The Special One: Obitelj kontroverzna nogometnog trenera ostala je bez svega nakon rušenja Salazarovog režima

José Mourinho jedna je od najkontroverznijih ličnosti modernog nogometa. Štovatelji njegova lika i djela opisuju ga kao rođenog vođu, mudrog taktičara, riječju, jednog od najvećih nogometnih trenera u povijesti. Oni kojima je stao na žulj zovu ga ego-manijakom lišenim empatije. Samodopadan kakav jest, u vrijeme kad je vodio londonski “Chelsea”, sam sebe je pak prozvao “The Special One”. Voljeli ga ili ne, Mourinho je božji dar sportskim novinarima, koji bi solidnu karijeru mogli izgraditi samo na nabrajanju njegovih nepresušnih verbalnih bisera. Donosimo životnu priču gospodina Posebnog!

Otkaz na Božić

José Mário dos Santos Félix Mourinho rođen je 1963. u portugalskom gradu Setúbalu. Da je nogomet njegov život, znao je već kao balavac: otac Félix, u to vrijeme uspješan golman, bio je njegov prvi i jedini idol. “I ja cu biti kao tata”, ponavljao je još dok je sisao palac, pobuđujući očev ponos ali i majčinu strepnju. Naime, gospođa Maria Júlia, osnovnoškolska učiteljica iz obrazovane i bogate obitelji, za sina je imala ponešto drugačije planove. “Htjela sam da se posveti školi te da kasnije odabere neki dobar fakultet. Znanje je temelj na kojem se gradi sigurna budućnost, a nogomet je rizična igra u kojoj se sve mogućnosti otvorene. Mnogo sam živaca izgubila gledajući supruga kako teško podnosi poraze na terenu i kako se ponekad razočaran vraća kući. Nisam željela da José prolazi istu sudbinu a, osim toga, panično sam se bojala ozljeda, koje su u nogometu uobičajene i često mogu značiti financijski krah”, ispričala je.

Po završetku igračke karijere, Félix se zaposlio kao trener u lokalnom klubu. Unatoč ženinim prigovorima, na treninge je redovito vodio malog Joséa. “Mora se priznati da nije pokazivao odlike budućeg velikog igrača. Silno se trudio, ali mu je nedostajalo snage i brzine. Kod mene nije imao protekcije: vadio sam ga iz igre čim bi lošom izvedbom ugrozio rezultat momčadi”, iskren je Félix. “Ono što, međutim, nije imao u nogama, imao je u glavi. Odmah sam primijetio da mali odlično razmišlja, baš poput pravog trenera, pa sam ga često vodio na utakmice na kojima smo procjenjivali igrače. Imao je nos za to – odmah je znao raspoznati talente. Sjećam se da mi je pripremao iscrpne i analitičke izvještaje s utakmica, koji su se pokazali itekako korisnima”.


Na Božić, kad je dječaku bilo devet godina, njegovu mirnu svakodnevicu potresao je jedan telefonski poziv. “Tata se javio, a nakon nekoliko minuta sva boja mu je nestala iz lica. Znao je da njegov klub u zadnje vrijeme ne stoji dobro ali je vjerovao da će se stanje popraviti. Uprava kluba bila je drugačijeg mišljenja: bez puno objašnjenja uručili su mu otkaz. Svi smo bili u šoku”, prisjeća se.

Problemima tu nije bio kraj. Kad je 1974. srušen režim portugalskog diktatora Salazara, mnoge su imućne obitelji ostale bez ičega. Ta sudbina zadesila je i Mourinhove roditelje, koji su izgubili sve osim posjeda u obližnjem gradu Palmela. Suočena s neizvjesnom budućnošću, majka je više nego ikad ponavljala Joséu da se uhvati knjige. “Nisam bio lud za učenjem, ali jednostavno nisam imao srca razočarati mamu pa sam se bacio na posao. Srećom, obdaren sam izvrsnim pamćenjem pa nisam morao puno grijati stolicu: dovoljno mi je bilo pažljivo slušati na nastavi i petice su se nizale u mojoj đačkoj knjižici”, rekao je.

Od prevoditelja do trenera

Nakon mature, na majčin nagovor upisuje studij na prestižnoj poslovnoj školi. Da to nije ono što ga uistinu zanima, shvatio je odmah. “I profesori i studenti bili su puni šupljih teoretskih priča, a ja sam se odmah htio baciti na praksu”, prisjeća se Mourinho, koji se nakon samo dva dana prebacio na kineziološki fakultet. Osjećajući se kao svoj na svome, briljirao je na studiju, pa je i prvotno skeptična majka morala priznati ispravnost njegove odluke. Diplomirao je u roku, radom o metodologiji nogometa, nakon čega se zaposlio kao profesor tjelesnog odgoja u jednoj srednjoj školi. “Već tada sam puno pažnje pridavao psihologiji i motivacijskim tehnikama, te sam na neki način postavio temelj za budući profesionalni razvoj”, prisjeća se.

