Dan 28. siječanj 1986. godine upisan je crnim slovima u povijest NASA-inog programa. Tog dana je došlo do stravične nesreće u kojoj je živote izgubila cijela posada svemirske letjelice Challenger. Ova je nesreća obilježila svijet, i promijenila budućnost svemirskog programa. I danas su mnogi uvjereni da je ono što su čuli tog dana ili prvih dana nakon nesreće točna verzija onoga što se dogodilo. No stvari stoje ipak malo drugačije.
Kabina je ostala u jednom komadu
Kao prvo letjelica nije stradala u klasičnoj eksploziji kako se često pogrešno navodi, a što onda utječe i na percepciju da je i posada istog trenutka izgubila živote. Nesreću je uzrokovalo kvar na jednom od prstenova koji povezuju bočne rakete s velikim rezervoarima goriva. Kako je pri tome došlo do njegova curenja, ono se zapalilo i pretvorilo u vatrenu kuglu koja je djelovalo kao eksplozija, ali nije bila klasična s detonacijom i zapravo se samo čulo da je buka motora prestala i tada je došlo do raspada letjelice. Unatoč tome prednji dio letjelice s kabinom je ostao u cjelovitom stanju te je nastavio svoju putanju prema gore, a nakon toga je uslijedio strmoglavi pad koji je trajao 2 minute i 45 sekundi. S obzirom na stanje kabine pretpostavlja se da je posada bila živa, kao i da je znala da ide u smrt. Dapače NASA je kasnije željela zataškati ovaj dio priče i ostaviti ljude u uvjerenju da je posada izgubila trenutačno živote. Kasnija analiza je pokazala da su članovi posade aktivirali prilikom nesreće dodatne doze s kisikom kako bi si povećali šanse za preživljavanje, što nije bilo objavljeno, a pokazuje da najvjerojatnije nisu bili u nesvjesnom stanju kada su udarili u valove Atlantika.
Je li Bijela kuća vršila pritisak na NASA-u?
U kuloarima kruže priče prema kojima je ova tragedija bila dobrim dijelom posljedica pritiska Bijele kuće na NASA-u, zbog čega se s lansiranjem krenulo prije vremena. Na dan lansiranja predsjednik je u večernjim satima trebao održati tradicionalan govor o stanju nacije. On se redovito održava u siječnju i koristi se kako bi predsjednik dao procjenu trenutačne političke situacije u zemlji, ali i najavio buduće poteze vlade. Vrlo vjerojatno da to nije slučajnost, i iz pripremljenog govora jasno je da je Challenger bio dio predsjednikova obraćanja naciji, što bi ukazivalo da nije nemoguće da je katalizator leta bio političke prirode.
Potraga za tijelima
No, predsjednik Reagan je na kraju zbog nesreće govor odgodio što je, koliko nam je poznato, jedini put da se tako nešto dogodilo od kada je uvedena praksa održavanja ovih govora. U mjesecima koji su uslijedili došlo je do rekonstrukcije nesreće. Šest tjedana je trajala potraga za kabinom koja je nađena u oceanu istočno od Cape Canaverala na Floridi. No nakon toga trebalo je još toliko vremena da se ona zajedno s tijelima izvuče iz oceana. Prepoznatljiva tijela posade predana su obiteljima i pokopana su u travnju 1986. godine, a neprepoznatljivi dijelovi su završili u zajedničkoj grobnici. Ronald Reagan je nakon nesreće osnovao Rogersovu komisiju za istraživanje nesreća, a koja je kritizirala NASA-u. NASA nije smjela izvesti lansiranje pri tako hladnim temperaturama, a postojalo je još niz dodatnih sigurnosnih zamjerki. U radu komisije sudjelovali su bivši astronauti, piloti, fizičari, a cilj joj je bio ne samo istražiti događanja već i spriječiti slične nesreće u budućnosti.
Ova je misija trebala omogućiti civilima da sudjeluju u svemirskim letovima te se na spisku tada našla učiteljica Christie McAuliffe. Program “Učitelj u svemiru” otkazan je 1990. godine, a osam godina kasnije je zamijenjen programom “Edukator astronaut” koji je od učitelja zahtijevao da postanu profesionalni astronauti.
NASA je nakon ovih zbivanja uspostavila Ured za sigurnost, pouzdanost i kvalitetu, koji ima zadaću predvidjeti što može sve poći po krivu tijekom neke misije.
Piše: Sonja Kirchhoffer
