Je li Zagorka govorila istinu kada  je tvrdila da je siromašna? 

 

Većina literature posvećena Mariji Jurić Zagorki se bavi njezinim književnim radom, i malo govori o njoj kao novinarki, a još manje o imovinskim prilikama u kojima je živjela.

Zagorkina obitelj dobro društveno “uglavljena”

Zagorkina je obitelj Jurić krajem 19. i  početkom 20. stoljeća posjedovala u okolici Krapine više nekretnina. To je bila imućna obitelj, dobro društveno “uglavljena” i ugledna. Njezin je otac, Ivan Jurić  ​bio upravitelj imanja baruna Geze Raucha koji je bio pak blizak prijatelj i kum Khuena Hedervarija. To bi bilo donekle usporedivo s položajem u kojem biste bili bliski suradnik današnjeg hrvatskog ili možda bolje nekog zapadnog premijera. Povezanost Zagorkina oca s najmoćnijim ljudima tog razdoblja, na ovom području, ide u prilog jako dobre situiranosti. To potvrđuje i očeva kupnja imanja Golubovec u Začretju kod Krapine. ​To je imanje, radi lakše orijentacije, najbolje smjestiti u blizinu poznatog trgovačkog Rosee Designer Outlet Centra. U prilog situiranosti ide i veličina njezin miraza koji je iznosio 20 000 forinti, ​a koji je dobila prigodom svoje prisilne udaje. Taj je položaj Zagorki omogućio privilegirano djetinjstvo i dobru naobrazbu, višejezičnost i društvene veze, sve ono što je izrazito važno za uspjeh i u današnjem hrvatskom društvu.


Seljakinje i radnice su morale “zasukati rukave”

Zagorka je pripadala višem građanskom sloju i imala je bolje prilike za uspjeh u odnosu na žene iz drugih nižih društvenih slojeva. Unatoč svojem boljem položaj uloga žene bila je svedena na poslove u kućanstvu i rađanje djece, što primjerice nije bio slučaj u nekih drugih slojeva jer su žene da bi živjele morale dobrano  ″zasukati rukave″. Pravila da su žene domaćice vrijedila su za bolje situirane. Problem je bio u Zagorkinoj tvrdoglavosti zbog koje se suprotstavila konzervativnim stavovima i odlučila izgraditi samostalnu karijeru. Zagorkina obitelj mogla joj je pružiti visoko obrazovanje, ali se tome najviše protivila njezina majka, što je otac bespogovorno prihvatio, kako se ne bi s njom svađao. Unatoč tome Zagorka se uspjela izboriti za svoju samostalnost i baviti se novinarskim i književnim radom. Njezin je položaj bio otežan činjenicom da je bila žena i da nije mogla imati plaću poput svojih muških kolega. Nadalje Zagorku je mučila i financijska nesigurnost u novinarskom poslu. Kao žena koja je prva krčila puteve drugim pripadnicima ​ženskog roda nailazila je na podosta poteškoća,  što je vidljivo u problemima od nalaženja posla preko rada s kolegama u redakciji do financija koje je sama zarađivala. Svoj rad započinje kao novinarka, a kasnije se posvećuje književnom radu, kao svojoj najvećoj ljubavi. Njezino stvaralaštvo bilo je poviješću i romantikom obojena književnost koja je privukla široko čitateljstvo. U svoje romane Zagorka je ugradila ljubav prema povijesti, koju je temeljito proučavala u arhivima, i u njih je, poput Jane Austen, unijela romantične sklonosti o kojima je maštala jer u stvarnosti u životu nije imala puno romansi.

Izdavači nanjušili unosan projekt

S obzirom na težinu njezina položaja kao potplaćene žene ona bi teško preživjela svoje početke rada bez ikakve pomoći, tako da je morala imati određena sredstva na raspolaganju, čemu ide u prilog i poveći gubitak financija za gospodarske krize. Situacija se popravila s plodnom književnom produkcijom za koju su izdavači “nanjušili” da je pravi izvor zarade koja će im donijeti puno više od onoga što će joj zauzvrat dati.  Njezini su romani u prvim desetljećima 20. st počeli izlaziti kao podlistci novina što je izdavačima donosilo ogroman profit. Prave uspješnice počinju otprilike u drugom desetljeću 20. st. s ″Kneginjom iz Petrinjske ulice″.

Mermorijalni stan Marije Jurić Zagorke Facebook

U društvu Adolfa Hitlera

Koliko je bila popularna u međuratnom razdoblju svjedoči i naš pokojni književni povjesničar svjetskog glasa, Stanko Lasić koji je pribilježio  iduće:

“Zbog nje smo se otimali za pristigli broj. Gutali smo i druge njezine romane, doslovno svi. Na mene je najviše djelovala Grička vještica, a od njezinih dijelova prva knjiga ‘Tajna krvava mosta’.”

One je bila toliko popularna da su je čitatelji ” Jutarnjeg lista” izabrali za najprepoznatljiviju ženu u međuratnoj Europi dok je među muškim ​svijetom to mjesto pripalo Adolfu Hitleru.

