Neki od drevnih naroda zauvijek su napustili povijesnu pozornicu; drugi nastavljaju živjeti kroz svoje biološke potomke. Evo nekoliko zanimljivosti o njima!
Tamna put prastanovnika Irske
Pokušavajući osvojiti sedamsto metara visoki Ben Gorm, planinu na sjeverozapadu Irske, mlađi muškarac je 2016. u prirodnoj stjenovitoj komori pronašao nešto što mu je podiglo kosu na glavi – ljudske ostatke. Prestrašeni planinar pozvao je policiju, da bi se ubrzo utvrdilo kako je riječ o kostima iz prapovijesti.
Arheolozi, koji su izišli na teren, ondje su pronašli gotovo pet tisuća koštanih fragmenata iz razdoblja neolitika. “Riječ je o posmrtnim ostacima osmero ljudi. Nevjerojatno je da su ondje, u pustim vrletima, netaknuti ležali gotovo pet tisuća godina”, ispričala je arheologinja Marion Dowd.
Komora u kojoj su pokojnici pronađeni, dodala je znanstvenica, nije služila kao njihovo posljednje počivalište, već kao privremeni prostor u koji su se stavljala tijela dok se meso ne razgradi, nakon čega bi se lubanja i veće kosti odnijeli na drugo mjesto. Takvi razrađeni pogrebni rituali bili su uobičajena praksa u neolitiku.
Kosti su naknadno podvrgnute genetskoj analizi, koja je pokazala nešto uistinu zanimljivo: za razliku od svojih bljedunjavih crvenokosih potomaka, drevni Irci imali su izrazito tamnu put i vranu kosu, poput ljudi s Mediterana ili Bliskog istoka! Analiza je pokazala još nešto: nisu podnosili laktozu. “Taj podatak ne iznenađuje. Naime, sposobnost probavljanja laktoze razvila se tek tisućama godina nakon što su ljudi počeli držati životinje koje daju mlijeko, poput krava. Poljoprivrednici iz neolitika su, pretpostavljamo, prerađivali mlijeko kako bi uklonili laktozu, odnosno pravili od njega sir”, ispričao je Carles Lalueza-Fox, znanstvenik s Instituta za evolucijsku biologiju u Barceloni.
Iliri, neprikosnoveni gospodari mora
Zahvaljujući arheološkim nalazima, dostupni su nam podaci o narodima od kojih su nastali Iliri. Pradomovina tvoraca brončanodobne kulture “žarnih polja”, slaže se većina stručnjaka, bila je na prostoru Lužice, u današnjoj Njemačkoj.
Iz nerasvijetljenih razloga, taj ratnički narod krenuo je u seobu prema srednjoj i istočnoj Europi, potiskujući pred sobom starosjedioce, a većina osvajača zaputila se na Balkan, naselivši golemo područje od istočnih Alpa do Dunava te Jadranskog i Jonskog mora. Miješanjem došljaka sa starosjedilačkim narodima, nastajala su brojna ilirska plemena.
Mnoga od njih počela su se baviti poljodjelstvom i stočarstvom, dok su Liburni i Japodi, naseljeni na području današnje Like i Hrvatskog primorja, stekli toliku pomorsku vještinu da su zagospodarili Jadranskim morem. Kao trgovci, ali i gusari, redovito su plovili do Apeninskog poluotoka, a smatra se da su upravo oni osnovali grad Adriju u Italiji, po kojem je kasnije nazvano Jadransko more.
Osvajanje Krfa, otoka u Jonskom moru, bio je vrhunac ilirske vladavine nad morima. Naime, 734. godine prije Krista odatle su ih istjerali korintski Grci, čime je počeo višestoljetni rat za dominaciju nad plovnim putovima. Sve jača grčka pomorska sila s vremenom je skršila otpor Ilira. Kao novi gospodari mora, Grci su od petog stoljeća počeli osnivati brojna naselja na jadranskoj obali.
Idoli s dugim ušima
Davne 1722. godine, na uskršnje jutro, tri nizozemske lađe su usred Pacifika otkrile osamljeni komad stjenovita tla. Premda je od najbližega naseljenog otočja, Pitcairna, bio udaljen čak 1.760 kilometara, taj neveliki komad tla nije bio pust. I ne samo to: na njemu je cvala tajanstvena civilizacija!
Sljedeće jutro, moreplovci su iz daljine ugledali domoroce te s čuđenjem promatrali kako se klanjaju golemim antropomorfnim skulpturama. “Ti idoli s dugim ušima i krunama na glavi, isklesani od kamena, bili su vrlo vješto izrađeni, čemu smo se nemalo čudili”, zapis je iz brodskog dnevnika.
Po danu kad ga je ugledao, istraživač Jacob Roggeveen otok je nazvao Uskršnjim, no domoroci su za njega već imali dva imena: Rapa nui (“Veliki Rapa”) i Tepito-o-te-henua (“Pupak svijeta”). Tko su bili prastanovnici ovoga vulkanskog otoka?
Arheološki nalazi svjedoče da su prvi doseljenici na njega stigli s već visoko razvijenom kulturom i znanjem o obradi kamena. Njihov stil gradnje – podizanje zidova od golemih bazaltnih blokova – podudara se s onim iz Cuzca, prijestolnice starog Perua. Nadalje, položaj samih kipova, s pogledima usmjerenim u nebo, pokazao je da se ovdje štovao kult Sunca, baš kao u Peruu u vrijeme prije Inka.
Sve to je dovelo do zaključka da su prvi doseljenici stigli iz Južne Amerike, najvjerojatnije u dvanaestom stoljeću. Konačan dokaz bio je pronalazak slatkovodne trstike zvane totora, koja inače uspijeva samo u Južnoj Americi. Ta biljka bila je iznimno važna za život otočana – od nje su gradili kuće i izdržljive lađe, na kojima su prvi doseljenici po svoj prilici i stigli ovdje. Tim lađama, pretpostavlja većina stručnjaka, koristili su se za prijevoz golemih kamenih blokova s jednog kraja otoka na drugi.
Piše: Lucija Kapural