Tih dana, postavio je i temelj za budući obiteljski život. Matilde “Tami” Faria, atraktivna Angolka koju je poznavao od djetinjstva i s kojom je hodao zadnjih mjeseci, nemalo se iznenadila kad ju je dragi odveo u skupi restoran te joj, bez suvišnih riječi, pružio kutijicu s prstenom. Tjedan dana kasnije bili su vjenčani, a nakon nekoliko godina dobili su kćer Matilde i sina Joséa Juniora.

Premda su ga od početka smatrali stručnjakom i hvalili njegovu posvećenost detaljima, Mourinho dugo nije dobivao značajniju priliku za proboj, pa je radio na slabo plaćenim trenerskim mjestima. Sreća mu se osmjehnula početkom devedesetih, kad je u Lisabon stigao slavni Bobby Robson. Nakon što je imenovan trenerom “Sportinga”, Englez se dao u potragu za lokalnim trenerom s vrsnim poznavanjem engleskog jezika. Našao ga je u ambicioznom Mourinhu. “Posao prevoditelja otvorio mi je vrata u prvu trenersku ligu. Robsonu sam bio simpatičan a, nakon što je shvatio da se razumijem u nogomet, angažirao me kao pomoćnika”, ispričao je. Oduševljen novim pomagačem, Robson ga je sa sobom vodio prvo u “Porto”, a kasnije u “Barcelonu”.

Put do vrha nije, međutim, bio ni brz ni jednostavan. Do prvog preuzimanja jake momčadi Mourinho je došao tek deset godina nakon što je ušao u trenerski posao. Stao je na čelo “Benfice”, no tamo se zadržao samo devet kola: zbog promjena u upravi kluba, bio je prisiljen otići. Manuel Villarinho, tadašnji predsjednik kluba, kasnije će iskreno priznati da mu je nespremnost na produženje ugovora Mourinhu bilo najveća životna greška.

Sljedeće godine započeo je Mourinhov strelovit uspon, i to na čelu kluba od kojeg nitko nikada nije previše očekivao, “Uniao de Leirie”. Završili su sezonu kao četvrti na tablici, a novinari ga više nisu puštali na miru. Ubrzo je stigla ponuda iz velikog “Porta” i Mourinho je napokon imao priliku pokazati svu raskoš svoga talenta. Klub je bio prvi u ligi, osvojio je portugalski kup, a potom i kup UEFA. Očekivanja su bila velika, trebalo je zadržati visoki rejting, no mladi stručnjak nije gubio hladnokrvnost. “Strah je riječ koja ne postoji u mom rječniku. Zanima me jedino uspjeh – isprike i izgovore prepuštam slabićima”, samopouzdano je izjavio. Nije se radilo o praznim riječima: pod njegovim vodstvom, “Porto” je osvojio Ligu prvaka.

Nogometni omlet

Mourinho je postao jedan od najtraženijih trenera na svijetu, a najizdašnija ponuda stigla je od Romana Abramoviča, predsjednika engleskoga nogometnog kluba “Chelsea”. Javnost je bila prilično podozriva prema novom treneru, a legendarna arogancija britanskih sportskih novinara do izražaja je došla na prvoj Mourinhovoj pressici nakon preuzimanja kluba. Sa zamjetnom ironijom u glasu, postavili su mu pitanje: “Došli ste u najjaču ligu svijeta, jeste li ponosni?”. Naišli su na sebi ravnog. Ne trepnuvši okom, Mourinho ih je poklopio: “Kao europski prvak, došao sam u klub koji pedeset godina nije osvojio prvenstvo – recite vi meni, tko bi ovdje trebao biti ponosan?”. Na istoj je konferenciji sam sebi nadjenuo glasoviti nadimak. “Imamo vrhunske igrače te – ispričavam se ako zvučim arogantno – vrhunskog trenera. Ne morate mi vjerovati, no dokazat ću vam da sam ja Onaj Posebni”, rečenica je koja je ušla u nogometnu povijest. Nadimak “The Special One”, kadšto izrečen ironično a kadšto s poštovanjem, od tog trenutka redovito pojavljivao u britanskom tisku.

