Portret državnika u mladosti: Najistaknutiji bliskoistočni lider odrastao je s ujakom, a s ocem je imao problematičan odnos

Ponovno smo svjedoci užasa na Bliskom istoku, u regiji koju bismo u zadnjih sedamdeset pet godina, od osnivanja države Izrael, s pravom mogli nazvati buretom baruta. Nakon napada Hamasa na Izrael i žestoke odmazde izraelskih snaga na pojas Gaze, sukob Palestinaca i Židova još jednom se našao na naslovnicama svih svjetskih tiskovina. Dok javnost sa strepnjom iščekuje rasplet krvavog sukoba, čije bi posljedice mogle biti dalekosežne, prisjetit ćemo se čovjeka bez kojeg u prošlosti nije prošla niti jedna kriza na ovom području, kontroverznog Jasera Arafata.

Za većinu sunarodnjaka, bio je simbol palestinskog otpora, nepokolebljivi borac za nezavisnost, karizmatični lider koji je posvetio život razbijanju okova okupacije, nacionalni junak naroda koji toliko dugo i željno očekuje svoju državu, ključna figura za postizanje trajnog mira. Do posljednjih dana, u svome opkoljenom glavnom stožeru u Ramallahu, gdje su mu izraelski buldožeri bili pod prozorima, nije popuštao u svome prkosu. Za protivničku stranu, bio je terorist odgovoran za smrt tisuća nedužnih ljudi, kao i prijetnja koju treba odstraniti. Zapadne sile su pak u njemu gledale pijuna u ostvarenju vlastitih ciljeva u regiji. Istina je, kako to već biva, ostala negdje po sredini.

Njegov lik i djelo mogu poslužiti kao paradigma bliskoistočnog sukoba. U pola stoljeća borbe za politički cilj, Arafat je prošao dugačak put od gerilca s političke margine do svjetskog državnika i Nobelovca; od zagovornika oružane borbe za nezavisnost do vještog diplomata. Bez sumnje, za taj je cilj živio – po nekima, i umro zbog njega – mada su sredstva za njegovo ostvarenje katkad bila više nego problematična. Kao što je jednom i sam istaknuo, u jednoj je ruci držao maslinovu grančicu, a u drugoj jurišnu pušku.

U životu najistaknutijega bliskoistočnog lidera činjenice se isprepliću s gotovo mitskim predodžbama, u čijem je kovanju i sam sudjelovao. Sporno je već njegovo mjesto rođenja. Pravim imenom Muḥammad Yāsir ‘Abd al-Raḥmān ‘Abd al-Ra’ūf ‘Arafāt, na svijet je došao 1929. godine, no ne u Jeruzalemu, kako je – valjda zbog simboličkog značaja grada – često isticao, već u Kairu, prijestolnici Egipta. Bio je peto od sedmero djece Abdela Raoufa al-Qudwa al-Husseinija, imućnog trgovca tekstilom iz Gaze, i Zahwe Abdul Saud, žene iz politički istaknute jeruzalemske obitelji (njeni djed, veliki muftija Amīn al-Ḥusaynī, bio je ključna figura u borbi protiv cionizma tijekom britanske uprave).

Imao je tek četiri godine kad mu majka umire od zatajenja bubrega. Ne uspijevajući se brinuti za toliku djecu, otac ga nedugo nakon toga šalje obitelji pokojne supruge u Jeruzalem. Ondje, u četvrti Mughrabi na jugoistoku Staroga grada, dječak i njegov mlađi brat Fathi naredne četiri godine će živjeti kod ujaka Salima Abdula Sauda, nakon čega će, po očevoj direktivi, brigu o njima preuzeti najstarija sestra Inam.

Što zbog duge razdvojenosti a što zbog očeva teškog karaktera, s njim nikad nije razvio blizak odnos. Prema Inaminom svjedočenju, pater familias je na njega digao ruku kad je doznao da je, kao školarac, posjetio židovsku četvrt te ondje prisustvovao religijskom obredu. Sestri je kasnije objasnio da je to učinio kako bi se upoznao s mentalitetom neprijatelja. Do koje je mjere njihov odnos bio problematičan, svjedoči podatak da se mladić nije pojavio na očevom sprovodu.

Maloljetni arapski nacionalist

Borbu za suverenitet započeo je kao sedamnaestogodišnji arapski nacionalist, krijumčarenjem oružja iz Egipta u Palestinu, a nastavio kao student građevinarstva na Sveučilištu kralja Fu’āda u Kairu, no nije izvjesno u kojoj mjeri. Pričao je da se kao dobrovoljac, fedayeen, borio u Arapsko-izraelskom ratu (1948. – 1949.), no dio povjesničara sumnja u istinitost te tvrdnje.

Kako bilo, izvjesno je da je, tijekom studija, obnašao dužnost predsjednika Saveza palestinskih studenata, a povezivan je i s Muslimanskim bratstvom. Kad je jedan od članova te organizacije pokušao izvršiti atentat na egipatskog vođu Nassera, Arafat je uhićen kao njen simpatizer. Po izlasku na slobodu, vraća se na fakultet te 1956. stječe diplomu inženjera građevine. Negdje u to vrijeme, uzima ime Jaser, što na arapskom znači “blagi” (kasnije, kao gerilski borac, uzet će i “ratno” ime Abu Ammar).

Vojni rok je odslužio u Egipatskoj vojsci, u vrijeme ratnih sukoba oko Sueza, nakon čega seli u Kuvajt, u to vrijeme britanski protektorat, te se zapošljava u jednoj velikoj građevinskoj tvrtki. Upravo ondje, počet će nositi kufiyyu, tradicionalno pokrivalo za glavu koje će postati amblem njegove borbe.

U Kuvajtu, zbližava se s intelektualcima okupljenim oko časopisa “Filasṭīnunā” (“Naša Palestina”). Mladi palestinski nacionalisti osnivaju paravojnu organizaciju Al Fatah, s ciljem borbe protiv Izraela svim sredstvima. U to vrijeme, većina Palestinaca vjerovala je da će oslobođenje njihove zemlje doći kao rezultat jedinstva arapskih zemalja, no članovi Al Fataha smatrali su da se za nju moraju izboriti sami, i to gerilskim ratovanjem. U skladu s tom ideologijom, Arafat je odbijao donacije od arapskih vlada, želeći djelovati neovisno o njima. Prihvaćao je, međutim, financijsku i oružanu pomoć imućnih Palestinaca koji su radili u Kuvajtu i drugim zemljama Perzijskog zaljeva.

Godine 1962. s istomišljenicima odlazi u Siriju, zemlju koja graniči s Izraelom, te ondje novači borce. Osim vjerom u zajednički cilj, privukao ih je plaćama, većim nego što je imala regularna palestinska vojska.

Prvu akciju izvode dvije godine kasnije, pokušavajući se infiltrirati u Izrael. Neiskusni i slabo obučeni, padaju u zarobljeništvo libanonskih oružanih snaga. Uslijedilo je još nekoliko sličnih podviga, mahom neuspješnih, a mnoge od njih je Arafat osobno predvodio.

Nastavlja se…

Piše: Lucija Kapural