Jeste li razmišljali o tome da svoj toalet u vikendici, naravno, pod uvjetom da je imate, zamijenite kompostnim zahodom kao ekološki prihvatljivim rješenjem? Ovi toaleti ne troše vodu i stvaraju plodno tlo. Međutim jeste li spremni posvetiti se njegovom zahtjevnom i neugodnom održavanju? Znamo da početni dio članka o povijesti zahoda zvuči, barem dijelom, kao prodajna reklama, no ovaj toalet ima smisla i danas, pod uvjetom da smo spremni na određeni gubitak vremena, kao i komfora, u svrhu zdravije budućnosti.
Šira vizija Božje kreacije!
Godine 1859. velečasni Henry Moule iz Fordingtonu u jugozapadnoj Engleskoj osmislio je prvi kompostni toalet. Prema njegovom kazivanju bilo mu je dosta upotrebe septičke jame pa je odlučio eksperimentirati. Osim toga važan razlog za njegov novi dizajn i sustav toaleta bio je i u tome što je dotadašnji sadržaj iz WC-a odlazio u tobože vodonepropusne jame, koje nisu bile tako nepropusne, kako se mislilo, jer su bile izgrađene od drveta ili blata. One su se rijetko praznile, zbog čega je dolazilo do onečišćenja podzemnih voda i širenja zaraza poput tada aktualne kolere. Henry je otkrio u svojim pokusima da suha zemlja pomiješana s ljudskim fekalijama i urinom proizvodi čisti kompost u samo nekoliko tjedana. Kao duboko religiozan čovjek Henry je imao širu viziju Božje kreacije zbog čega je smatrao da vodeni toalet nije pravo rješenje jer zagađuje rijeke i mora, te je imao namjeru da ljudski otpad vrati tamo gdje mu je i mjesto, u tlo. On je nakon početnog eksperimentiranja krenuo u njegovu izradu. Tako je počeo dizajnirati mehanički zemljani zahod koji je omogućavao stvaranje plodne zemlje slične humusu, a koja se uz malo truda mogla vratiti u tlo. Ono što mu je zvučalo kod ovog zahoda osobito privlačno, bila je činjenica, da korisnik ne mora trpjeti tipičan smrad koji se širio iz septičkih jama. Da budemo jasni, nije da je ovaj miris, kako ćemo ga već nazvati, bio jako ugodan, ali je dugoročno gledano bio prihvatljiviji i svakako podnošljiviji.
Henry se “baca” na dizajniranje
Henry je konstruirao neku vrst uvjetno rečeno drvene stolice, koja je imala na dijelu za sjedenje okrugli otvor ispod kojeg je dolazilo poveće metalno vjedro. Na mjestu za naslanjanje, koje djeluje prilično neudobno, nalazila se suha zemlja ili treset. Vjedro ispod sjedala je imalo veći kapacitet što je olakšavalo manipuliranje i upotrebu, naravno pod uvjetom da vas nije bilo desetero ljudi unutar jednog kućanstva. Sa stražnje strane se nalazila, ručka koja je omogućavala da se mala količina zemlje rasprostre na otpad što je omogućavalo brži proces razgradnje ljudskih izlučevina. Henry je ovaj kompost koristio kasnije za povećavanje plodnosti tla, što je tražilo fizički napor, na koji možete gledati kao na prijeko potrebnu fizičku aktivnost, pogodnu za boravak u prirodu, premda nismo sigurni da bi vam se to otkopavanje i zakopavanje svidjelo, osobito u periodu kiša, i uopće hladnog i lošeg vremena.
Nesuđeni aktivist
Henry je dobro uočio da ovakvi toaleti nisu štetni po prirodu te da se uz pomoć njih ovim postupkom dobiva kvalitetna i iskoristiva zemlja. Da je Henry živio nekih sto i više godina kasnije vjerojatno bi svoje mjesto u svijetu zauzeo kao aktivist za zaštitu okoliša. Ovako je bio pionir koji je dao smjernice za daljnji razvoj ekološki prihvatljivih rješenja.
Piše: Sonja Kirchhoffer
