Možete li zamisliti da vikend provedete u bliskom druženju s aligatorima? Upravo je to bila najatraktivnija zabava u Los Angelesu u prvoj polovici 20. stoljeća. Vlasnici jedne farme aligatora su dobrim reklamnim kampanjama privlačili gomile ljudi. Zahvaljujući svojim poslovnim instinktima bili su daleko ispred svog vremena, zbog čega je njihova farma postala pravi zlatni rudnik.
U društvu aligatora
Krajem 19. stoljeća Francis Earnest i Joe Campbell počeli su skupljati i izlagati aligatore u Hot Springsu u Arkansasu, a onda su se odlučili preseliti na zapad. Sa svojim su se gmazovima “upakiranim” u poseban vagon zaputili u daleki Los Angeles. Tu su u zelenom dijelu grada, nasuprot poznatog Lincoln Parka iz kojega je izrastao i sam grad, otvorili svoju farmu aligatora još 1907. godine. Prostor na kojem su se smjestili imao je više od 20 bazena za aligatore, u kojima su bili raspoređeni po veličinama.
Imali su poseban inkubator za jaja, a mala su se djeca mogla kupati u društvu beba aligatora. Tu ste mogli “uživati” u aligatorima koji su se spuštali niz veliki tobogan. Ukoliko ste bili odvažniji mogli ste ih i jahati ili pak povesti u šetnju, ili čak i plivati s njima što je bilo rezervirano samo za one najodvažnije. No, na kraju balade, ako ste to željeli i imali dovoljno novca mogli ste kupiti i koji suvenir napravljen od kože nekog aligatorčića s kojim ste možda nekom ranijom prilikom šetali po parku.
Od hvalisanja do negiranja
Godine 1953. farma je prebačena u grad Buena Park, koji je danas predgrađe Los Angelesa i trgovačko živo središte. Tamo je zbog većeg prostora proširen repertoar životinja kornjačama, nojevima, flamingosima i drugim. Ovdje su postojala četiri objekta s različitim životinjama, među kojima su dakako gmazovi bili u većini, pa se farma reklamirala kao najveća zbirka gmazova na svijetu. Na razglednicama iz tog vremena zabilježeno je da je farma osnovana u svrhu uzgoja aligatora zbog njihove kože, kao i za opskrbu izložbi, zooloških vrtova, ali i filmske industrije živim primjercima.
Iako su se ovdje građani tijekom vremena educirali o životu aligatora istovremeno su bili izloženi neistinama kojima je bio za cilj privlačenje što većeg broja posjetitelja. Tako su se na farmi reklamirali aligatori “stari 500 godina”, što ne odgovara stvarnom stanju stvari jer oni u prosjeku žive do pedeset godina u prirodi dok u zatočeništvu mogu živjeti i nešto duže. Kako je godine 1967. aligator postao zaštićen kao ugrožena vrsta u SAD-u, farma se počela ograđivati od navoda da je ranije uzgajala aligatore zbog kože jer je tobože njihov uzgoj puno skuplji od vrijednosti njihove kože.
Jedan zabilježeni incident i odlazak u prošlost
Farma je s današnjeg stajališta bila iznimno opasna pa ipak tijekom cijelog tog dugog razdoblja imala samo jedan zabilježeni incident, u kojem je stradao sin vlasnika farme Francis Earnest mlađi. Francisa je 1925. godine ugrizao veliki aligator za ruku, ali zahvaljujući munjevitoj reakciji njegova ujaka on je prošao samo s malom ozljedom ruke. Što se dogodilo s aligatorom nismo sigurni. S vremenom je posjećenost počela padati jer su se pojavile neke nove atrakcije, ali je došlo i do promjena u svijesti i pravnoj regulativi pa se farma zatvorila 1984. godine, nakon čega su preostale životinje završile u privatnom rezervatu na Floridi.
Na prvoj lokaciji farme je danas rehabilitacijski objekt, a na drugoj parkiralište. Iako je ova farma aligatora na sreću otišla u prošlost, u SAD-u ima još nekoliko parkova s aligatorima od koji se većina nalazi, a gdje drugdje nego, na Floridi.
Piše: Sonja Kirchhoffer
