Bijeg iz ralja smrti: Kako prevariti Velikog kosca?

Premda je smrt jedina sigurna stvar u životu, sam spomen te riječi kod većine izaziva nelagodu. U ljudskoj prirodi je strah od onoga nepoznatog, a smrt je doista ultimativna nepoznanica. Hoće li nas, nakon što nas probave crvi, okretati na vječnom roštilju? Ili ćemo skakati s oblaka na oblak, blaženo mašući krilima? A možda će se sve naše nade, snovi i stremljenja pretvoriti u jedno veliko Ništa? Kako bilo, ljudi koji su za dlaku pobjegli iz zagrljaja Velikog kosca kunu se da ih je to iskustvo iz temelja promijenilo. Evo nekoliko primjera slavnih “survivora”!

Nikki Six

Mladi Frank Carlton Serafino Feranna doista nije mogao reći da ga je život mazio. Otac ga je ostavio prije nego što je navršio godinu dana, nakon čega je majka, alkoholičarka, dovela svoga nasilnog partnera kući. Svako toliko, dječak je na spavanje odlazio u modricama – očuh ga je lemao i zbog najmanjeg neposluha. Kao tinejdžer, počeo je provaljivati u automobile, krasti po dućanima i dilati drogu, zbog čega je izbačen iz škole. Nedugo potom, završio je na ulici, gdje je nastavio karijeru sitnog kriminalca. Srećom, jedna od stvari koje je ukrao bila je gitara “Gibson Les Paul”. Mladić je u samo nekoliko tjedana svladao taj instrument, da bi potom – u ljeto 1981. godine – uzeo umjetničko ime Nikki Six i osnovao buduću heavy-metal senzaciju “Mötley Crüe”. Osim ljubavi prema žestokim riffovima, s ostalim članovima benda dijelio je nagnuće prema žestokim pićima te lakim i teškim drogama. “Sve što bih zaradio trošio sam na drogu. Toliko sam se ‘pucao’ heroinom da sam jedno vrijeme bio imponentan”, iskren je. Na Valentinovo 1986. godine, nakon uspješnog koncerta, Nikki se zatekao u kući svoga dilera. “Hitno mi je trebao šut, a moj dragi prijatelj José, koji me opskrbljivao narkoticima svih vrsta, ponudio se da će me ubosti iglom. Bio je to moj prvi overdose, doista odvratno iskustvo. Srušio sam se na pod kao klada, oči su mi se preokrenule, a usne poljubičastile… Tako su mi barem kasnije ispričali. Srećom, u pomoć mi je priskočio José, koji me mlatio palicom za bejzbol sve dok nisam došao k svijesti”, prisjeća se. Ni nakon bliskog susreta sa smrću nije se opametio. Godinu dana kasnije, ponovno se predozirao – nekoliko minuta bio je u stanju kliničke smrti. “Spasili su me bolničari, koji su mi ‘šiknuli’ injekciju adrenalina ravno u srce. Jedan od njih bio je obožavatelj benda i, na putu u bolnicu, ponavljao mi je kako ću se izvući. Doista sam se izvukao, i ne samo to – zarekao sam se da nikad više neću taknuti heroin. Dan nakon što sam izišao iz bolnice, prijavio sam se u kliniku za liječenje ovisnosti”.


