Samouki genij: Jedan od najvećih znanstvenika viktorijanske ere školovanje napustio u – jedanaestoj godini!

Sredinom devetnaestog stoljeća, ideja o ledenim dobima bila je tek u povojima. Tek kad su geolozi počeli shvaćati kolika je stvarna starost Zemlje i kako su se uvjeti na našem planetu mijenjali tijekom eona, ta zamisao više nije zvučala poput znanstvene fantastike. Da su golemi ledenjaci nekoć prekrivali kontinente, prvi je shvatio Louis Agassiz, no ovaj švicarski prirodoslovac nije znao objasniti zašto periodi golemog zahlađenja i glacijacije uopće nastaju. Tu je na scenu stupio James Croll (1821. – 1890.), čovjek koji se snagom duha suprotstavio otužnim životnim prilikama te, premda samouk, zablistao na znanstvenoj sceni rijetko viđenom britkošću i originalnošću.

U viktorijansko doba, znanost je u pravilu bila rezervirana za pripadnike visokih društvenih slojeva, one koji za život nisu morali zarađivati “u znoju lica svoga”. Croll ne da nije bio dio tih krugova, nego je njegova obitelj živjela na rubu bijede. Sin kamenoklesara i sluškinje, odrastao je u škotskoj selendri na rijeci Tay, a zajedno s braćom od malih je nogu povazdan rintao, obrađujući mali komadić zemlje. Na probleme poput ukočenih leđa i žuljevitih ruku nije se ni osvrtao, no plakao je kao kišna godina kad je, zbog nedostatkla sredstava, s nepunih jedanaest bio prisiljen prekinuti školovanje. Za prirodno bistra, znatiželjnog dječaka, to se činilo okrutnim poput smrtne kazne. Ipak, nije odustajao. Čitao je sve što bi mu došlo pod ruke, napose znanstvena i filozofska djela, a do šesnaestog rođendana raspolagao je golemim znanjem iz područja fizike. Premda je sanjao o studiju prirodnih znanosti, znao je da za siromaha poput njega to može ostati samo san. Okušao se u gradnji mlinova, poslu koji je mrzio iz dna duše, da bi potom postao stolar. Bio je zadovoljan – dok si umalo nije odrezao prst. Shvativši da fizički poslovi baš i nisu blagoslov, okušao se u trgovini čajem, ali je i taj pothvat neslavno propao. Kad je postao voditelj malenog hotela, činilo mu se da će napokon solidno zarađivati te imati vremena za proučavanje znanosti. Bio je, međutim, zakleti trezvenjak, što mu se obilo o glavu. Kako se, na njegovo inzistiranje, jedino u tom hotelu u okolici nije točio alkohol, gosti su ga počeli izbjegavati kao vrag tamjan a voditelj je završio na cesti. Nakon još dva fijaska – bio je očajan kao kućepazitelj i još gori kao prodavač osiguranja – na nekoliko se tjedana povukao u osamu te, živeći od mizerne ušteđevine, napisao svoj prvi znanstveni rad. Djelo na temu elektriciteta objavio je – nakon četrdesetog rođendana!

Premda je dobio pohvale uskog kruga znanstvenika, globalno priznanje donijelo mu je tek objašnjenje geneze ledenih doba. Zahvaljujući radovima na tu temu, dobio je posao u Geološkom istraživačkom centru Škotske, a 1875. objavljuje svoje kapitalno djelo, knjižurinu u tri toma “Klima kroz vrijeme”. U njoj je ovaj samouki učenjak iznio tezu da su najuvjerljivija pokretačka sila iza promjene klime bile varijacije u Sunčevom zračenju koje pogađa Zemlju, koje su pak rezultat orbitalne putanje našeg planeta – budući da je eliptična, može se mijenjati do pet posto tijekom vremena. Premda je u određenim aspektima pogriješio, Croll je bio prvi koji je prepoznao važnost oceanskih strujanja, Sunčevog zračenja i ekscentriciteta Zemljine orbite u stvaranju jedinstvena objašnjenja ledenih doba.

Piše: Lucija Kapural

Komentari