Zašto o Josipu II. imamo bolje mišljenje od onoga što ga zaslužuje?

Velik broj ljudi idealizira Josipa II., i to najčešće ne zbog onoga što su učili o njemu iz nastave povijesti već prije zbog Marije Jurić Zagorke i njezine Gričke vještice, u kojoj je ona zaneseno pisala o njegovom liku i djelu. U svoje je tekstove Zagorka ubacivala i stvarne dijelove njegove prepiske prikupljene po arhivima, koje je redovito posjećivala ne bi li bila što autentičnija. Upravo zbog toga su svi od nje očekivali potpunu povijesnu utemeljenost, kako likova tako i djela, što je bilo, i još uvijek je, sasvim pogrešno.

U Hrvatskoj nije bio omiljen

Josip II. obilježio je povijest druge polovice 18. st. u srednjoj Europi kao car Svetoga Rimskog Carstva. On je prvo podugo vladao u sjeni dominantne majke Marije Terezije  od 1765. do 1780., nakon koje je napokon nastupio kao samostalan vladar. Bio je najstariji sin Marije Terezije i Franje Stjepana Lotarinškog. Kao prvorođeni sin, imao je pravo na prijestolje i titule njemačko-rimskog cara, ugarsko- hrvatskog  i češkog kralja. Njegov mu je najviši status u obitelji donio i vrhunsko obrazovanje, u sklopu kojega se rano “zarazio” prosvjetiteljskim idejama, osobito Voltaireom i njegovim viđenjem idealnog vladara, kao i neodobravajućim stavom prema Crkvi. Već na samom početku karijere pokazalo se da je Josip II. inteligentan vladar koji želi kreirati svoju politiku ne slijedeći tradiciju već je stvarajući na svoj način, uz pomoć Voltairea i drugih prosvjetitelja. Dva puta se ženio i dobio dvije kćeri, koje su umrle još kao djevojčice, zbog čega se vjerojatno u potpunosti okrenuo državnim poslovima. U Hrvatskoj nije bio omiljen jer je, između ostalog, poricao pravo hrvatsko-ugarske države na zasebnu krunu. Budući da nije prihvatio krunjenje ugarskom krunom, nije sazivao sabore pa je Ugarskom i Hrvatskom vladao uz pomoć naloga odnosno naredbi. Ukinuo je sustav županija i u osnovi njegova je politika bila sasvim u suprotnosti s narodnim slobodama jer je imala izrazita obilježja germanizacije, centralizacije i apsolutizma odnosno njen je cilj bio stvaranje nacionalne države s jedinstvenim obilježjima i negiranja drugih naroda i njihovih obilježja i prava. U odnosu prema Crkvi konfiscirao je imovinu svih samostana koji se nisu bavili karitativnim ili prosvjetnim radom. Zapravo nema kome se Josip II.  nije zamjerio svojom politikom, koja je imala dobre namjere, ali su one bile ispred svog vremena, te su brzopleto provođene. Josip je u Zagorke predstavljen kao romantični intelektualac koji želi dati vlast narodu. Josip II. nije kao pripadnik plemstva mogao zagovarati jednakost za sve jer su takve ideje bile strane njegovu vremenu i napose jer bi s time ugrozio i svoju poziciju. Unatoč Zagorkinim superlativima Josip II. danas u povijesti slovi za jednog od neuspješnijih vladara.

Zapadne zemlje debelo „prešišale“ Josipovo Carstvo

U jednom od pisama, koje je prenijela Zagorka u Gričkoj vještici, Josip II. iskazuje namjeru da popravi gospodarsku situaciju u zemlji. U tom smislu, Josip II. je silno želio pokrenuti razvoj industrije, a onda i trgovine. Budući da je bio svjestan činjenice da bez razvijene logistike nema daljnjeg razvoja, odlučio je prvo stvoriti preduvjete za realizaciju svojih ideja. Tako je u prvi plan stavio prometni razvoj i ulaganje u cestovni i plovni promet. Cilj mu je bio ojačati monarhiju, kako bi bila konkurentna većini europskih zapadnih zemalja koje su već debelo “prešišale” Josipovo Carstvo. Intenzivan razvoj koji je Josip II. priželjkivao već su postigle, primjerice, Engleska i Francuska, no Ugarska i Hrvatska su se pokazale kao utezi Monarhije, u sklopu koje je Hrvatska bila karika koja je više zaostajala od Madžarske.


Problematika čitanja i iščitavanja Zagorke

Zagorka je zadržala objektivnost po pitanju Josipove majke, no kad je riječ o Josipu II., velikim dijelom je bila pod utjecajem pučke predaje o njemu, kao idealnom vladaru bez mana te ga je prikazivala na romantičarski način, u duhu u kojem je i pisala svoja djela. Zagorikno pisanje treba dobrim dijelom promatrati u kontekstu ne samo pučke predaje već i same Zagorke i njezinog svjetonazora, ali i vrste djela u kojem se njezin Josip javlja. Njen je Josip II. trebao biti u službi priče pri čemu je htjela-ne htjela morala odstupiti od stvarnosti, ukoliko je željela biti vjerna književnoj fabuli, a ne povijesnoj istini. U romanu su kreativnost i ideje pisca znatno važnije od zbilje, i u tom smislu ona je postavila visoke standarde uvjerljivosti u kojima je tanka granica između zbilje i mašte, zbog kojih su oni koji su čitali njezine knjige, doživljavali ih najvećim dijelom sasvim pogrešno kao zanimljive povijesne udžbenike. Upravo u tom gubitku kompasa u čitatelja pri čemu je on zanemario vrstu djela kojeg čita  Zagorka se danas dobrim dijelom kritizira jer je logično odstupila od zbilje o kojoj piše u narativu svog djela.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari