Zašto je Aleksandar Veliki omiljenu robinju poklonio umjetniku kojem je platio da je portretira? Po kome je nazvan šrapnel i kad se prestao koristiti? U kojem se gradu izvorno trebao graditi Eiffelov toranj? Uživajte u zanimljivim činjenicama iz povijesti koje smo za vas odabrali!
1. Prema antičkim autorima Pliniju, Pauzaniji i Lukijanu, Apel je bio najveći grčki slikar no, nažalost, njegova djela nisu sačuvana. Slikao je mitološke figure, alegorijske kompozicije, narativne prizore i portrete, a izvori kao njegova najpoznatija djela spominju “Afroditu rođenu iz pjene”, alegoriju “Kleveta” te portret “Aleksandar Veliki s munjom”. Potonje djelo stvorio je u funkciji dvorskog slikara Aleksandra III. Velikog (356. prije Krista – 323. prije Krista), koju je nekoliko godina obnašao. Jednom prilikom, od poslodavca je dobio zanimljivu narudžbu. Glasoviti vojskovođa ponudio mu je golemu svotu za portret njegove omiljene konkubine, Pankaspe. Ova je danima pozirala Apelu, a za to vrijeme između slikara i modela razvila se ljubav, strasna koliko i zabranjena. Kad je Aleksandar primijetio na koji način Apel gleda mladu i lijepu robinju, postupio je neočekivano. Umjesto da smakne Pankaspe, što je kao njen legitimni vlasnik imao pravo, kao i čovjeka koji se drznuo dirati njegovo privatno vlasništvo, Aleksandar je umjetniku darovao ženu koja ga je opčinila. Bio je, naime, dirnut snagom Apelovih osjećaja i razoružan njegovom iskrenošću, a uz to ga je iznimno cijenio kao umjetnika.
2. Wimbledon, najstariji i najugledniji turnir u tenisu – te jedini Grand Slam koji se igra na travi – održava se u klubu “All England” u Wimbledonu u Londonu, krajem lipnja ili početkom srpnja. Prvi turnir, na kojem su nastupila dvadeset dva igrača u pojedinačnoj konkurenciji, bio je održan 1877. godine. Parovi u Wimbledonu igraju od 1884. godine, kada su prvi put nastupile i žene. Nastupom američkih igrača 1896. godine, turnir je postao međunarodnim. Izgrađeno je devetnaest travnatih terena, na kojima igre odjednom može promatrati trideset tisuća gledatelja. Tenisačima koji dobiju čast nastupiti na ovome prestižnom turniru psovanje je najstrože zabranjeno. Upravo iz tog razloga, linijski suci moraju naučiti psovke na svim jezicima, kako bi mogli kažnjavati potencijalne izgrednike.
3. Šrapnel, vrstu topničkog zrna napunjenog metalnim kuglicama i eksplozivom te namijenjenog gađanju otkrivenih živih ciljeva i zrakoplova, 1784. godine je izumio britanski artiljerijski časnik Henry Shrapnel (1761. – 1842.), po kojem je dobio naziv. Prvi put je upotrijebljen 1804. godine, u ratu u Surinamu. Zbog široke primjene fortifikacijskih objekata na bojištu, visoke cijene i složenosti gađanja, postupno je bio zamijenjen brizantnim granatama s tempirnim upaljačem, te se od Drugoga svjetskog rata ne proizvodi. Danas se sve ubojite krhotine granate katkada nazivaju šrapnelima.
4. Koncem devetnaestog stoljeća, njemački muškarci izlagali su se pogibelji kako bi udovoljili novome modnom kriku – u to vrijeme su se, naime, “nosili” ožiljcima na licu! Kako su ružne brazgotine smatrane utjelovljenjem muževnosti, oni koji su htjeli biti percipirani takvima morali su pustiti krv. Izazivali bi jedni druge na dvoboje mačevima: stavili bi štitnike na oči i vrat, ali bi namjerno ostavili obraze nezaštićenima te nastojali dozvoliti protivniku da im nanesu porezotinu, po mogućnosti duboku. Nerijetko se s ovom praksom počinjalo još u tinejdžerskim danima.
5. Eiffelov toranj, jedna od najvećih turističkih znamenitosti Pariza, uopće nije bio namijenjen tom gradu. Inženjer Alexandre Gustave Eiffel (1832. – 1923.) svoje je nacrte za čelični toranj u obliku sužene piramide prvo predstavio u Barceloni, no od nadležnih je dobio rezolutno “ne” – smatrali su da tako ružnoj građevini nema mjesta u njihovom gradu. Toranj je stoga podignut na pariškom Champ-de-Marsu, kao privremeni izložak povodom Svjetske izložbe 1889. godine, no ondje je ostao do današnjeg dana. Premda se danas ponose gigantom od tri stotine metara koji bdije nad njihovim gradom, valja napomenuti da su i Parižani isprva toranj smatrali metalnom nakaradom te potpisivali peticije za njegovim uklanjanjem.
6. Hokus-pokus, bajalački izraz često korišten pri izvođenju mađioničarskih trikova, po svoj se prilici razvio iz fraze koju svećenici izgovaraju tijekom euharistije: “Hoc est corpus meum”, u značenju “Ovo je tijelo moje”. Ta rečenica označava simbolično pretvaranje kuha u tijelo Kristovo.
7. Riječi “senat” i “senilnost” imaju isti korijen – obje dolaze od latinske imenice senex, što znači “starac”. Izvorno, u doba rimskoga kraljevstva, senatom se nazivalo “vijeće staraca”, kraljevo savjetodavno tijelo. Prema tradiciji, prvobitan broj senatora – stotinu – ustanovio je Romul. U doba rimske republike, senat postaje središnja ustavna institucija. Senatore su postavljali konzuli, a zatim cenzori. Senatorska dužnost u pravilu je bila doživotna, čime se u Rimu postupno stvarao senatorski stalež kao vladajuća nasljedna aristokracija. U doba principata, senat je gubio ovlasti, postajući pukim instrumentom carske moći.
Piše: Lucija Kapural