Poduži boravak u luksuznom hotelu

Kako se takav nesiguran stil život  odrazio na njezin životni standard teško je reći sa sigurnošću, no definitivno je Zagorka živjela drugačijim životom od prosječnog građanina na ovim prostorima, evidentno je to već i po tome što je između dva rata stanovala u najskupljem zagrebačkom hotelu Esplanadi. Zagorka, je navodno izgubila priličan dio imovine za velike gospodarske krize ​nakon čega se preselila u Esplanadu, gdje je živjela u apartmanu na trećem katu hotela. Veći gubitak imovine za Velike depresije znači da ni prije toga nije bila siromašna, kako se činilo, već je raspolagala određenim kapitalom. Prema mišljenjima različitih autora u Esplanadi je živjela na različite načine. Prema jednima je tamo boravila zahvaljujući blagonaklonosti direktora banke i hotela, što djeluje poputno neuvjerljivo. Prema drugima  zahvaljujući vlasniku “Jutarnjeg lista” koji je financirao ne samo boravak u tamošnjem apartmanu već i njezina putovanja ​po Europi, kako bi došla do građe za svoje romane, što već ima više smisla jer je na njoj ostvarivao ogromnu zaradu. Zagorka je bila sklona dramatizaciji ne samo u romanima već i u privatnom životu zbog čega smo skloni mišljenju da je mogla možda i sama plaćati smještaj u apartmanu. Ona je često kukala da je siromašna, no pomnija analiza podataka iz njezinog života pokazuje da stvari baš nisu uvijek bile tako crno-bijelo posložene.  Primjerice boravak u Esplanadi ide u prilog da je smještaj ili plaćala sama ili da joj ga je plaćao netko tko je od njezinog pisanja imao “debele” koristi. Loše situirana osoba kakvom se Zagorka prikazivala u javnosti sigurno ne bi boravila u Esplanadi. Najvjerojatniji boravak u ovom vrhunskom hotelu nije bila stvar puke nužde nego udovoljavanja vlastitim prohtjevima, koji su odraz u djetinjstvu stečene navike udobnog  života. Navodi se da je ona tamo boravila samo nekoliko mjeseci pri čemu se podržava njezina loša situiranost, no baš kao i danas, čovjeku koji ima financijskih problema bilo bi problematično na takvom mjestu boraviti i nekoliko dana.

Esplanade Zagreb Hotel Facebook

Vlasništvo nad stanom na Dolcu kbr.8

Zagorka se 1938. uselila u stan na Dolcu na kbr. 8, u kojem je živjela sve do svoje smrti 1957. godine.  U razgovoru s njezinom stenografkinjom Nadom Volović saznali smo da je jedno vrijeme boravila i u drugom zagrebačkom hotelu Palace te da je boravak u u Esplanadi sama plaćala. Upitno je samo koliko je stenografkinja bila upućena u taj dio njezina života. Zagorka je dolazila iz više građanske klase, koja je kroz djetinjstvo usvojila donekle razmažen stil života, u smislu standarda na kojeg je bila naučena. Ovdje se postavlja pitanje kome je stan na Dolcu pripadao jer su podaci o vlasništu tog stana različiti. Prema riječima Zagorkine dobre prijateljice Štefice Vrbanić, Zagorka je posjedovala vrijedan stan u središtu Zagreba i kuću u Crikvenici, što bi ako je istinito bilo u suprotnosti sa Zagorkinim tvrdnjama o siromaštvu i neimaštini. Percepcija siromaštva i bogatstva je različita u različitih društvenih slojeva pa tako onda i Zagorkina. Pad standarda ona je mogla doživjeti kao neimaštinu iako bi to za nekog drugog tko je živio nižim ili srednjim standardom života bio luksuz.  Zagorka je na Dolcu na kbr. 8 živjela otprilike 2 desetljeća

Zagorki ponuđen stan u židovskoj vili u NDH

Položaj Zagorke je velikim dijelom bio ovisan o politici na vlasti jer je jednima bila prihvatljiva sa svojim domoljubnim djelima, a drugima nije. Nakon uspostave NDH rad joj je zabranjen, ali su ubrzo ustaše uvidjele da bi im pridobivanje Zagorke bilo dobra promidžba u javnosti. NDH joj je ponudila umirovljenje i stanovanje u praznoj židovskoj vili, što je ona diplomatski odbila. Ishodivši ostanak u dotadašnjem stanu i pišući ​za “Novu Hrvatsku”. Urednik “Nove  Hrvatske” dr. Franjo Dujmović  je  njoj, kao i Tinu Ujeviću, isplatio 10 000 dinara zbog iznimnih nacionalnih zasluga

Marginalizacija u novoj Jugoslaviji

​Zagorkina jadikovanja nakon promjene vlasti možda se mogu povezati i s pokušajem dodvoravanja novo uspostavljenom sustavu. Po uspostavi nove Jugoslavije ona se našla u dotada jednoj od težih situacija. Bila je u lošem financijskom položaju i potpuno marginalizirana. To je trajalo ​dok nije dogovoreno izdavanje njezinih romana u velikim nakladama početkom pedesetih godina 20. st. Marginaliziranost u Jugoslaviji posljedica je primarno njezina hrvatstva koje se počelo tretirati nepoželjnim nacionalizmom. Iako je kasnije od tih izdanja ostvarena velika zarada njezini su romani dobili etiketu trivijalnosti.

