Ukoliko ste ljubitelji pasa onda vjerujemo da vas zanima odgovor na pitanje vole li nas psi uistinu ili smo im sinonim za jednostavnu dostavu hrane i osiguravanje krova nad glavom. Oni koji ne vole pse sumnjaju u njihove osjećaje, a drugi su pak u potpunosti sigurni da im je ljubav uzvraćena, a treći ne znaju što bi mislili. Mišljenja nam se tu kao i u gotovo svemu drugome razilaze. Do sada je provedeno više studija koje su se bavile ovim pitanjem. Ovdje ćemo predstaviti studiju poznatog neuroznanstvenika Gregoryja Bernsa, a koja je ponudila znanstveni odgovor na pitanje vole li nas naši psi.
Sve je počelo od Newtona
Neurolog Gregory Berns sa Sveučilišta Emory u Georgiji je oduvijek volio pse. U njegovom životu bilo je puno pasa, no neki su ostavili veći trag od drugih. Najveću povezanost ostvario je s mopsom koji se zvao Newton i koji je doživio čak 15 godina. Zadnji dio života Newtonu je bio prilično težak jer mu je leđna moždina rapidno propadala, a zbog toga je izgubio kontrolu nad nogama i svime što s tim zajedno dolazi. Suočen s njegovom odlaskom Berns je shvatio da cijeli svoj život proučava ljudski mozak, ali da se nikada nije bavio psećim, i da nije razmišljao voli li ga Newton. Ovo je razmišljanje dovelo do osnivanja programa nazvanog Dog Project koji pokušava dekodirati pseće misli i osjećaje i još je uvijek u tijeku.
Hoće li uspjeti priprema pasa za MR skeniranje bez sedativa?
Berns je odlučio napraviti istraživanje uz pomoć MR-a. Cilj mu je bio izložiti psa određenim mirisima tijekom skeniranja mozga i vidjeti koji će se dijelovi moždane strukture aktivirati. No postojao je jedan problem MR je prilično bučan, a uz to izaziva, barem u ljudi klaustrofobiju. Psi koji idu na MR dobivaju sedative, a sada je trebalo neuspavanog i dapače opuštenog psa držati u uređaju. U pripremi pasa za eksperiment Bernsu je pomagao pseći trener Mark Spivak iz Atlante. U njemu su u početku sudjelovala samo dva psa. Naime, nakon mopsa Newtona Bernsova je obitelj udomila drugog psa. Odmah su odlučili da više ne žele imati mopsa jer bi im to bilo previše bolno, pa su uzeli onog kojeg su smatrali anti-mopsom, i koji je dobio ime Callie. Callie je mješanka s primjesama terijera u sebi i udomljena je iz jedne od udruga za pomoć psima. Drugi pas koji je sudjelovao u istraživanju bio je škotski ovčar McKenzie. U početku nije bilo sigurno hoće li ovaj eksperiment biti moguć jer psi ne samo da moraju biti opušteni uz buku uređaja već se ne bi trebali ni micati. No uz pomoć dobrog svakodnevnog treninga i jednostavnog simulatora MR-a s kojim se radilo u kućnim uvjetima, i koji je bio popraćen puštanjem glasnog zvuka snimljenog s ovog uređaja, pokazalo se da je tako nešto moguće.
Suočavanje s MR-om i njegova paprena cijena
Nakon mjesec ili dva prešli su na pravi MR i vježbe u njemu. Do početka samog eksperimenta bila su potrebna tri mjeseca svakodnevnog rada s pojedinim psom. S vremenom se povećao broj pasa volontera koji su sudjelovali i još sudjeluju u eksperimentu. Čovjek bi pomislio da će neurolog imati besplatan pristup skeneru za potrebe istraživanja, no plaćao ga je paprenih 500 dolara po satu korištenja, što je i bio najskuplji dio cijelog istraživanja. Sve je snimljeno i dokumentirano, a pokazuje da su psi voljno sudjelovali u ovom projektu koji im nije bio nimalo neugodan jer su za njega bili dobro pripremljeni. Psi su u MR-u dobili počivaljke za glavu kako bi im bilo što ugodnije, a snimanje odrađeno što preciznije. Zbog buke psi su se morali navići i na štitnike za uši jer imaju bolji sluh od nas, pa im buka teže pada nego nama. Tijekom treninga psi su naučeni na znak hoće li dobiti poslasticu ili ne. Ti se znakovi daju rukama, a skeniranje je dalo odmah odgovor koji se dio mozga u pasa aktivira kod znaka da stiže poslastica, i znaka da je neće biti, što su bile referentne točke u daljnjem istraživanju.
Mozak psa veličine poput limuna ili šljive
Mozak psa je veličine šljive ili limuna i ovisi o veličini psa. Čak i veliki psi nemaju veliki mozak jer većinu glave čine mišići. Pseći mozak ima ipak puno sličnosti s ljudskim, ali i razlika. Tijekom eksperimenta Berns je pse izlagao mirisima poznatih i nepoznatih ljudi. Uočio je da su na poznate ljude psi reagirali otprilike kao i na nagradu odnosno poslasticu. Kod izloženosti mirisu bliske osobe aktiviralo bi se područje odgovorno za miris, ali i ono nazvano “caudate nucleus” koje je povezano s višim mentalnim procesima poput motivacije, nagrađivanja, sjećanja i sličnog. Testovi koji su se ovdje provodili su analogni ljudskim testiranjima ovog tipa. Iz ovog prvog dijela istraživanja se moglo zaključiti da nas psi vole barem koliko i svoju hranu. Ovi su rezultati objavljeni u časopisu Behavioural Processes iz 2015. godine.
Mapiranje psećeg mozga
Bernsov projekt još traje i cilj mu je odraditi neinvazivno mapiranje psećeg mozga. Program se koristi danas i u svojevrsnom probiru pasa za obuku terapijskih pasa. Naime uz pomoć ovog MR skeniranja počela se raditi podjela na pse koji će biti u startu bolji kandidati za ovu složenu radnu obuku pasa. Bolji kandidati prema iskustvu Bernsa imaju zabilježenu veću aktivnost na području “caudate nucleus”, a manju u onom vezanom uz amigdalu, što znači da su manje tjeskobni. No upravo ovo je i pokazatelj vrlo različite pseće osobnosti.
Suživot čovjeka i pasa kako nam je svima poznato počeo je u pradavno vrijeme, no s vremenom je pragmatika ustupila mjesto obostranoj ljubavi koja još uvijek traje, a ovo je istraživanje i na znanstveni način potvrdilo ono što većina nas intuitivno zna, da nas naši psi vole. Ostavimo li ova istraživanja po strani, i usmjerimo li pogled na ono što nas dočekuje kada se na kraju svakog dana vratimo doma, a to su pseći veseli repići i sretan lavež na vratima, vidjet ćemo da nam svakodnevno daju odgovor na pitanje iz naslova.
Piše: Sonja Kirchhoffer
