Hrabrost i borbenost osobine su koje često vežemo uz pripadnike jačeg spola, no povijest pamti brojne žene koje su drsko gledale opasnosti u oči, spremne platiti i najvišu cijenu za ono u što su vjerovale. Za vas smo odabrali pregršt priča o znanim i manje znanim heroinama!
Tenkom po osvetu
Među sovjetskim ratnicama iz Drugoga svjetskog rata istaknuto mjesto pripada ženi po imenu Marija Vasiljevna Oktjabrskaja (1905. – 1944.). Nakon što su joj Nijemci 1941. godine ubili obožavanog supruga, mladog oficira Crvene armije, neutješna žena zaklela se na osvetu.
Prodala je svu svoju imovinu kako bi kupila tenk, a potom zatražila dozvolu da njime upravlja. Zahtjev joj je odobren te je poslana na tromjesečnu obuku u modelu T-34, kojem je tepala kao “Borbenoj djevojci”.
Hrabra udovica, koja se borila na istočnom frontu te stekla čin vodnika, 1944. godine je podlegla teškim ozljedama. Posthumno je proglašena Herojem Sovjetskog saveza, a u povijesti je ovu državnu počast primila samo još jedna tenkistica.
Genijalka u kokpitu
Pilotkinju Hazel Ying Lee (1912. – 1944.) povijest pamti kao jednu od samo dvije žene kineskog podrijetla u službi WASP-a (“Women Airforce Service Pilots”). Imala je, kažu, sjajne reflekse, a testovi su pokazali da se ubraja u deset posto najinteligentnijih ljudi na svijetu.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, njena hrabrost i borbena gotovost učinile su je zvijezdom među suborcima, a bila je protagonistica jedne od najbizarnijih anegdota u povijesti ratovanja. Zbog kvara motora, Lee je izvršila prisilno slijetanje u žitnom polju u okolici Topeke. Izvukla se s lakšim ozljedama no bila je prisiljena suočiti se s gnjevom lokalnog farmera, koji ju je naganjao oko aviona s vilama u ruci, vičući da “Japanci” pokušavaju osvojiti Kansas.
Premda su joj kolege nadjenuli nadimak “Neuništiva”, to nažalost nije bilo tako. Dana 23. studenog 1944. godine, zbog pogreške u zapovjednom lancu, njen “Bell P-63” sudario se s drugom letjelicom. Uspjela je padobranom iskočiti iz gorućeg zrakoplova, da bi dva dana kasnije, zbog težine zadobivenih ozljeda, preminula u vojnoj bolnici.
Prva crna pilotkinja
Bessie Coleman (1892. – 1926.) upisala se u povijest kao prva Afroamerikanka koja je dobila pilotsku dozvolu. Coleman, koja je imala i indijanske krvi, letački ispit položila je 15. lipnja 1921. godine, u Francuskoj. U domovini su joj, naime, više puta odbili upis u pilotsku školu – ta bila je crnkinja i, što je još gore, žena – pa je u nepunih sedam mjeseci svladala francuski jezik i preselila u Pariz.
“Kraljica Bess”, kako su joj tepali, narednih desetljeća je sudjelovala u brojnim opasnim aero-mitinzima u Europi i Americi, a postala je i istaknuta aktivistica u borbi za rasnu i spolnu jednakost. Za jednog mitinga, njen zrakoplov se srušio, a ona se spasila skokom s padobranom. Slomila je nogu i tri rebra, no nepunih mjesec dana kasnije ponovno je bila u kokpitu.
Poginula je 30. travnja 1926. godine, kad je upravljačke komande dvokrilca “Curtiss JN-4” prepustila kolegi Williamu D. Willsu. Zbog tehničke greške, zrakoplov je naglo počeo ponirati, na visini od 610 metara. Oboje su poginuli u trenutku sraza sa zemljom.
Golim rukama zadavila nacističkog oficira
Tijekom Drugoga svjetskog rata, Hitler je nudio milijune za glavu Nancy Grace Augusta Wake (1912. – 2011.). Zanosna mlada dama, rodom Novozelanđanka a po struci bolničarka, bila je jedna od najuspješnijih savezničkih špijunki.