Dolazak sustanara homoseksualaca

Nakon drugog svjetskog rata u duhu novog režima, odlukom Rajonskog narodnog odbora, u svibnju 1947. oduzeto joj je pravo raspolaganja cijelim stanom, a što je poslije potvrdio Stambeni odjel  Gradskog narodnog odbora. ​Zagorka je nakon toga doba dobila i sustanare Nikolu Smolčića i Leona Cara. Prema  pričama Nade Volović i neki drugih ljudi ona je tražila nekog tko će se skrbiti za nju te je upravo izabrala spomenutu dvojicu preko oglasa. Zanimljivo je da će ta dvojica postati nasljednici  njezine cjelokupne imovine. Vrlo je moguće da je Zagorka upoznala Leona Cara dok je boravila u Esplanadi, gdje je on radio kao kuhar. Obojica su bili homoseksualci.

Čiji je bio stan u kojem je Zagorka živjela gotovo 20 godina?

Prema odluci Kotorskog suda u Zagrebu od 28 1. 1958. njezinu imovinu koja se sastojala od isključivo pokretnina i autorskih prava naslijedio je Nikola  Smolčić. Nespominjanje stana na Dolcu na kbr. 8, i dijela nekretnine u Crikvenici ili Novom Vinodolskom bi išlo u prilog da je ona unajmljivala stan ili ga je dobila na korištenje. Novinar Aleksandar Vojinović kaže da kada je 1954. posjetio Zagorku, po prvi put, već je tada na vratim stana stajalo Smolčićevo ime. U oporuci Smolčića koji je umro vrlo brzo nakon Zagorke svoju imovinu je podijelio na dva dijela: dio koji je obuhvaćao njegovo obiteljsko nasljeđe ostavio je svojoj obitelji iz Otočca, a drugi dio u kojem je bio stan na Dolcu na kbr. 8 te kuća u Novom Vinodolskom ostavio je svom sustanaru Leonu Caru. Pokretnine i autorska prava razdjelio je pri tome između Leona Cara i Miroslava Kratkovića.  Aleksandar Vojinović smatra da je Zagorkina oporuka bila beznačajna, izuzev po velikoj vrijednosti autorskih prava. Većina autorskih prava prešla je na Leona Cara (65 posto), a ostak na Kratkovića, koji je bio lektor i živo je na Trešnjevci i poput ove dvojice bio je  deklarirani zagrebački homoseksualac. Zgrada u kojoj je živjela Zagorka bila je u vlasništvu ugledne i imućne obitelji Arko do sredine 20. st., kada obitelj počinje rasprodavati stanove. Može se pretpostaviti da je Smolčić kroz dogovore o reizdanjima Zagorkinih djela došao do stana u kojem je Zagorka živjela, kao i do dijela nekretnine u kojoj je ljetovala. Kako god bilo njezina se priča nije poklapala sa stanjem u stvarnosti, barem ne u potpunosti. Njezini sustanari su u svakom slučaju profititirali doselivši se u stan u kojem je bila Zagorka, no motivi njihova useljavanja i sam tužan načn na koji je Zagorka skončala tema su za jedan drugi veći članak.

Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke Facebook

Situirana ili ne ?

Iz kupoprodajnog ugovora iz 2009. sklopljenog između Željka Cara, rođaka Zagorkinog nasljednika i Grada Zagreba vidljivo je da se stan u kojem je Zagorka živjela nalazio na prvom katu i da je imao površinu nešto veću od 130 m2. U ugovoru je vidljivo da grad otkupljuje sa stanom i dio njezinih pokretnina.  Zagorkin namještaj koji je danas u tom stanu, a gdje je trenutačno ″ Centar za ženske studije″ pokazuje da je namješten bio stilski usklađen i izrađen prema narudžbi, što je bila skupa opcija dolaženja do namještaja. Stanovanje u centru grada, u velikom stanu opremljenom namještajem u stilu bidermajera odraz je solidne društvene situiranosti jer je stanarina za takav stan bila kudikamo veća  negoli za neki manji stan dalje od centra. Zagorka je tvrdila da je cijelo vrijeme bila potplaćena za svoj rad. Nada Volović tvrdi pak da kada je postala uspješna i slavna da je bila plaćena po retku što je pak povoljno utjecalo na odnos poslodavca i zaposlenika. Unajmljivanje stenografa i daktilografa mogli su si priuštiti samo oni s većim primanjima.

Svojom je tvrdoglavošću otvorila vrata ženama u javni život i time napravila golem iskorak na putu prema ravnopravnosti spolova. Je li govorila istinu, sve je stvar percepcije. Prema njezinoj perspektivni standard kojim je živjela je uveliko odudarao od onoga na koji je navikla, no daleko od toga da je bila siromašna, osobito nakon što su počela izlaziti njezina dijela kao podlistci u različitim publikacijama.

Piše : Sonja Kirchhoffer

Komentari