Elitna londonska četvrt šezdesetih godina prošlog stoljeća bila je epicentar seksualne revolucije!

Poslovica “s kim si, takav si” u Londonu bi se mogla preobličiti u “gdje si, takav si”. Dok ćete gospodina iz Belgravie ili Mayfaira prepoznati po odijelu na dvoredno kopčanje, šminkera iz Cityja po aktovci u ruci i ubrzanom hodu a boema iz Sohoa po ekscentričnim modnim dodacima, stanovnici Chelseaja poznati su po opuštenoj eleganciji. Ta elitna četvrt dom je uspješnih filmaša i glazbenika, investicijskih bankara, talijanskih ugostitelja koje odaju košulje pastelnih boja i mokasine na nogama i zlatne mladeži koja izluđuje lokalni živalj vozeći utrke u bijesnim jurilicama (za potonje, koji se nerijetko okupljaju na King’s Roadu, skovan je posprdni nadimak “sloane”). Bill Clinton, koji je ondje proveo božićne blagdane 1978. godine, toliko se oduševio kozmopolitskim duhom i šarmom kvarta da je rekao kako će, ako ikad bude imao kćer, malenu nazvati Chelsea. Tako je i bilo…

U devetaestom stoljeću, Chelsea je imao reputaciju boemske četvrti, u kojoj su se okupljali slikari, pjesnici i slobodoumni mislioci. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, ponovno je bio u modi, kao jedan od epicentara seksualne revolucije. Na ulicama Chelseaja tada ste mogli sresti Twiggy, Keitha Richardsa, Micka Jaggera i ostale onodobne ikone, a butik “SEX”, koji su ondje otvorili Malcolm McLaren i Vivienne Westwood, bio je jedan od ishodišta punk pokreta.

Osim po najvećem sajmu cvijeća u Velikoj Britaniji, mnoštvu povijesnih građevina, živopisnoj tržnici koja nudi delikatese poput kruha od banane i kokosovog mlijeka, Chelsea je poznat po stadionu koji koristi istoimena nogometna momčad, veličanstvenom Stamford Bridgeu. Do 2003. godine, najveće rivalstvo vladalo je između klubova sa sjeveroistočne periferije Londona, “Arsenala” i “Tottenhama”, no onda je u grad stigao Roman Abramovič i “promiješao” stvari, a “Chelsea” je postao glavni londonski nogometni “izvozni proizvod”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari