Mildred Fish-Harnack: Amerikanka u službi Sovjeta, likvidirana po izravnoj Hitlerovoj naredbi

Fotografija: Mildred Fish 1923. (UW-MADISON ARCHIVES)

Mildred Fish američka je povjesničarka književnosti rođena početkom 20. stoljeća. Svog je supruga upoznala još u studentskim danima na Sveučilištu Wisconsin-Madison. Prvo se željela baviti novinarstvom, ali kako se susrela s predrasudama prema ženama u tom poslu promijenila je smjer i odlučila se za humanistički pravac. Udala se za pravnika Arvida Harnacka 1926. , a tri godine kasnije odselila je za njim u Njemačku. Tu je Mildred započela graditi akademsku karijeru. Tijekom doktorata radila je kao asistentica i lektorica američke i engleske književnosti. Njezini su kolegiji, kažu, bili iznimno popularni pa se broj studenata na njima utrostručio u odnosu na iste kolegije koje su držali drugi predavači. Mildred je bila veliki poklonik njemačke književnosti i kulture, ali je nakon preseljenja u Njemačku bila aktivna članica zajednice američkih iseljenika u Berlinu. U ovom tekstu ispričat ćemo kako je došlo do pogubljenja Mildred, kao i zašto je ona u SAD-u i uopće u svijetu danas slabo poznata.

Samo pravo lijevo

Mildred i Arvid su se rano razočarali kapitalizmom i počeli zanimati za sovjetsku ideologiju, koju su vidjeli kao rješenje problema za siromaštvo i nezaposlenost koje je zadesilo svijet krajem 20-ih prošlog stoljeća. Bilo je to doba Velike depresije i hiperinflacije. Kao ljevičarka u vrijeme uspona nacizma poticala je studente da hrabro iznose svoja politička uvjerenja poput onoga što je i sama činila. Takav stav i otvoreno zastupanje lijeve ideologije dovelo je do otkazivanja njezinog ugovora o radu. Nakon toga počela je predavati u večernjoj školi, gdje je nastavila s istim žarom iznositi svoje ideje. U tim sudbonosnim godinama 1933. i 1934. morala je potpuno prestati s predavanjima, ali i s pisanjem zbog čega se usmjerila na prevođenje radeći za izdavačke kuće. Posao za nakladnike je iskoristila da, između ostalog, pod okriljem prevođenja putuje, a ta je putovanja koristila za razvijanje međunarodnih kontakata koje će koristiti za potrebe antinacističke grupe “Crveni orkestar”.

Njemačko Ministarstvo gospodarstva izvor informacija

Njen je suprug 1935. godine dobio posao u njemačkom Ministarstvu gospodarstva te je tako imao pristup gomili vrijednih informacija, što je debelo iskoristio za obavještavanje Sovjetskog Saveza o Hitlerovim planovima za invaziju na Sovjetski Savez. Staljin je njegove podatke, kao i podatke koje su Rusi dobili od Britanije i Sjedinjenih Država, zanemario. Mildred i njezin suprug bili su dio špijunske mreže koju je vodila sovjetska tajna policija prema dostupnoj dokumentaciji. Međutim, izvori iz arhiva Hooverog instituta i Predsjedničke knjižnice Franklina D. Roosevelta ukazuju da je Mildred dostavljala podatke i SAD-u. O tome postoje i izravna svjedočanstva Don Heatha, tada tinejdžera koji je Mildredine, kao i Arvidove podatke nosio direktno svom ocu Donaldu R. Heathu, koji je u to vrijeme radio u američkom veleposlanstvu u Berlinu. No, Heath je prebačen iznenada 1941. iz Berlina u Čile.


“Crveni orkestar” i uhićenje

Mildred je sa suprugom osnovala skupinu koja je nazvana “Crveni orkestar,” a koja je razvila široku aktivnost špijuniranja i rada protiv nacista. Uz to razvili su kontakte s drugim špijunskim skupinama. Počeli su raditi u svom stanu u Berlinu, gdje su održavali sastanke i razgovore kako se suprotstaviti nacistima. S vremenom su od razgovora prešli na djela. Provodili su niz aktivnosti poput distribuiranja letaka s antinacističkim sadržajem, špijuniranja, pomaganja Židovima u bijegu. No, uhićenje sovjetskog agenta Johanna Wenzela s kojim su bili u vezi, dovelo je naciste do skupine “Crveni orkestar”. Nakon što su saznali da su otkriveni, bračni par bježi iz Njemačke i kreću put Švedske, ali su ulovljeni u Litvi u rujnu 1942. godine. Odvedeni su u podrumski zatvor u sjedište Gestapa u Berlinu.

“I ja sam tako voljela Njemačku”

Mildred je odvojena od supruga i držana u samici zatvora za žene Charlottenburg. Svako jutro je odvožena u sjedište Gestapa gdje ju je ispitivao Walter Habecker, sadistički nacist koji je imao čitav arsenal za mučenje. Arvid je nakon kratkog suđenja osuđen na smrt i pogubljen u prosincu 1942., a ona je u prvom suđenju zaradila šestogodišnju kaznu, no nakon što je Hitler odbacio ovo suđenje ona je po direktnoj Hitlerovoj naredbi giljotinirana 16. veljače 1943. u berlinskom zatvoru Plötzensee. Njezine posljednje riječi navodno su bile: “I ja sam toliko voljela Njemačku” (Ich habe Deutschland auch so geliebt). Bila je jedina Amerikanka pogubljena po izravnoj naredbi Adolfa Hitlera. Nakon pogubljenja njezino je tijelo dano na seciranje u svrhu proučavanja utjecaja stresa na menstrualni ciklus.

Mildred na hladnoratovskom nišanu

Zbog Mildredine povezanosti s komunistima njezina je priča i danas gotovo nepoznata. Protuobavještajna služba američke vojske dala je priznanje njezinom radu na vođenju skupine “Crveni orkestar”, a koja se borila protiv nacističkog režima, no samouvjereno je zaključila da je zaslužila svoju kaznu. Vjerojatno ste iznenađeni s ovakvim zaključkom. I mi smo bili, jer ništa što smo u njezinom životopisu otkrili nije upućivalo da je nešto napravila na uštrb Sjedinjenih Država da je zaslužila ovakvu količinu antipatije. To je bilo vrijeme kada se Sovjeti nisu smatrali tolikom prijetnjom kao što će to biti nakon Drugog svjetskog rata.

Uskoro smo našli odgovor na ovo pitanje. Naime, nakon rata američke i britanske obavještajne službe su regrutirale visoko rangirane naciste smatrajući ih vrijednim izvorom informacija o sovjetskoj trgovini kao dio hladnoratovskog prepucavanja. Dvojica od njih bila su direktno uključena u uhićenje, kazneni progon, mučenje i pogubljenje Mildred Harnack. Upravo su oni utjecali na ovakav sud američke protuobavještajne službe i odredili su način na koji će Mildred biti upamćena idućih nekoliko desetljeća. Dokumenti o tom razdoblju su se počeli objavljivati 1998., a pokazuju da se na Mildred gledalo kroz hladnoratovski nišan. Ova dokumentacija omogućava da napokon činjenice počinu zamijenjivati laži nacista, a rad Mildred i Arvida tako dobiva svoje drugačije vizure i ispravnu valorizaciju.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari