Logoraši spašavaju fotografije logoraša

U logorima smrti poput Auschwitza vrijedilo je nepisano pravilo da Židovi preživljavaju u logoru najčešće dva, svećenici tri tjedna, a obični zatvorenici tri mjeseca odnosno da svi koji ovdje dođu više u pravilu ne izađu; ipak neki su uspjeli preživjeti ovakve sumorne prognoze. Među preživjelima i bio i Wilhelme Brasse, koji je u logoru završio kao politički zatvorenik jer se odbio pridružiti njemačkoj vojsci. Ukoliko vas zanima kako i na koji način je preživio Brasse, pročitajte tekst koji slijedi.

Dolazak u Auschwitz

Kada je Poljak Wilhelm Brasse završio u Auschwitzu imao je samo dvadeset i tri godine. Bilo je to u ljetu 1940. godine. Prvi mjeseci boravka su mu bili izuzetno naporni, radio je razne poslove od izgradnje ceste koja je spajala željezničku stanicu i krematorij do odvoženja leševa na spaljivanje. Kako su nacisti bili opsjednuti dokumentiranjem svojih ratnih zločina donesena je odluka da logori imaju svoju fotodokumentaciju o zatvorenicima, a budući da je Brasse radio kao profesionalni fotograf prije rata te je govorio njemački, angažiran je na tom poslu tijekom 1941. godine. Upravo zahvaljujući tom angažmanu Brasse je preživio  logor smrti.

Opis rada fotografske radionice


Posao je bio jednostavan: muškarci i žene bi formirali redove ispred foto-radionice u pratnji kapoa (zatvorenika s posebnim privilegijama, koji su obavljali neku vrst policijskog posla u logoru). Oni su znali biti podjednako brutalni kao i njihovi nadređeni te su često tukli i ubijali ljude. Tako su standardno tukli ljude koji su stajali u redu za fotografiranje, kada bi se ovi primjerice usudili pričati. Zatvorenici su po ulasku u foto radionicu sjedali na rotirajuću stolicu, koja je bila pričvršćena na pod. Snimani su u tri poze: puno lice, tri četvrtine i profil. Zatim bi druga osoba fotografske otiske označila brojevima logora, nacionalnošću i razlozima zbog kojih je osoba završila u logoru.

Osjećaj krivnje koji “izjeda iz dubine”

Brasse se često osjećao loše jer je radio relativno siguran posao uz koji je dobivao duplo veće obroke. Dupli obrok kruha i manje težak rad održavali su ga na životu. Gonjen osjećajem krivice grozničavao je razmišljao kako može pomoći. Najčešće je retuširao fotografije, kako bi oslikanim licima vratio uzeto dostojanstvo. S druge strane trebao je i psihički preživjeti sve patnje kojima je svakodnevno svjedočio. Ne bi li se zaštitio od okolnih strahota običavao je po logoru hodati spuštene glave. Taj mu je pristup omogućio da se nešto bolje osjeća. Od svih poslova u logorskom fotografiranju najviše je volio biti u fotografskoj komori jer je to bilo mjesto bez pogleda, gdje je mogao biti sam sa sobom.

Kapo koji je uživao u ubijanju

Sjeća se kako su mu u laboratorij došli Židovi koje je dugo poznavao, no s njima je bio jedan od najgorih nadzornika kapoa koji je uživao u ubijanju. Kako je znao da oni neće preživjeti zamolio ga je da ih ubije, ali bez patnje. Ovaj to nije dobro prihvatio i odgovorio mu je da će ih ubiti na način koji je njemu najzgodniji. Brasse kaže da mu je omiljena metoda bila baciti zatvorenicima dršku lopate na vrat, a zatim stati na nju kako bi ih polagano ugušio uz što više bola. Tjedan dana kasnije sva su trojica bila mrtva, no utješno je bilo to što su ustrijeljeni pištoljem, a što je bila “dobra smrt”.

Ljulja se stolica

U trećoj godini fotografiranja posao je počeo opadati jer su odjedanput nacisti zaključili da to nema nikakvog smisla jer će svi oni koji dođu umrijeti. No, i ovaj puta mu je “sreća” bila naklonjena jer mu je u radionicu stigao i Josef Mengele kojega je fotografirao, a kako je ovaj bio prezadovoljan napravljenim poslom odredio je da mu Brasse fotografski dokumentira njegova medicinska istraživanje. Tako su mu u radionicu dolazili logoraši iz njegova laboratorija, poput djece blizanaca za koje je Mengele zahtijevao je da budu snimljeni goli. Brass bi im takvo snimanje nastojao olakšati, tako što bi im osiguravao da se svuku iza pozadine za portrete, ali kada bi izašli ispred te pozadine u njihovim očima vidio je sram. Umirali su od gladi što se vidjelo po njihovim tijelima i bilo je pitanje samo broja dana koje će još preživjeti.

Preuzimanje rizika

Do četvrte godine njegova fotografiranja tempo ubijanja se povećao. Nijemci su svakodnevno spaljivali stotine leševa na posebnim lomačama. Nekada je morao fotografirati Mengeleova mrtva tijela. U jednom trenutku je odlučio da je spreman umrijeti, i da će poduzeti sve što može kako bi pomogao ostalim zatvorenicima. Zato je počeo krivotvoriti dokumente zatvorenika koji su se spremali za bijeg, krijumčario je fotografije mučenih zatvorenika ne bi li svijet saznao što se zbiva unutar logora. Dan 15. siječnja 1945. nije bio drugačiji od ostalih. U logoru svi dani izgledaju manje-više isto, ali taj je dan ispao sasvim drugačiji. Iako je dan započeo s prozivkom u sklopu koje su uobičajeno najslabiji likvidirani, većer je donijela velike promijene. Kada se vratio u fotografski studio, njegov mu je nadređeni SS časnik urlajući naredio: “Rusi dolaze! Spali sve fotografije. Učini to odmah!” Prije nego što je otišao je dodao je: “Vratit ću se sutra ujutro da vidim je li sve nestalo. Je li ti jasno?” U četiri godine Brasse koji je fotografirao zatvorenike, napravio je oko 50 000 fotografija osoba koje su već bile mrtve. S obzirom na situaciju vjerovao je da će sutra biti svi mrtvi, pa i on. Odlučio je otkazati poslušnost te je, zajedno sa svojim pomoćnikom logorašem Jureczkom, razbacao velik broj fotografija i negativa po prostoriji jer je znao da u brzini nacisti neće stići sve pokupiti, a nakon toga je zajedno sa svojim suradnikom u peć stavio mokri papir, kao i ostatak fotografija pri čemu su zapalili peć, no kako je bila riječ o stvarno velikom broju fotografija vatra se ugasila jer su fotke zakrčile prostor za zrak. Nakon toga je zauvijek zatvorio radionicu i odlučio na stubama pričekati smrt. No, časnik koji mu je prethodne večeri zaprijetio već je pobjegao iz logora, kao i drugi SS-časnici te je onda zajedno s ostalima bez provjeravanja, je li učinio ono što su mu naredili, premješten u drugi logor u Austriji gdje je oslobođen. Nakon toga se vratio kući, a gdje se našao s ostatkom obitelji, roditeljima i braćom.

Fotoaparat koji je odložen

Kada je izašao izvan zatvorenog svijeta logora odlučio je nastaviti s radom, ali je shvatio da ne može raditi kao fotograf jer su pred njim oživljavale uspomene na sve one silne ljude koje je snimio. Stoga je odložio fotoaparat i više ga nikada nije uzeo u ruke. Brasse je pomogao stvaranju Državnog muzeja Auschwitz -Birkenau gdje je educirao mlade ljude o holokaustu. Njegove su fotografije našli Rusi koji su ih potom otvorili svijetu. Vjeruje se da su one korištene i tijekom suđenja u Nürnbergu. Upravo pojedincima poput Brassea dugujemo fotografije koja su danas virtualno dostupne, kao podsjetnik užasa i ludila koji je zahvatio svijet prije više od sedamdeset godina.

Brasse je tijekom vremena razvio metodu življenja u trenutku, kako bi zbrisao sva sjećanja i više ne bi postojalo jučer, samo trenutak i možda sutra. Upravo ovom čovjeku dugujemo što ljudi koje je godinama fotografirao nisu “umrli” po drugi put.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari