Dvadesetih godina 20. stoljeća kolala je po medijima priča o crnom labradoru, imenom Pep, koji je optužen je za ubojstvo mačke. Prema priči pojedena mačka pripadala je supruzi guvernera Pennsylvanije Gifforda Pinchota. Pas je navodno zbog svog nepromišljenog čina osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Uz priču je u opticaju bila i njegova fotografija s identifikacijskim brojem koji je glasio: C2559. Preko svojih veza guverner je navodilo se psa poslao na odsluženje doživotne zatvorske kazne u Eastern State Penitentiary (Kaznionica istočne države). Ovo naravno nije u potpunosti točno. Svi akteri iz priče su stvarni, i pas Pep je zaista svoj život proveo u zatvoru, no sve je ipak bilo malo drugačije. Ukoliko želite saznati pravu stranu priče, zavirite u idući članak.
Pas koji je obožavao žvakati jastučiće
Ova priča vezana je uz vrijeme kada su novinama češće kružile izmišljene priče nego one utemeljene na činjenicama. Prava je istina da je Pas Pep u potpunosti nevin, barem kada je u pitanju zločin koji mu se pripisuje, a to je jedenje mačke iz visokog društva. On je umjesto toga žvakao ukrasne jastučiće na prednjem trijemu raskošne guvernerove kuće. U osnovi je Pep pripadao visokom društvu jer ga je guverner dobio kao dar od rođaka. Svojeglavi pas je pokazivao preveliku sklonost prema uništavanju tkanina guvernerove supruge, koju je to sve izrazito nerviralo, pa se guverner našao u nedoumici što da radi i kako da svojoj nevolji stane na kraj. Imao je dva izbora odlučiti se za ženu ili psa, pa je onda na kraju pas zaista završio u zatvoru.
Psu spakirao kofere
No, njegov boravak u zatvoru nije bio vezan uz uhićenje već rješavanje problema kako bi guverner imao više mira kod kuće. Ubrzo su se stvari riješile same od sebe, zapravo malo ih je iskreno rečeno, guverner pogurao, ali je problem riješen. Tijekom guvernerova posjeta Maineu, on je saznao da se psi uspješno koriste u rehabilitaciji zatvorenika te je pomislio je da bi Pep bio savršen kandidat za tu ulogu. Bilo je to idealno i spasonosno rješenje za guvernera, koji očito nije bio idealan vlasnik psa. Brzo je psu spakirao “kofere” ili prije da je to netko drugi učinio, a ne sam guverner. Pas je poslan u već spomenuti zatvor Eastern State Penitentiary u Philadelphiji, gdje je kažu bio voljeniji nego kod kuće. Kada je 1929. izgrađen novi i udobniji zatvor u Graterfordu, udaljen oko 80-ak kilometara, Pep je preselio u svoj novi dom, gdje je i dočekao svoj kraj.
Što je točno, a što ne?
U osnovi Pep je bio kažnjen za znatno manji zločin od proždiranja mačke, i to doživotnom zatvorskom kaznom. Nadalje, točno je i to, da je guverner iskoristio svoj položaj kako bi psa smjestio u kaznionicu. Naime, kako već političari imaju poznanstva na raznim mjestima, tako je guverner imao prijatelja Herberta Smitha koji je, sasvim slučajno, bio upravitelj zatvorske kaznionice Eastern State Penitentiary. Tu je navodno pas živio sretno sve do tridesetih godina 20. stoljeća, kada je napustio ovaj svijet, a nakon toga je pokopan negdje na zatvorskom zemljištu.
Duh psa
Prema urbanoj legendi ljudi se kunu da u zatvoru čuju pseće zavijanje i da vide njegove sjene. Zatvor je u međuvremenu postao muzej, pa bi za istinitost ovih navoda trebalo kontaktirati tamošnje kustose. Po svemu sudeći priča o duhu psa koji još uvijek luta zatvorskim hodnicima jednako je istinita, kao i priča koja je prvobitno objavljena u novinama.
Piše: Sonja Kirchhoffer
