Na današnji dan 2. ožujka 1873. u Negovcu kod Vrbovca rođena je Marija Jurić Zagorka. Većina literature posvećena Zagorki se bavi njezinim književnim radom, i malo govori o njoj kao prvoj profesionalnoj novinarki, a još manje o imovinskim prilikama u kojima je živjela.
Zagorkina je obitelj Jurić krajem 19. i početkom 20. stoljeća posjedovala u okolici Krapine više nekretnina. To je bila imućna obitelj, dobro društveno “uglavljena” i ugledna. Njezin je otac, Ivan Jurić bio upravitelj imanja baruna Geze Raucha koji je bio pak blizak prijatelj i kum Khuena Hedervarija. Takve veze bi bile donekle usporedive s položajem u kojem biste danas bili bliski s hrvatskim ili prije nekim zapadnim premijerom. Povezanost Zagorkina oca s najmoćnijim ljudima tog razdoblja, na ovom području, ide u prilog jako dobre situiranosti. To potvrđuje i činjenica da je Zagorkin otac kupio imanje Golubovec u Začretju kod Krapine. Njezinu situiranosti potvrdila je i veličina Zagorkina miraza, a koji je iznosio 20 000 forinti. Ovaj je miraz isplaćen prilikom njezine prisilne udaje za mađarskog željezničkog činovnika Andriju Matraja.
Takav je financijski konstrukt Zagorki omogućio privilegirano djetinjstvo i solidnu naobrazbu, višejezičnost i društvene veze, sve ono što je izrazito važno za uspjeh i u današnjem hrvatskom društvu.
Seljakinje i radnice su morale “zasukati rukave”
Zagorka je pripadala višem građanskom sloju i imala je bolje prilike za uspjeh u odnosu na žene nižeg društvenog ranga. Unatoč boljem položaj žena u višim društvenim krugovima uloga žene je i tu bila svedena na brigu o kućanstvu i rađanje djece. Žene iz drugih slojeva su uglavnom da bi živjele morale dobrano “zasukati rukave”. Problem za Zagorkinu obitelj i njezinu okolicu bio je u njezinoj tvrdoglavosti i britkom umu zbog čega se suprotstavila konzervativnim stavovima i odlučila izgraditi samostalnu karijeru. Zagorkina obitelj mogla joj je pružiti visoko obrazovanje, ali se tome protivila njezina psihički labilna majka, što je otac pak bespogovorno prihvatio jer mu je tako bilo jednostavnije. Unatoč tome Zagorka se uspjela izboriti za svoju samostalnost i baviti se profesionalno novinarskim i književnim radom. Njezin je položaj bio otežan činjenicom da je bila žena i da nije mogla imati plaću poput svojih muških kolega. Kao žena koja je prva krčila puteve drugim ženama u ovom području nailazila je na podosta poteškoća, što je vidljivo u teškom nalaženju posla, radu s kolegama u redakciji i drugom. Svoj rad započela je kao novinarka, a kasnije se posvetila književnom poslu, kao svojoj najvećoj ljubavi. U svoje romane Zagorka je ugradila ljubav prema povijesti, koju je temeljito proučavala u arhivima, a u njih je, poput Jane Austen, utkala svoje romantične sklonosti iako u stvarnom životu nije imala puno romansi.
Izdavači nanjušili unosan projekt
S obzirom na težinu njezina položaja kao potplaćene žene ona bi teško preživjela svoje početke rada bez ikakve pomoći, zbog čega je morala imati određena sredstva na raspolaganju. Kada se navodi da je pretrpjela poveći gubitak financija za gospodarske krize to znači da je imala imovinu, ma kako šutjela o tome jer ako nemaš ništa ne može ništa ni izgubiti, zar ne. Situacija se popravila s plodnom književnom produkcijom za koju su izdavači “nanjušili” da je pravi izvor zarade i iz koje su izvlačili puno više od autorice same. Njezini su romani u prvim desetljećima 20. st počeli izlaziti kao podlistci novina što je izdavačima donosilo ogroman profit. Prave uspješnice počinju otprilike u drugom desetljeću 20. st. s ″Kneginjom iz Petrinjske ulice″.
Koliko je bila popularna u međuratnom razdoblju svjedoči i naš pokojni književni povjesničar svjetskog glasa, Stanko Lasić koji je pribilježio iduće:
Zbog nje smo se otimali za pristigli broj. Gutali smo i druge njezine romane, doslovno svi. Na mene je najviše djelovala “Grička vještica”, a od njezinih dijelova prva knjiga “Tajna krvava mosta”.
U tom kontekstu su je čitatelji ”Jutarnjeg lista” izabrali za najprepoznatljiviju ženu u međuratnoj Europi dok je među muškim svijetom to mjesto pripalo Adolfu Hitleru.