Richard Hammond

Još kao balavac, Richard Hammond maštao je o karijeri vozača Formule 1. “Moj djed i otac svojedobno su se rekreativno bavili automobilskim utrkama, pa mogu reći da mi je brzina oduvijek u krvi”, ispričao je buljooki Britanac. Djetinjem snu najviše se približio početkom 2002. godine, kad – uz Jeremyja Clarksona i Jamesa Maya – postaje voditelj “Top Geara”, televizijske emisije o automobilima. “Konačno sam došao na svoje: vozim moćne ‘makine’ i još mi za to plaćaju”, našalio se tada. U rujnu 2006. godine, njegova životna strast umalo ga je koštala… pa, života. U nabrijanom “Vampireu”, mlaznom automobilu koji “piči” do 480 kilometara na sat, pokušao je oboriti britanski brzinski rekord. Nedugo nakon uspješnog starta, stvari su krenule po zlu. Prednja desna guma iznenada je eksplodirala, a automobil se počeo okretati po pisti. “U tom trenutku doista nismo vjerovali da je naš kolega i prijatelj preživio”, ispričao je kasnije May. Vatrogasac David Ogden, jedan od prvih ljudi koji su stigli na poprište nesreće, također je zaključio da za vozača nema nade. “Sve je bilo puno dima, krvi i krhotina stakla. Vrata automobila morali smo razrezati specijalnom pilom, a kad smo konačno došli do Richarda, nije davao znakove života”, prisjeća se Ogden. U kritičnom stanju, unesrećeni je helikopterom prebačen u bolnicu u Leedsu, a liječnici su, jednom kad je izišao iz životne opasnosti, predviđali da će oporavak trajati barem pola godine. Žilavi momak iznenadio je sve – na nogama je bio nepunih mjesec dana kasnije! “U trenutku kad se moje vozilo počelo okretati, nije mi se odvrtio nikakav ‘film života’ niti sam čuo anđeoske trublje. Sjećam se da sam tek stigao pomisliti kako sam naje*ao, a onda je uslijedila tama”, otkrio je Hammond. “Premda sam zadobio tešku, potencijalno fatalnu ozljedu mozga, oporavio sam se rekordnom brzinom jer sam znao da me supruga i djeca trebaju. Nakon stravičnog iskustva jako sam se promijenio. Počeo sam više cijeniti ljude oko sebe i prestao se živcirati zbog gluposti”.

Burt Reynolds

Muževni brkonja Burt Reynolds (1936. – 2018.) prije trideset šest godina umalo se susreo sa svojim tvorcem, zahvaljujući grešci iznimno glupog kaskadera. “Dogodilo se to tijekom snimanja blesavog krimića ‘City Heat’. U jednoj sceni, kaskader me trebao zviznuti stolicom po glavi. Momak, bivši hrvač s kvocijentom inteligencije manjim od broja obuće, bio je novi u poslu – umjesto laganom drvenom stolicom, odalamio me onom željeznom. Pao sam kao vreća krumpira! Idiot mi je razbio glavu i slomio vilicu. Bol je bila neizdrživa. Imao sam osjećaj da mi armije vojnika marširaju mozgom, pokušavajući izići na oči, uši i nos. Tada sam počeo hodočastiti od liječnika do liječnika, neuspješno tražeći pomoć. Svi ‘stručnjaci’ odreda bili su neodgovorni šarlatani. Prepisivali su mi analgetike i tablete za spavanje kao da je riječ o bombonima, i nije trebalo dugo da razvijem ovisnost. Da stvar bude gora, bol nije popuštala. Na kraju sam potpuno izgubio sposobnost rasuđivanja, uzimao bih po pedeset tableta dnevno! A onda se dogodilo ono neizbježno: pao sam u komu. Premda, kažu mi, nisam pokazivao znakove života, bio sam svjestan svega što se događa. Čuo sam liječnika kako drhtavim glasom govori mojoj suprizi da po svoj prilici neću preživjeti. U jednom trenutku ugledao sam snažno bijelo svjetlo koje me magnetski privlačilo. Znao sam da umirem, ali mi to nije smetalo. Naprotiv, obuzeo me osjećaj topline, blaženstva i ljubavi”, ispričao je glumac, dodajući kako je već bio krenuo prema zavodljivom svjetlu, kad ga je suprugin plač natjerao da se zaustavi i “vrati u svoje tijelo”. Umjesto u četrdeset osmoj, na put ka bijeloj svjetlosti zaputio se u osamdeset drugoj godini života, preminuvši nakon teškog infarkta.

Piše: Lucija Kapural

Komentari