Navijači “Plavih” u početku su bili skeptični, pa čak i neprijateljski nastrojeni prema novom treneru. “Engleska publika je divna. Stalno mi s tribina pjevaju ‘Je*i se, Mourinho’, i to s mnogo sluha. Silno su ljuti na mene, premda ni sami ne znaju zašto. Da dođe do erupcije vulkana, pretpostavljam da bi mene prvog prozvali kao krivca”, ironično je komentirao Portugalac. Pokazao im je da griješe: prvi put nakon pola stoljeća doveo je “Chelsea” do titule šampiona Premier lige, a samog sebe do statusa najbolje plaćenog trenera svijeta (u to je vrijeme ‘dizao’ paprenih 5,2 milijuna funti godišnje). Kad su ga pitali u čemu leži tajna njegova uspjeha, odgovorio je: “Nogomet je kao omlet: ako nemaš dobra jaja, ni omlet neće biti osobit. Podjednako je važno imati vrsnog kuhara. Ako niste shvatili analogiju, pojasnit ću: jaja su igrači, a kuhar sam, naravno, ja. Bez lažne skromnosti mogu ustvrditi da sam majstor visoke kuhinje”.

Ni nakon što se dokazao nije prestao biti meta napada. Često je optuživan da pokušava kontrolirati svaki aspekt života svojih igrača, što se nije ni trudio zanijekati. “Pojedinac je ništa, tim je sve. Moji igrači imaju samo jedan zadatak, pobjeđivati. Ne zanima me što misle ni kako se osjećaju, jesu li izgubili curu ili psa – na terenu moraju dati sto posto od sebe. Za onoga tko to ne može nema mjesta u mojoj momčadi”, sažeo je svoj moto.

Činjenica da “gazda” zahtijeva žrtvovanje vlastitih ambicija u korist momčadi nije najbolje sjela svim igračima. Nezadovoljan činjenicom da je odlučujuću utakmicu prosjedio na klupi, Ricardo Carvalho javno se požalio da ga trener šikanira. Ovaj mu se pakosno narugao: “Carvalho, čini se, ima problema s razumijevanjem stvari. Možda bi mu trebalo dati da riješi test inteligencije”.

Mnogo prašine podiglo je i Mourinhovo vječito prepucavanje s Arseneom Wengerom, tadašnjim “Arsenalovim” trenerom i ljutim suparnikom. Kad ga je ovaj optužio da forsira “odvratni defenzivni nogomet”, odvratio je: “Nismo mu dovoljno zabavni na terenu? Zaboli me: mi pobjeđujemo”. Drugom prilikom, Wengera je proglasio voajerom. “Taj tip ima veliki problem, obožava gledati druge. On je poput onih ljigavaca koji teleskopom promatraju tuđe obitelji, u ovom slučaju Chelsea. Svi znamo da je voajerstvo bolest, pa mu savjetujem da potraži stručnu pomoć”, poklopio je rivala.

Napuhani nesposobnjaci i intelektualne prostitutke

Iako pod njegovom palicom “Chelsea” osvaja dva uzastopna naslova engleskog prvaka, trenerovi sukobi s rukovodstvom kluba postajali su sve učestaliji. Nakon naprasnog napuštanja londonske momčadi, Mourinho odlazi u Italiju, gdje potpisuje za “Inter Milan”. Na prvoj press-konferenciji u novoj funkciji, novinarima se obratio na tečnom talijanskom, objasnivši kako je jezik svladao “za nepuna tri tjedna”. Ni za nogometne uspjehe nije mu trebalo dugo – u roku od tri mjeseca, s klubom osvaja prvi trofej, talijanski Superkup. Debitantsku sezonu u “Serie A” završio je osvajanjem Scudetta, koji je obranio i naredne godine. Osvojivši Ligu prvaka, postaje treći trener u povijesti nogometa koji je zgrabio titulu prvaka Europe sa dva različita kluba.

Baš kao što je to činio u Engleskoj, Mourinho je u Italiji nastavio redovito dizati medijsku prašinu. Kolege Carla Ancelottija i Luciana Spalettija proglasio je “napuhanim nesposobnjacima”, talijanske sportske novinare optužio je za “intelektualnu prostituciju”, a zbog čašćenja sudaca biranim psovkama u više je navrata protjerivan s utakmica.

Kad je izjavio da će “trener koji nikad nije vodio Real Madrid uvijek imati veliku rupu u svojoj profesionalnoj karijeri”, pokazalo se da su spekulacije o Mourinhovu prelasku u španjolski “kraljevski klub” istinite. Značajniji uspjeh s novom momčadi stigao je 2011., kad “Real Madrid” prvi put nakon osamnaest godina osvaja prvenstvo Copa del Rey, dokinuvši dominaciju Barcelone.

U svije godine, s “Real Madridom” je osvojio još dva trofeja, La Ligu i španjolski Superkup. Nakon toga vraća se u “Chelsea” s kojim 2015. ponovo postaje prvak Engleske. Kao trener “Manchester Uniteda”, osvojio je pak UEFA Europsku Ligu, Liga kup i FA Community Shield, a nakon dvogodišnjeg angažmana u “Tottenham Hotspuru”, preuzima “Romu”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari