Čovjek od pamtivijeka muku muči s požarima. Vatra je sredstvo preživljavanja, ali i uništenja. Njezina je svjetlost istovremeno zasljepljujuće hipnotička, a s druge strane sadrži elemente nezamislivog užasa. S razvojem tehnologije mijenjao se i čovjekov odnos prema vatri. Iako je nije moguće u potpunosti kontrolirati, danas se s njezinom hiperaktivnom prirodom nosimo lakše nego prije.
Moskva se pretvorila u plamteću kuglu
U vrijeme dok nije bilo organizirane vatrogasne službe, strašni požar zadesio je Moskvu sredinom 16. st. Većina gradskih objekata bila je izgrađena od drvenog materijala, što je rezultiralo učestalim požarima. No, požar koji je u Moskvi izbio 21. lipnja 1547. bio je drugačiji od ostalih, ponajprije jer su tog dana puhali jaki vjetrovi koji su rasplamsali vatru po gotovo cijelom gradu. Grad se vrlo brzo zahvaljujući vjetru pretvorio u plamteću kuglu iznad koje su vijorili oblaci gustog dima. Drvene zgrade su nestajale jedna za drugom, a kažu da se i metal talio od silne vrućine. Pucketanje vatre i huka vjetra miješali su se s vrištanjem ljudi, koji su se teško mogli probiti do izlaza iz gusto naseljenog grada.
Lili1127)
Procjene broja žrtava se kreću od 2500 do 3000
Uz sve nevolje, vatra je zahvatila i skladište baruta u Kremlju pa su vatrenu stihiju nadopunile i eksplozije baruta. Različita dokumentacija daje drugačije informacije o trajanju požara, pa je prema nekima on trajao nekoliko dana, prema drugim je ugašen iste noći. Ono što je sigurno da je vatra brzo progutala drvenu građu. Na zgarištima su se mogli vidjeti očajni ljudi koji traže svoj najbliže, svjesni da su izgubili sve što su posjedovali. U požaru je živote izgubilo između 2500 i 3 000 ljudi, a nestala je trećina starog grada. Među mrtve nisu ubrojena djeca, a sva ta događanja dovela su masovnog napuštanja Moskve. Računa se da je Moskvu tada napustilo 80 000 ljudi.
Nakon ovog nemilog događaja, car Ivan IV. Grozni donio je zakone koji su zahtijevali da ljudi u svojim dvorištima i na krovovima kuća imaju bačve s vodom. No, proći će još puno vremena do postavljanja temelja redovite vatrogasne službe.
Za požar optužena careva obitelj s majčine strane
Nakon požara nastupilo je razdoblje velikog siromaštva. Za požar je optužena careva obitelj s majčine strane, obitelj Glinski. Jedan od ujaka Ivana IV. Groznog, Yuri Vasilyevich Glinski, tada je namamljen u Moskvu gdje je kamenovan, a ni njegov brat Mikhail Glinski nije bio bolje sreće. Uhvaćen je od svjetine prilikom pokušaja bijega u Litvu i na licu mjesta ubijen. Preživjela je samo starica Anna Glinski kojoj je Ivan IV. Grozni pružio zaštitu od pobjesnjele rulje. Annu su optuživali za čarobnjaštvo, izmišljajući kako je ona zajedno sa svojim sinovima vadila ljudima srca i potom ih kuhala. Priče su išle tako daleko da su ustvrdile da je skuhanom vražjom tekućinom zalijevala zgrade i ulice gdje je planuo požar koji je rezultirao uništavanjem grada. Ivanova odanost svojoj baki, Ani Glinskoj, bila je velika jer ga je ona odgojila i uopće odigrala važnu ulogu u njegovom ranom životu. No, tu istu zaštitu nije pružio njezinim sinovima, što se može smatrati pragmatičnim kompromisom jer pobuna koja je izbila protiv obitelji Glinski ticala se i njega, pa je bio u nezgodnom položaju jer je trebao zadržati svoj autoritet. Pokazalo se da mu je carski položaj bio miliji od vlastite obitelji. Žrtvovanjem Aninin sinova utažio je bijes svijetine i učvrstio svoj položaj.
Požar kao nagovještaj grozomorne vladavine Ivana IV. Groznog
Ivan IV. Grozni došao je na vlast samo nekoliko mjeseci prije izbijanja požara, pa se on kasnije uzimao kao tragičan nagovještaj njegove okrutne vladavine. U klasifikaciji požara ovaj moskovski se tretira katastrofalnim, a njegovo bi gašenje i danas sa svom tehnologijom bilo više nego izazovno.
Piše: Sonja Kirchhoffer