Poduži boravak u luksuznom hotelu
Kako se takav nesiguran stil život odrazio na njezin životni standard teško je reći sa sigurnošću, no definitivno je Zagorka živjela drugačijim životom od prosječnog građanina na ovim prostorima. Evidentno je to već i po tome što je između dva rata stanovala u najskupljem zagrebačkom hotelu Esplanadi. Zagorka, je nakon gubitka imovine za velike gospodarske krize preselila u Esplanadu, gdje je živjela u apartmanu na trećem katu hotela. Prema mišljenjima različitih autora u Esplanadi je živjela na različite načine. Prema jednima je tamo boravila zahvaljujući blagonaklonosti direktora banke i hotela, što djeluje potpuno neuvjerljivo. Prema drugima – zahvaljujući vlasniku “Jutarnjeg lista” koji je financirao ne samo boravak u tamošnjem apartmanu već i njezina putovanja po Europi, kako bi došla do građe za svoje romane, što već ima više smisla jer je na njoj ostvarivao golemu zaradu.
Zagorka je bila sklona dramatizaciji ne samo u romanima već i u privatnom životu zbog čega smo skloni mišljenju da je mogla možda i sama plaćati smještaj u apartmanu. Ona je često kukala da je siromašna, no pomnija analiza podataka iz njezinog života pokazuje da stvari nisu uvijek tako crno-bijelo posložene. Loše situirana osoba kakvom se Zagorka prikazivala u javnosti sigurno ne bi boravila u Esplanadi. Najvjerojatnije boravak u ovom vrhunskom hotelu nije bila stvar puke nužde nego udovoljavanja vlastitim prohtjevima, koji su odraz u djetinjstvu stečene navike udobnog života. Obično se navodi da je ona tamo živjela samo nekoliko mjeseci, no čovjeku koji ima financijskih problema bilo bi problematično na takvom mjestu boraviti i nekoliko dana.
Useljavanje u stan na Dolcu kbr. 8
Zagorka se 1938. uselila u stan na Dolcu na kbr. 8, u kojem je živjela sve do svoje smrti 1957. godine. U razgovoru s njezinom stenografkinjom Nadom Volović saznali smo da je jedno vrijeme boravila i u drugom zagrebačkom hotelu Palace te da je boravak u u Esplanadi sama plaćala, što potvrđuje našu pretpostavku da je to ipak išlo iz njezina džepa. Zagorka je dolazila iz više građanske klase, koja je kroz djetinjstvo usvojila donekle razmažen stil života karakteritičan za elitu. Ovdje se postavlja pitanje kome je stan na Dolcu pripadao jer su podaci o vlasništvu tog stana različiti. Prema riječima Zagorkine dobre prijateljice Štefice Vrbanić, to je bio njezin stan, a ona spominje i vlasništvo nad kućom u Crikvenici. Percepcija siromaštva i bogatstva je različita u različitih društvenih slojeva pa tako onda i Zagorkina. Pad standarda ona je mogla doživjeti kao neimaštinu iako bi to za nekog drugog tko je živio nižim ili srednjim standardom života bio luksuz. Zagorka je na Dolcu na kbr. 8 živjela otprilike 2 desetljeća
Položaj Zagorke je velikim dijelom bio ovisan o politici na vlasti jer je jednima bila prihvatljiva sa svojim domoljubnim djelima, a drugima nije. Nakon uspostave NDH rad joj je zabranjen, ali su ubrzo ustaše uvidjele da bi im pridobivanje Zagorke na svoju stranu bila dobra promidžba u javnosti. NDH joj je ponudila umirovljenje i stanovanje u praznoj židovskoj vili, što je ona diplomatski odbila. Ishodila je ostanak u dotadašnjem stanu i pisala je za “Novu Hrvatsku”. Urednik “Nove Hrvatske” dr. Franjo Dujmović je njoj, kao i Tinu Ujeviću, isplatio 10 000 dinara zbog iznimnih nacionalnih zasluga
Dolazak sustanara
Zbog promicanja hrvatstva kroz popularizaciju hrvatske povijesti nije bila prihvaćena s oduševljenjem u novoj Jugoslaviji. Tu se našla u financijskom procjepu dok nije dogovoreno izdavanje njezinih romana u velikim nakladama, početkom pedesetih godina 20. st. Iako je bila najčitanija hrvatska autorica njezini su romani dobili posprdnu etiketu trivijalnosti što je bila dobrim dijelom posljedica onoga što je tretirano “nepoželjnim nacionalizmom”.