U trenutku izbijanja Drugoga svjetskog rata, živjela je u Marseilleu sa suprugom Henrijem Fioccom. U vrijeme okupacije zemlje, pridružuje se francuskom Pokretu otpora, za koji izvodi niz opasnih akcija kao kurir. Kasnije, u Velikoj Britaniji, postaje špijunka čuvene Uprave za specijalne operacije. Bila je poznata i kao Madame Fiocca, a kodno ime “Bijeli miš” dobila je zbog sposobnosti da izmiče zloglasnom Gestapu.
Osim britke inteligencije, resila ju je neustrašivost i iznimna fizička snaga. Jednom je, primjerice, golim rukama zadavila oficira SS-a, kako bi ga spriječila da neprijateljima otkrije njen položaj!
Kroz mećavu do spasa
Godine 1874., uslijed nezapamćene snježne mećave, skupina rudara ostala je zarobljena u oknu u Britanskoj Kolumbiji. Kanadska vojska rezolutno je odbila priskočiti im u pomoć, zaključivši da je to, zbog vremenskih uvjeta, odveć opasno.
Tada je na scenu stupila Ellen “Nellie” Cashman (1845. – 1925.), medicinska sestra irskog podrijetla. Hrabra i altruistična žena organizirala je te predvodila grupicu od šestero muškaraca koji su se kroz snježne nanose probili do rudara i donijeli im namirnice i lijekove.
Junakinja grčke borbe za nezavisnost
U vrijeme Grčkog rata za nezavisnost, otok Mikonos postaje važno uporište protiv Turaka. Junakinja oslobodilačkog rata bila je mlada aristokratkinja po imenu Manto Mavrogenous (1796. – 1848.).
Hrabra žena, istaknuta članica tajne organizacije “Filiki Eteria”, organizirala je trupe i financirala revoluciju protiv turskih osvajača 1822. godine – čak je prodala svoj nakit kako bi nabavila opremu za 200 boraca.
I sama je sudjelovala u bitkama, a uz to je njegovala ranjenike. Po završetku rata, koji je rezultirao grčkom nezavisnošću, dodijeljen joj je čin generala-potpukovnika!
Posljednji (ženski) samuraj
U vrijeme kad je malo tko u Europi znao čitati i pisati, samuraji su bili izrazito obrazovani. Bushido, nepisani kodeks ponašanja prema kojem su živjeli, zahtijevao je da budu iznad običnih ratnika. U skladu s time, izučavali su kaligrafiju, književnost i matematiku, a uz to su pisali poeziju i uređivali vrtove.
Bushido, što na japanskom znači “put ratnika”, vrlo je precizno propisivao i pravila vojničke časti – neki od njegovih elemenata bili su, primjerice, hrabrost u bitki, obaveza osvećivanja gospodara, preziranje boli te obveza počinjenja samoubojstva u određenim situacijama. I žene su mogle postati samuraji, a za njih su vrijedila ista pravila. Onna-musha, kako su se nazivale, borile su se rame uz rame s muškarcima.
Nakano Takeko (1847. – 1868.), japanska ratnica iz razdoblja Edo, bila je među zadnjim ženskim samurajima u povijesti. Teško je ranjena u jeku Japanske revolucije, sukoba snaga šogunata Tokugawa i pobunjenih oblasti koje su tražile ponovno vraćanje carske vlasti. Prije nego što je izdahnula, naložila je sestri, koja se borila s njom, da joj odreže glavu i skrije je, kako je neprijatelji ne bi mogli uzeti kao trofej.
Na bojište pod muškom krinkom
Deborah Sampson Gannett (1760. – 1827.) u povijest se upisala kao prva žena koja se borila u Američkom ratu za neovisnost.
Kako je pripadnicama nježnijeg spola u to vrijeme bilo zabranjeno sudjelovati u oružanim sukobima, ova hrabra žena na bojište je otišla pod identitetom pokojnog brata Roberta, preodjevena u muškarca.
Njena varka otkrivena je u bolnici, nakon što ju je neprijateljski metak pogodio u bedro. Liječnici koji su je pregledali bili su u šoku.
