ovaj će na to kao iz topa: “A gdje je lista utopljenih?”.
In vino fortis
Atenski državnik, zakonodavac i pjesnik Solon (oko 638. prije Krista – oko 558. prije Krista) slovio je za jednog od najmudrijih ljudi svoga vremena, pa su mu se suvremenici često obraćali s pitanjima, kako mudrim tako i posve banalnim. Jednom ga je tako neki mladić pitao zašto muškarci toliko vole vino. “Riječ je o božanskom nektaru koji ljudima pruža boljitak, u prvom redu snagu”, objasnio je mudrac. “Zar svako vino?”, zanimalo je momka. “Svako!”, rezolutan je bio Solon. “Kako to da je onda moja majka sinoć s lakoćom izmlatila mog oca, koji je popio bačvu vina?”, začuđeno upita mladić.
Zašto galame?
Kad je grčki tragički pjesnik Eshil (525/524. prije Krista – 456/455. prije Krista) nazočio sportskoj priredbi u Ateni, neki boksač je, dobro odmjerenim udarcem, svog protivnika bacio u nesvijest. Dok je publika urlala od oduševljenja, tragičar se okrenuo znancu. “Čudna je to stvar… Pobjeđeni šuti kao zaliven, a viču oni koji u borbi uopće nisu sudjelovali”, konstatirao je.
Piše: Lucija Kapural