Nakon Drugog svjetskog rata u duhu novog režima, odlukom Rajonskog narodnog odbora, u svibnju 1947. oduzeto joj je pravo raspolaganja cijelim stanom, a što je poslije potvrdio Stambeni odjel Gradskog narodnog odbora. Zagorka je nakon toga dobila i sustanare homoseksualce Nikolu Smolčića i Leona Cara. Prema pričama Nade Volović ona je sama ovu dvojicu izabrala za sustanare – preko oglasa. Nakon Zagorkine smrti pod nerazjašnjenim okolnostima, upravo će njezini sustanari postati nasljednici spisateljičine cjelokupne imovine. Vrlo je moguće da je Zagorka upoznala Leona Cara dok je boravila u Esplanadi, gdje je on radio kao kuhar i da je to onda utjecalo na njezinu odluku da ga primi na stan.
Što je bilo sa Zagorkinom imovinom?
Prema odluci Kotorskog suda u Zagrebu od 28 1. 1958. njezinu imovinu koja se sastojala od isključivo pokretnina i autorskih prava naslijedio je Nikola Smolčić. Nespominjanje stana na Dolcu na kbr. 8, i dijela nekretnine u Crikvenici ili Novom Vinodolskom ukazuje da je ona unajmljivala stan ili ga je dobila na korištenje. Novinar Aleksandar Vojinović kaže da kada je 1954. posjetio Zagorku, po prvi put, već je tada na vratima stana stajalo Smolčićevo ime. U oporuci Smolčića koji je umro vrlo brzo nakon Zagorke svoju imovinu je podijelio na dva dijela: dio koji je obuhvaćao njegovo obiteljsko nasljeđe ostavio je svojoj obitelji iz Otočca, a drugi dio u kojem je bio stan na Dolcu na kbr. 8 te kuća u Novom Vinodolskom ostavio je svom sustanaru Leonu Caru. Pokretnine i autorska prava razdijelio je pri tome između Leona Cara i Miroslava Kratkovića. Aleksandar Vojinović smatra da je Zagorkina oporuka bila beznačajna, izuzev po velikoj vrijednosti autorskih prava. Većina autorskih prava prešla je na Leona Cara (65 posto), a ostatak na Kratkovića, koji je bio lektor i živo je na Trešnjevci i poput ove dvojice bio je deklarirani zagrebački homoseksualac. Zgrada u kojoj je živjela Zagorka bila je u vlasništvu ugledne i imućne obitelji Arko do sredine 20. st., kada je obitelj počela rasprodavati stanove. Može se pretpostaviti da je Smolčić otkupio stanarsko pravo i došao u posjed stanta u kojem je Zagorka živjela, kao i do dijela nekretnine u kojoj je spisateljica ljetovala. Kako god bilo njezina se priča nije poklapala sa stanjem u stvarnosti, barem ne u potpunosti. Njezini sustanari su u svakom slučaju profitirali doselivši se u stan u kojem je živjela Zagorka, no motivi njihova useljavanja i sam tužan način na koji je Zagorka skončala 1957. godine tema su koja traži prilično istraživanja.
Situirana ili ne ?
Iz kupoprodajnog ugovora iz 2009. sklopljenog između Željka Cara, rođaka Zagorkinog nasljednika i Grada Zagreba vidljivo je da se stan u kojem je Zagorka živjela nalazio na prvom katu i da je imao površinu nešto veću od 130 m2. U ugovoru je vidljivo da grad otkupljuje sa stanom i dio njezinih pokretnina. Zagorkin namještaj koji je danas u tom stanu, a gdje je trenutačno “Centar za ženske studije” pokazuje da je bio stilski usklađen i izrađen prema narudžbi, što je bila skupa opcija dolaženja do namještaja. Stanovanje u centru grada, u velikom stanu opremljenom namještajem u stilu bidermajera odraz je solidne društvene situiranosti. Zagorka je tvrdila da je apsolutno cijelo vrijeme bila potplaćena za svoj rad, no Nada Volović tvrdi da je nakon što je postala slavna bila plaćena po retku – što je bilo više nego povoljnu za nju kao autoricu. Unajmljivanje stenografa i daktilografa je isto tako nešto što su si mogli priuštiti samo oni s većim primanjima.
Zagorka je svojom tvrdoglavošću otvorila vrata ženama u javni život i time napravila golem iskorak na putu prema ravnopravnosti spolova. Je li govorila istinu, sve je stvar percepcije. Prema njezinoj perspektivi standard kojim je živjela je uvelike odudarao od onoga na koji je navikla, no daleko od toga da je bila siromašna, osobito nakon što su počela izlaziti njezina dijela kao podlisci u različitim publikacijama. Dakle iz njezine perspektive to je bila istina, ali ne i sa stajališta najvećeg dijela tadašnje populacije.
Piše : Sonja Kirchhoffer