Spasonosne novine
Crnkinje su odigrale važnu ulogu u Američkome građanskom ratu (1861. – 1865.). Primjerice, bivša robinja Sojourner Turth (1797. – 1883), aktivna i u pokretu za ostvarenje prava žena, postala je regruter crnih snaga za vojsku Unije, dok je čuvena Harriet Tubman (1821. – 1913.) u jednoj ekspediciji oslobodila čak – 750 robova!
Tubman je na prebacivanju odbjeglih crnaca u sjeverne države SAD-a počela raditi nakon bijega s robovlasničkog imanja u državi Maryland. Za Američkoga građanskog rata, borila se u vojsci Sjevera, a nakon njega je istupala protiv rasne diskriminacije i zauzimala se za emancipaciju žena.
Manje poznat podatak iz njene biografije je sljedeći: vozeći se u vlaku, ugledala je svoga nekadašnjeg vlasnika. Kako je mrski tiranin ne bi prepoznao, zgrabila je novine sa susjednog sjedala i pretvarala se da čita. Ovaj je, naime, znao da je njegova odbjegla robinja nepismena, pa nije obraćao pažnju na crnkinju s novinama u rukama.
Anđeosko lice ubojite snajperistice
Životna priča Roze Shanine (1924. – 1945) doima se poput akcijskog trilera – s tim da se ovdje ne radi o holivudskoj nego o sovjetskoj “produkciji”. U samo deset mjeseci, koliko je u rukama držala snajper, ljepotica svilenkaste plave kose i blagog osmijeha posmicala je 59 neprijateljskih vojnika, ni ne trepnuvši.
Junakinja Sovjetskog Saveza i noćna mora nacističkih vojnika rođena je 1924. godine u ruskom selu Jedma. Tijekom njemačke invazije na Sovjetski Savez, maloljetna djevojka organizirala je obranu svoga radnog mjesta, raspoređujući dobrovoljce na krovu vrtića. Nakon što je primila vijest da joj je brat poginuo u opsadi Lenjingrada, znala je da svojoj domovini mora dati više… Puno više.
Gonjena željom za osvetom, ušetala je u sovjetski vojni centar te izrazila želju da ode na prvu liniju fronta, kako bi “ubila što više neprijatelja”. Završivši obuku za snajperiste kao najbolja u klasi, započela je marš koji će je učiniti slavnom. U travnju 1944. godine, u blizini Vitebska ubila je prvoga nacističkog oficira, a u roku od mjesec dana smaknula je još sedamnaestoricu. Čak i najgrublji pripadnici Crvene armije, koji su se isprva sprdali s krhkom plavušom, u kratkom su roku prema njoj razvili strahopoštovanje.
U siječnju 1945. ostatak eksplozivne artiljerijske naprave raznio joj je grudi dok je štitila teško ranjenog suborca. Na licu mjesta je ostala mrtva, ne doživjevši dvadeset prvi rođendan. Nepuna tri mjeseca kasnije, rat je završen, a Roza Shanina proglašena je narodnom junakinjom.
Povijesna vožnja tramvajem
Godine 1955., crnkinja Rosa Parks (1913. – 2005.) odbila je prepustiti mjesto u autobusu bijelcu, zbog čega je novčano kažnjena. Njen čin potaknuo je val protesta diljem zemlje, što je rezultiralo odlukom Vrhovnog suda SAD-a o neustavnosti segregacije u javnom prijevozu.
Puno manje poznata crnkinja, Elizabeth Jennings Graham (1827. – 1901.), učinila je sličnu stvar, i to više od stotinu godina ranije. Davne 1854., u vrijeme kad su crnci u mnogim dijelovima Amerike bili smatrani vlasništvom bijelaca, ova mlada učiteljica odlučila se provozati tramvajem njujorškim ulicama, čime je prekršila zakon. Crncima je, naime, vožnja gradskim prijevozom bila dozvoljena samo uz uvjet da se nitko od bijelaca tome ne usprotivi… A toga dana, usprotivili su se mnogi.
Kondukter i policajci su, zajedničkim snagama, izbacili “drznicu” na cestu, pritom joj nanijevši lakše ozljede. Umjesto da se skrije u mišju rupu, tužila je kompaniju “Third Avenue Railroad” te, unatoč zlogukim predviđanjima, pobijedila na sudu – morali su joj isplatiti 225 dolara odštete!
Piše: Lucija Kapural
